Kako sam postala najbolja moguća verzija sebe

Moje je ime Ivka, a često mu dodaju rimu kreativka i emotivka. Mama sam divnog dječaka, supruga divnom muškarcu, poduzetnica, duša koja uživa u svim svojim ulogama. Sve što činim činim uz strast, a najviše od svega to je strast za životom kojeg volim živjeti.

Po struci sam novinarka, provela sam neko vrijeme radeći u PR-u, ali svoj sam poziv pronašla prije više od osam godina – u plesu. Od tada živim i dišem ples i Angels Body and Emotions treninge u kojima svoju strast dijelim s drugim ženama.

Vjerujem da je ples najbolji psihoterapeut i želim s tobom podijeliti kako ga sve koristim. Vjerujem da u svakoj ženi postoje sve dimenzije i emocije i najviše od svega vjerujem da je ranjivost najveća snaga.

U svojim kolumnama dijelim s vama svoje izazove, svoja znanja koja stičem radeći sa ženama i moje viđenje senzualnosti, ženstvenosti, snage i životnosti. Moj najveći pokretač u životu je pitanje – živim li ili samo dišem? Želim živjeti i živim punim plućima.

U današnje vrijeme jako se puno priča o ljubavi prema sebi. Lagano već priča ide prema tome, da zapravo tu izjavu smatramo klišejem i nekim izlizanim tekstom koji u nama ne izaziva nikakve emocije ili ako one već postoje, definitivno nisu pozitivne. Voljeti sebe – sintagma je koja iskače iz paštete, ali u praksi, ostaje nedorečena i isprazna i nekako i dalje zvuči sebično.

Meni je odavno ta rečenica predstavljala svojevrsni nedostižni ideal. Djevica po horoskopu i (samo)kritična perfekcionistica kakva jesam, nikako nisam uspjela potpuno zavoljeti sebe jer uvijek je tu nešto trebalo biti drugačije, na nečem sam trebala raditi, nešto morala popraviti.

Kad postanem takva i takva, onda ću voljeti sebe, bile su uvjetne rečenice kojima sam sama sebe zasipala. Od kasnog tinejdžerstva bila sam sklona radu na sebi, proučavanju i primjenjivanju tehnika osobnog razvoja, meditiranju (koliko uspijem ovakva sva nemirna) i nastojanju da budem bolja. Bolja. Bolja. Još bolja. Najbolja moguća verzija sebe.

S natjecanjem s drugima nisam imala nikakvih problema, ali to me ostavljalo s najtežom suparnicom koju nikako nisam uspijevala pobijediti – sa mnom.

Najbolju verziju mene bilo je lako voljeti – veselu, uspješnu, pozitivnu i uvijek spremnu na akciju. Ali onu drugu – umornu, ponekad ljutu, tužnu ili nezadovoljnu – pa kako da to zavolim? E, u taj se dio upleo ples. Ples koji me prvo bezbroj puta ostavio golu i razgolićenu. On je bio i ostao moj put do mene same, moj eliksir istine i mogućnost koja se uvijek ponovno pojavljivala – mogućnost da zavolim sebe, ali da se prije toga – dobro upoznam.

Kao što sam već navela na samom početku, nisu mi strane brojne tehnike osobnog razvoja, pa ni rad sa psihoterapeutima kad zapnem sama, ali sam ples je meni postao psihoterapeut. Onaj, kojem ne treba reći ništa, onaj koji ne treba bezbroj analiza ni kopanja po prošlosti, onaj koji mi daje da jednostavno budem ja.

Onaj, kojem je rješenje već sama emocija koju mi dozvoljava pustiti na površinu. Ples mi je omogućio da emocije počnem gledati potpuno drugim očima. Tuga, stres, umor, ljutnja, nezadovoljstvo i onaj grč u trbuhu koji poznaju samo pritajeno anksiozni ljudi, s plesom su mi postali prijatelji i naučila sam uživati u njihovom društvu.

Zašto bi netko uopće htio te emocije u svom životu, a još više, kako je u njima moguće uživati? Pa, odgovor je jednostavan, iako možda težak za sažvakati. Sve te emocije čine život, životnu energiju i strast koja daje začin svakodnevici. Jeste li ikad uživali u tužnom filmu? Ono, dekica, čokolada i tužan film koji vas ostavlja sa suzama u očima, ali i osjećajem nade? E pa, to je to.

Vrlo, vrlo često bježim svom terapeutu. Zatvorim vrata, pogasim svijetla i navinem muziku na najjače. Ponekad su to divlji rock ritmovi, ponekad seksi rnb, a ponekad tugaljivi pjesmuljci, zavisi od osjećaja koji su trenutno u meni. I dam si dozvolu jednostavno biti.

Plešem, prepuštam se trenutnom osjećaju umnožavajući ga namjerno tisućama puta i na kraju, sa znojem i razbuđivanjem tijela, osjećam kako je s mene nestao oklop koji sam navukla. Oklop savršene mame, uvijek nasmijane žene, energične poduzetnice ili prijateljice uvijek spremne na pomoć. Kad plešem ostajem samo ja.

Takvim plesom naučila sam da sam pogriješila mali milijun puta. Naučila sam da ću griješiti još barem toliko. Naučila sam da često radim gluposti, povređujem one koje najviše volim, izgubim živce zbog neke bedastoće koje je napravio moj mali sinčić ili se osjećam beznadno i nimalo pozitivno.

Do sad sam to pokušavala negirati, okrenuti glavu ili pobjeći od toga. A najviše od svega, nastojala sam to promijeniti. Danas, zahvaljujući pokretu i plesu i transformaciji koju doživljavam kad se divlje krećem na glasnu muziku, znam da sam i to ja. I volim to. Volim taj dio sebe bez potrebe da mu tražim uzrok i rješenje. I sve više i više, volim sebe. Svakakvu.

To je dug put da zavoliš sebe i nimalo sebičan. Jer, pod krinkom dobrote i želje da svi oko tebe budu sretni, krije se često neiskrenost  i podilaženje drugima zbog vlastite nesigurnosti.

Kad zavoliš sebe, i to je potrebno činiti uvijek iznova, svi drugi koje voliš doživjet će još veću punoću tvoje ljubavi jer ćeš ih gledati otvorena srca i bez vlastitih projekcija. Kad voliš sebe daješ drugima sebe onako iskreno i bez uvjeta, bez fige u džepu. Kad voliš sebe daješ svima, a ponajviše sebi, najljepši poklon – sebe.

 

 

Izvor: https://zdravakrava.24sata.hr/psiha-i-seks/kolumna-kako-sam-postala-najbolja-moguca-verzija-sebe-13728

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.