Nemoj plakati, nisi dečko! I ostale (ne)izvrnute uloge.

U radu s jednom poznatom i priznatom psihoterapeuticom, uz mnoge druge stvari, zagrebla sam u ono što se naziva rodnom ideologijom. Pri tom mi ne pada na pamet pričati o političkom aspektu ovoga, ili se nedajbože baviti (ne)ispravnošću i (ne)potrebi Istambulske konvencije, nego se više osvrnuti na stvarne situacije u kojima se ona događa i iznijeti neka svoja razmišljanja o granicama između rodne ideologije i nečega što se naziva muškom/ženskom energijom.

Nemojte mi se molim vas hvatati za svaku riječ jer nisam duboko upoznata s ovim područjem i sintagmama koje se u njemu koriste već nastojim promišljati o tome što je dio nekakve naše rodne uloge koju nam je nametnulo društvo kao skupinu pravila koja trebaju poštivati muškarci ili žene, a što je dio naše istinske prirode kao žena ili muškaraca odnosno što je među nama drugačije u smislu energije, potreba, ponašanja i slično.

Najveći razlog ovom mom promišljanju jest moj dugogodišnji rad sa ženama u kojem sam spoznala kako postoje neke stvari koje baš žene ili osobe koje se tako osjećaju, mogu dovesti do mira i ispunjenog života. Nisam radila s muškarcima pa nemam ni mogućnost usporedbe što bi to za njih bilo i bi li bilo isto, samo mi je zanimljivo kako stvarno kao žena osjećam i trebam neke stvari koje moji prijatelji i moj muž, primjerice, ne smatraju važnima. Je li to rezultat odgoja? Utjecaja društva? Biološka predispozicija? Hormoni? Nemam pojma, ali mi je strašno zanimljivo.

Moja draga psihoterapeutica ispričala nam je o jednom istraživanju u kojem je skupini odgajatelja dana beba u ruke. Ista beba jednom odjevena u mušku, a drugi puta u žensku odjeću. Ljudi koji su sudjelovali u istraživanju istoj su bebi pristupili na potpuno različite načine. Kad je bila odjevena kao dječak tepali su mu kako je snažan i čvrst, a kad je bila odjevena kao curica kako je nježna i krhka. Zamislila sam se. Bih li i ja izgovorila iste stvari? Ovako kad razmišljam, ne bih, ali da ne znam o čemu se radi, hmmm, ne bi li?

Kao mamu dječaka, najviše me ljuti kad mu netko u parku ili netko od bliskih ljudi kaže: nemoj plakati, nisi curica. Zato jer vjerujem da je plač prirodna reakcija i izraz nekih emocija, i želim da moje dijete izraste u čovjeka koji zna i može izraziti svoje emocije. No s druge strane, kad bih izašla prvi put s frajerom u kino na neku romantičnu komediju i vidjela ga kako potajice briše suze na neku tužnu scenu, što bih mislila? Ja, koja sama cvilim na malo nježniju reklamu, bih li imala razumijevanja ili bi ga odmah u glavi osudila kao „curicu“?
Koja je razlika između te scene i scene u kojoj gorljivo branim pravo svog dječaka na plakanje?
Možda jesam i malo pretjerala i karikirala situaciju, ali ako to obrnemo, ako sam prvi put izašla u kino s novostečenom prijateljicom i vidjela njenu suzu, bi li se jednako začudila? No way.

U svom radu, kao i u osobno razvoju, a što si sada potvrđujem i proučavanjem knjige žene koje trče s vukovima, spoznala sam i naučila puno toga o ženskoj energiji, ženskim principima i onome što je ženama važno, a što su sputale, pretvarajući se u muškarce u ženskim tijelima. I to me tjera na još dublje promišljanje. Ako je za žensku energiju karakteristična fluidnost, prepuštanje, emocija, intuitivnost i mekoća, a s druge strane za muške energiju čvrstoća, krutost, analitičnost, razum i djelovanje, je li to društveno uvjetovano ili je to nešto s čim se rađamo?

Ono što znam jest da u nama postoji i muška i ženska energija i kako žene zapravo stvarno venu kad se ne prepuste dovoljno ženskim principima u sebi. To ne znači da žena mora roditi ili se čak udati ili uopće biti u nekom partnerskom odnosu kako bi vrijedila. To ne znači da žena ne može biti lavica u poslu ili početi raditi odmah nakon poroda prepuštajući partneru brigu o djetetu. To onda nije rodna uloga ili rodna ideologija? Nego nešto u nama?

Suprotno od primjera plakanja u kinu, biste li muškarca koji ode na roditeljski dopust (kako god se to već zvalo) i preuzme brigu o djetetu kako bi žena nastavila što prije svoj kreativni proces nazvali papkom ili biste mu se divili? A što biste mislili o njegovoj ženi? Je li ona predivna kreativna ženska energija koja nastavlja svoj proces unatoč ili baš zbog rođenja svog djeteta ili biste rekli kako napušta svoju biološku ulogu majke kako bi napustila i rodnu ulogu prema kojoj je žena ta koja preuzima primarnu brigu o djetetu. Uf…

 

 

Ili s malo lakše strane… Ja volim kad me se tretira kao ženu. Kad mi muškarac prdirži vrata, natoči piće ili obuče jaknu. Jesam li zbog toga licemjerna još jednom? Jer ne mogu se dosjetiti bi li to bila rodna uloga ili naprosto biološka potreba da u muškarcu vidim svoju sigurnost?

Sve u svemu, kad dođem do nečeg pametnog pisat ću opet. Jer mi je to naprosto fascinantno. Ako netko ima neku pametnu, please, feel free. Meni je zbrka u glavi…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.