Do kuda se(be) voliš?

U zadnje vrijeme prolazim kroz emocionalni tobogan jer sve što mi je nekako predstavljalo stabilnost u životu, razgibalo se i razbibalo, nestankom prostora u kojem sam provodila većinu svog života. Da, često sam tamo bila više nego doma, a često sam tamo i bježala od doma. Ružno zvuči možda, ali jesam. Svaka svađa s mužem, svaki težak dan s bebom, sada toddlerom, vodila me na jedno, uvijek isto mjesto. A sad, kad ga najviše trebam, nemam ga. Mjesto mira postalo je izazov i kad tome pridružim i nešto privatno što me protreslo iz jedne u drugu krajnost, došla sam do uzburkanog i nemirnog ljeta.IMG_2330

Kao anksiozna osoba kakva jesam, u meni se iz mira i povjerenja koje sam osjećala polako rodio stari obrazac. Nemir, strah, neizvjesnost i stara priča: nisi dovoljno dobra. Nikad nisi dovoljno dobra. Budući da trenutno nemam mogućnost ući u ono što mi je omogućavao studio, morala sam ući drugim putevima. Ušla sam. Introspekcijom, terapijom, meditacijom. I spoznala sam da sam sama sebi najveća maćeha. Ona najgora, ona iz Pepeljuge, ona koja ju tjera da čisti i radi i sprema i govori joj da nikad neće biti dovoljno dobra. Jer nije. I što god činila ta Pepeljuga u meni ( u nama svima), maćeha će naći ali. Što me dovelo do pitanja – volim li ja zaista sebe?

Naravno, lako je prodavati floskulu kad si dobro, kad si na vrhu ili kad gledaš u svijetle dijelove svoje osobnosti i postignuća i vikati – ja volim sebe. Ali, voliš li svoju tamu? Sebe u nekoj navici koju uporno nastavljaš iako znaš da nije dobra za tebe? U nekom starom obrascu u kojem se stalno vrtiš u krug poput zamorca? Voliš li sebe i tu? Ili voliš samo sretnu sebe, uspješnu sebe, zadovoljnu i zahvalnu sebe? To je kao ono kad ulaziš u vezu ili brak s figom u džepu pa kažeš volim ga, ali… Ali kad bi barem bio malo pametniji/zgodniji/smireniji/romantičniji. Ma promjenit ću ja njega. Oš oš, al ne u ovom životu. Jedino što možeš je voljeti ga kakav jest, sa svim manama i prednostima, ili čak još bolje – voljeti i njegove mane. A onda pod ljubavlju on se može ili ne mora rascvasti u još bolju verziju sebe.

IMG_2974Ovaj savjet u ljubavnom odnosu, vrlo lako možemo usmjeriti i na odnos sa sobom. To je ono što sad ja spoznajem. Voljeti svoju tamu. Učim voljeti svoju anskioznost, svoj stres, voljeti i svoju Pepeljugu i svoju maćehu. Već sam se naučila voljeti kroz ples. Kroz muziku i njene riječi. Pokloniti si sve što mi treba – i pravo da budem tko jesam, i pravo na svaku emociju. A sad krećem učiti to i bez plesa. Voljeti sebe. Kako istrošena, izlizana, krivo tumačena, a tako ispravna rečenica. Biti sebi mama. Ne maćeha. Biti sebi najbolja frendica, iskrena ali s ljubavlju. Biti sebi bezuvjetna ljubav. Može li se to?

Ova spoznaja dovela me nazad na poglavlje knjige Univerzum ti čuva leđa, gdje se postavlja pitanje – kakvu priču sebi pričate? I tu treba biti iskren, prokopati dublje, ispod svih maski i svih skica sebe koje su nam poznate. Koja je pozadinska muzika u našem životu? Nekad to može biti rečenica – nisam dovoljna, ili rečenica – ne vrijedim, ili rečenica – nisi uspješna. Iskreno sam ispisala pozadinske priče u svom životu i došla do otrkića da ja ne volim svoju anksioznost.IMG_3755

Ma jasno da je ne volim, reći će mnogi, tko bi to volio?! Ali istina je da ne možemo reći iskreno da volimo sebe ako ne volimo i te dijelove. Radila sam i ja prije metode gdje sam nabrajala svoje uspjehe, svoje pozitivne osobine, svoje prekrasne dijelove osobnosti i došla sam do toga da ih mogu nabrojati gotovo jednako brzo kao što mogu nabrojati svoje mane. I volim ih. A sad želim zavoljeti cijelinu, svu sebe. I svoju anksioznost, i svoju kritičnost i svoj „nikad zadovoljna“ stav.

Istina je uvijek negdje blizu iako skrivena. A istina je da nam i te tamne strane služe. Da bi smo napredovali, da bismo težili nečem boljem u sebi, da bismo bili empatičniji, da bi smo mogli ispunjavati svoju životnu svrhu. Moja mi je terapeutica skrenula pažnju na to. Na prednosti mojih mana. I umjesto da ih pokušavam satrati i nagaziti đonom, krećem u avanturu voljenja. Sebe. Skroz i cijele.
Voljet ću se onako kako volim svoje dijete i više od toga. Voljet ću se onako kako volim svoje prijateljice. Pričat ću si onako kako bi mi pričala osoba koja me bezuvjetno voli. Podragat ću maćehu, zagrlit ću Pepeljugu i umjesto da budem bipolarna, kakve mame često jesu (hahaha), stvorit ću treću osobnost. Nazvat ću je Ljubav. I Ljubav će zagrliti i Maćehu i Pepeljugu.

Metode za voljenje sebe. Ali onak, bez fige u džepu:
1. koje priče si pričaš, a koje te sputavaju? Koje priče si pričaš a koje te ispunjavaju radošću? Osjeti i prihvati i jednu i drugu.
2. u prvoj priči prepoznaj koja je korist od te „loše“ priče? Mene moja priča o neuspjehu tjera u poslovne pothvate, u ideje i preko granice komfora. – to je primjer, svatko ima svoju priču?
3. Koju ili koje svoje osobine stvarno ne voliš? I si lažeš da voliš a zapravo bi rado da nestanu?
4. Sad zamisli da je ta osobina tvoje dijete, pas ili najbolja prijateljica. Napiši joj pismo. J Zvuči blesavo znam, ali ja sam pisala svojoj anksioznossti. Kad joj pričam s ljubavlju, manje me napastuje i manje traži pažnje. Kunem se. HAHAHAHAHA

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.