Kako (zaista) voljeti sebe?

Ova je tema toliko izlizana u današnje vrijeme, da mi je naslov bilo tako teško napisati, da sam htjela napisati neki totalno drukčiji naslov, naprimjer – kako uloviti jednoroga za rog, a ne bi bilo ni daleko od istine, jer koliko ljudi znate da je zapravo ulovilo jednoroga za rog? Otprilike onoliko koliko ih ima koji zaista vole sebe uvijek i u svakom trenutku, bez obzira na okolnosti svojeg života. Koliko ljudi znate da vole sebe bezuvjetno? I što to zapravo znači? Kako se „vidi“ na van?

Kao i sa svim spiritualnim tehnikama, tako i tehnike koje tvrde da nas uče kako zavoljeti sebe nisu ništa drugo nego tehnike. Uzimam si za pravo griješiti i iznositi stav  bez da ga provjerim, ali je li doista nekome gledanje u ogledalo i govorenje volim te svom odrazu, pomoglo da se zavoli? Lako je probati tu tehniku kad si super ili kad si po svojim kriterijima uspješna, ali ajde napravi to kad si upravo doživjela poslovni neuspjeh jer si donijela ono što smatraš krivom odlukom. U tom trenutku, čisto vjerujem da će ti tvoj odraz vratiti srednji prst. „Volim te“. Yeah right.

close up photo of woman with her hands tied with rope

Razlog ovoj neuspješnosti sebe i drugih u dolasku do ljubavi prema sebi različitim tehnikama i metodama, vidim upravo u tome. To su tehnike i metode, koje pretpostavljaju da postoji stanje u kojem jesi i stanje u kojem želiš biti i kad dođeš do ovog drugog, to je to. Voliš sebe. I slijedeći put kad, kao ja, zabiješ svoj auto u gepek nekog stranca i platiš popravak 2000 eura u periodu kad si bez ikakvih prihoda, i dalje ćeš voljeti sebe. Hahahaha, mislim da sam se upravo upiškila od smijeha. U trenutku kad mi se to dogodilo, sve skupa u isto vrijeme, o sebi sam mislila da sam nesposobna glupača, koja ne može ništa u životu učiniti uspješno. I da, gledala sam svoj popis toga što sam sve u životu učinila uspješno i izgledao mi je smiješan. Beznačajan. So what?! Pa to može svatko. A di su ti pare? Di su ti milijoni? DI ti je isklesano tijelo i životna energija? Glupačo nesposobna, lako je živjeti na staroj slavi!

Tako nekako je išao moj razgovor samnom. I tako ide svaki put kad mi ne ide. Probala sam sestro slatka sve moguće metode, teorije i spiritualne tehnike. I uvijek su me vratile na istu točku s koje sam krenula. Doslovno kao da mi je život dao situacije u kojima me pita – a voliš sada sebe? A sada?

Dao mi je ispite tehnika. I sigurna sam da ih daje svima. Jer danas postoji bezbroj gurua, bezbroj metoda, bezbroj religija, uvjerenja, mogućnosti. I sve vode ka ultimativnom neuspjehu. Ne, ne izmišljam to nego slušam. Osluškujem bližu i daljnju zajednicu žena u svojoj okolini i jedino što čujem je – ja nisam dovoljno. Nisam dovoljno lijepa, nisam dovoljno uspješna, moj život nije dovoljno zanimljiv, nisam dovoljno ambiciozna. Nisam dobla culica, rekao bi moj Vito.

Znam da bi sad nakon kulminacije teksta zapravo trebala izreći svoj zaključak i reći: evo, nakon svih  metoda, ovo mi je pomoglo. Zbog ovog volim sebe. Napravite to i vi ćete voljeti sebe. Ali neću to reći jer nisam pronašla čudesan napitak. Možda netko i jest, ali ono što mi smrdi u tom svijetu ljudi koji proklamiraju vlastitu sreću jest nedostatak ranjivosti. Nije ranjivost reći samo – evo tako mi je bilo, napravila sam to, i sad sam super. Ranjivost je reći evo ovako mi je sada, sranje je, radim ovo i ovo i pomaže mi. U svijetu u kojem su sve tehnike svedene na postavljanje ciljeva, a ne na plivanje sa životom, ne možemo iskreno zavoljeti sebe. Jer nitko, ali nitko, osim možda zen majstora koji žive van materijalnog svijeta, nije još postigao da apsolutno konrolira svoje misli, apsolutno voli sebe u svakoj situaciji jednakom mjerom i apsolutno živi iz srca i ljubavi, a ne iz straha i glave. Kad bi to bilo postignuto, vjerujem da bi već bili iz tijela transformirani u svjetlost i bili bi duše, nematerijalizirane u realnom svijetu. (disclaimer: ovo je mišljenje autorice teksta, nije temeljeno na znanstvenim dokazima, samo na promatranju)

Voljenje sebe nije metoda, nije tehnika, nije sredstvo do cilja. Voljenje sebe je proces koji traje čitav život. Nekad je jače, nekad je slabije, nekad je spontano, nekad je mučno. I uvijek, ali baš uvijek, trebalo bi polaziti iz stava: dovoljna sam. Uh, ta riječ: dovoljna, u meni uvijek izazove preokretanje želuca. Ne želim biti dovoljna, želim biti predovoljna, žlim se prelijevati, želim da me ima svuda, želim da sam sve. I pretpostavka je da nisam sve. Nisam dovoljna. A slijedeća je pretpostavka da nikad neću biti dovoljna. Jer svaki cilj u životu bit će još jedna kvačica, samo kvačica, koju ostaviš brže ili sporije na papiru svog života i već vučeš crtu do slijedećeg cilja, slijedeće kvačice koja će te sigurno učiniti vrijednom.

I nije tako samo s materijalnim ciljevima, tako je i s duhovnim, emocionalnim i mentalnim ciljevima. Voljet ću sebe čim postanem mirna. Volim sebe kad sam spontana i opuštena. Volim sebe danas jer sam baš dobre volje. I meditirala sam. I trčala na orbitreku. I čitala knjigu. I napisala dnevnik. A sve prije 9 ujutro. Joooj baš danas volim sebe. Ja sam super.

broken heart love sad

I bam! Dođe situacija u kojoj si nekog zeznula. Prevarila. Situacija u kojoj si ispustila šalicu kave na  pod i razletila se po zidu i po tebi i novoj, naravno bijeloj majici. Voliš sad sebe? Ili si popizdila?

Ako idemo za tim, da sa sobom trebamo pričati kao mama s djetetom, onda ćemo prvo popizditi. Jer kakva god zen mama bila, ako dijete trči od tebe dok ga spremaš za vrtić i onda još usput prolije nešto po tebi i sebi i onda zakasniš i u vrtić i na posao ili što već se može dogoditi s djetetom od tri godine koje upravo razvija i testira svoje granice, tvoje granice i granice svijeta oko tebe, prvo ćeš popizditi. Ali ono što ćeš i u toj ljutnji nositi u sebi bit će ljubav. To što je napravilo sranje ne znači da ga ne voliš, samo znači da si čovjek. Ako si bila glasna ispričat ćeš se, pokazat ćeš da ti je žao, objasnit ćeš kako možete drugačije i grlit ćeš ga tako da sve kvrcka. I idete dalje. Do slijedećeg sranja.

E… to je ljubav. I to je ljubav prema sebi. Nije stanje, osjećaj koji postigneš i to je to. Ako misliš da si ga postigla i da je potpuno i da ne moraš više ništa raditi po tom pitanju, onda nešto gutaš. Vidimo se nazad na početku. Krug te čeka, vratit ćeš se, kad tad. U prirodi nam je da zeznemo stvari, da nije, ne bi bili u ovom tijelu, bili bi van materijalni.

Dakle voljeti je glagol. Voljeti sebe je glagol. Napravila si nešto s čim nisi zadovoljna. Vikala si na sebe gore nego što bi ikad vikala na svoje dijete. Okej. Tako je kako je. Ajmo se sad vratiti. Kako se možeš zagrliti? Kako možeš sebi oprostiti? Kako možeš krivnju ostaviti tamo gdje pripada? U smeću. Kako možeš preuzeti odgovornost, ako je tvoja, potapšati se po leđima i nastaviti dalje? Do slijedećeg puta.

i hate nothing about you with red heart light

Možeš samo tako da shvatiš da svaki dan, svaki sat, svaki trenutak voliš sebe malo više, pa malo manje. Nije utješno znam. Svi mi želimo neku magičnu formulu koja kaže: evo, napravi ovo i ovo, toliko i toliko puta, i voljet ćeš sebe do kraja života. Ja ju još nisam otkrila, ali otkrila sam da osim ove unutarnje kritičarke, u sebi imam i nježnu mamu – prijateljicu. (nekad mi paše da slušam jednu, nekad drugu). Kad se osjećam ljuto na sebe, krivo ili kad samu sebe psujem, nastojim čuti i nju. Ta mama – prijateljica je puno tiša od kritičarke i puno suptilnija. I nekad joj se ne priča. Ali ako osluškujem dovoljno dugo, uvijek pronađe tople riječi za mene. Nekad se ne gasi, priča i priča i tješi i grli i voli me. A nekad jedva da procuri jedna riječ iz nje. No uvijek, uvijek, uvijek znam da zna da sam dovoljna. Dovoljna si.

Da se spustimo u praktični svijet. Na terapiji sam naučila koliko je važno pronalaziti, razvijati i jačati u sebi taj unutarnji glas mame – prijateljice. Čak i onda kad ti se neće. Potrebno ga je stalno „vaditi“ van, svaki dan, svaki sat, svaki tjedan. Ne opravdavati sebe, ne se tješiti, nego stvarno pronaći tu mogućnost da sebi odglumimo mamu – prijateljicu. Konstantno si postavljati pitanje: da meni ovo netko priča, a ja sam savršeni roditelj, što bih joj rekla? Ako vjerujete u Boga (ne ne onog čovjeka s bradom koji kažnjava, nego boga kao ljubav i dobrotu), onda se možete zapitati i što bi rekla sam Ona? Što bi rekla bezuvjetna ljubav? I tako nećete postići da zauvijek volite sebe, ali ćete polako tražiti način da volite sebe u trenutku. Malo po malo. TO nije metoda, to je proces koji traje cijeli život. I nastavlja se u slijedećem. Ako ga bude.

Dok ne nađem čarobni napitak, nadam se da će ti ovo pomoći. Pozdrav od moje unutarnje kritičarke i mame – prijateljice! 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.