Što bi radila da imaš sve pare na ovom svijetu?

Zamisli da novac nije issue. Da ga imaš. Što bi radila? Čime bi se bavila? Znam da će sad neke ko iz topa izbaciti da ne bi radile ništa, ali to je čista laž. Da da je laž je. Jer baš kao što trebamo odmor, avanture, bliske ljude, trebamo i rad. Trebamo i želimo se osjećati korisno, smisleno i potrebno. I zato – postavi si pitanje što bi radila da si zauvijek financijski zbrinuta? Tu leži tvoja svrha. I da, ona je sputana jedino strahovima, pravilima i društveno nametnutim standardima, a s druge strane s time da od onog što je tvoja svrha ujedno mora biti i tvoj način zarade. A ne mora.

Svi smo mi ograničeni do neke mjere. Samo je taj krov koji nas ograničava na drugom mjestu. Znam za neke ljude koji imaju obitelji i putuju po cijelom svijetu, prodali su sve što su imali i zarađuju za život usput. Njihov je krov vrlo visoko i ispod njega stane hrpa opcija. Znam i za neke ljude koji imaju jako spuštene stropove. Njihova je visina posao koji se mora odraditi, plaća koja se za njega dobije, kuća, kauč i tu i tamo koja kava na istom mjestu, s istim ljudima, svaki tjedan.

Ja imam tu “sreću” da bi radila isto što radim sada i da imam sve pare na ovom svijetu. Moj izazov kod ovoga je pitanje emocija koje imam u vezi posla. Pitanje nekih mojih strahova od neuspjeha i osjećaja da ne vrijedim dovoljno ako svaki dan ne žarim i ne palim. Da imam sve pare ovog svijeta, radila bi ovo što radim ali bi uživala više jer ne bi brinula o sitnicama poput plaćanja materijalnih stvari koje su potrebne, imala bi najfensi najljepši studio na svijetu s kafićem, igraonicom, i još par katova na koje bi smjestila žene koje bi imale tu svoje bizinise a koje obožavam i s kojima surađujem.


Znaš li koji je tvoj izazov? I koliko su spušteni tvoji stropovi? Ako misliš da ne možeš dati otkaz i/ili početi raditi ono što voliš, zašto za to ne iskoristiš svoje slobodno vrijeme? Zašto bi svrha morala biti plaćena? Ili bi morala biti tvoj full time job. Pa ne mora. Ko kaže? Di piše?

Ja duboko vjerujem da svako od nas ima svrhu. I ima strast. I ima talente. Ali problem je u tome što ti talenti zakržljaju. Zakržljaju jer:

  • Nemamo dovoljno hrabrosti učiniti ih svojim poslom pa smatramo da su bezvrijedni
  • Uopće ne znamo koji su nam talenti
  • Na talente gledamo ograničeno i skučeno i talentima smatramo samo neke općenite stvari poput plesanja, pisanja, crtanja
  • Tvrdimo da nemamo vremena za otkrivanje i razvijanje talenata, a zapravo nam to nije prioritet
  • Nije nam prioritet jer volimo zonu komfora iako nas ubija. Nije nam prioritet jer nas sputava misao da nismo dovoljno dobri
  • Ne želimo prihvatiti da se talent razvija, uvjereni smo da se samo rodiš s njim i on raste sam po sebi
  • Živimo po to do listama, a ne po prioritetima i brigu o sebi stavljamo na zadnje mjesto ili smatramo da je ona sebična. Ili još gore, ograničavamo udovoljavanje sebi na buljenje u tv, vrećicu čipsa ili kolač. (nema ništa loše u tome, ali udovoljiti sebi znači posvetiti vremena sebi – meditacija, razmišljanje, čitanje, njega)

I još jedna stvar. Vrlo često ljudi koji ne rade ono što vole i koji su dopustili da njihovi talenti ostanu zakržljali, i koji ne znaju odgovor na pitanje postavljeno u naslovu, misle da su oni koji rade ono što vole – jednostavno sretnici. Rođeni pod sretnom zvijezdom. I to je najveća zabluda. Da, postoje neki koji su od malena znali točno što žele, ali postojimo i mi ostali smrtnici koji smo to morali otkriti. Ali, dobra vijest je zapravo da smo svi od malena znali što želimo. Kako to? Pa tako, ako malo razmisliš, vidjet ćeš da si u djetinjstvu voljela raditi baš specifične stvari. Naprimjer, ja sam voljela nastupati, plesati, čitati, pisati priče, i organizirati i smišljati igre, a kasnije u tinejdžersko doba, vječito sam skupljala one psiho testove u časopisu Teen i gurala ih frendicama pod nos. Kad to prenesem na svoju današnju svrhu i posao, ima smisla. Sve te moje preferencije, na neki su način i moji talenti. Ok, ne bi se baš popela na pozornicu da zapjevam, ali tu ima tendencije javnog nastupa kojeg se istovremeno nemjerljivo bojim i obožavam. Plesati – sve jasno. Čitati i pisati – sve jasno. Igre sam smišljala i organizirala kao što danas smišljam i organiziram poslovne aktivnosti. Nije sve nužno doslovno prevesti, ali kad razmisliš, onda se talenti iz djetinjsva mogu prebaciti u odrasli život i razviti kao kompetencije. Ili ostati tu radi gušta, nije bitno.


“Your calling isn’t something that somebody can tell you about. It’s what you feel. It is the thing that gives you juice. The thing that you are supposed to do. And nobody can tell you what that is. You know it inside yourself.” ― Oprah Winfrey

Kako onda otkriti što bi radila da imaš sve pare na svijetu? I kako otkriti i razvijati svoje talente?

  • Sjeti se što si voljela raditi u djetinjstvu ma kako blesavo bilo
  • Ako je nešto što naoko nema smisla, pokušaj iz toga izvući neke osobine ili skrivene talente
  • Zamoli frendicu da ti napiše što smatra da radiš dobro općenito ( ne spominji talente, ni posao, samo neka nabroji stvari koje dobro radiš i koje voli u tebi)
  • Napiši ti stvari u kojima si dobra
  • Izvuci talente na papir i razmisli kako oni mogu služiti ljudima oko tebe – talenti u pogonu, naša su svrha
  • Razmisli bi li nešto od toga mogla pretvoriti u kompetencije koje bi netko platio – ovo je opcionalni korak, za one s visokim stropovima
  • Uživaj u procesu. Izdvoji vrijeme svjesno za svoje talente. Isprobavaj različite hobije i aktivnosti.

Ne sjećam se više tko je rekao onu dreams don’t work unless you do. Ali definitivno se slažem. Zastani, razmisli i djeluj. Posveti tjedan, mjesec ili godinu upoznavanju sebe. Uplaniraj to u to do listu, ubaci u kalendar. I ne, nemoj reći da nemaš vremena, jer imaš. I pola sata dnevno dovoljno je. U jednoj godini to je više od 182 sata. Prilična brojkica, zar ne?

No nikad zapravo nije pitanje vremena. Pitanje je prioriteta. I pitanje je tvoje spremnosti da budeš dovoljno ranjiva da strah i osjećaj nedovoljnosti osjetiš i proživiš, a ne poguraš pod tepih. I naravno, ovo je proces koji traje cijeli život. Pitanje: kako još mogu svojim darovima darovati druge? Pitanje je koje si postavljaš svakog dana iznova.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.