Kad špilja postane zatvor, pogledaj se u tuđim očima.

Uvijek se iznova začudim koliko Svemir (Bog, Život) zapravo često radi za nas, čak i onda kad to ne vidimo. Nekad to budu životne okolnosti koje nam se ne sviđaju, nekad one koje nam se sviđaju, a nekad ljudi koje imamo oko sebe ili se baš pojave u nekom trenutku u kojem najviše trebamo, a najmanje očekujemo.

Obožavam sve te neke duhovne stvari i razmišljanja, kao i razno razne vudu vještičje „gluposti“ jer u sebi nekako mislim da svaka žena ima malo te vještice u sebi i da su sve vještice koje su nekad davno spaljivane zapravo bile samo divlje žene, povezane sa sobom, svojom energijom, prorodom, kristalima i intuicijom. I sad se i kod nas svih tako nekako javlja i osjećamo to pa se zbog toga nekad osjećamo blesavo ili se sramimo jer taj um kojeg smatramo racionalnim često je zapravo samo rezultat nekih programa koji su nam usađeni kroz godine, ali i kroz naše pretkinje prenošeni nama iz godine u godinu, stoljeća u stoljeće.

I tako obožavam i te inspirativne kartice. Ne mislim kao proricanje budućnosti, već kako zapravo kad izvučemo neku karticu, pročitamo neki tekst u točno nama potreban trenutak ili naletimo na neki film koji kao da govori nama osobno. Možda je to intuicija ili ljubav, možda nam je to poruka od Boga, a možda samo baš taj tekst koji sad čitamo ne bismo tako shvatile da smo ga čitale u neko drugo vrijeme. Da jedan dio naprosto ovisi o našem tumačenju jer intuitivno iz njega čitamo ono što nam treba u nekom trenutku.

Ovaj mjesec poruku sam tumačila za Angels Facebook i newsletter i opet imam osjećaj kao da je pisana baš za mene. Opisuje boginju koja je imala i zračila svjetlost koja je osvjetljavala druge i pružala im utjehu i snagu. U nekom trenutku ta se boginja zbog nekih događaja povukla u špilju da bi se oporavila i vratila sebi. Toliko je dugo boravila u toj špilji da više nije osjećala svoju svjetlost i radost, već samo tugu i bol i tamu i nije se mogla izvući iz špilje. Na kraju ju privuče nečiji smijeh i ona proviri iz znatiželje i ugleda predivnu boginju, svjetlost, ljepotu i snagu. Nakon nekog vremena tek shvati da je ta boginja ona, njen odraz u ogledalu.

Mislim da je tako stvarno sa svima nama senzibilkama, sve utječe nekako previše na nas. I koliko to ima prednosti jer čitala sam negdje da su senzibilni ljudi najčešće kreativci u svijetu i često intenzivnije doživljavaju i muziku i pokret i umjetnost i druge ljude ( a tome svemu i sama svjedočim), isto je toliko i teško. Zbog toga nam nekad treba vrijeme da se zbog vanjskih okolnosti, doživljaja ili tuđeg ponašanja i stavova naprosto povučemo u sebe, u svoju špilju i da se tamo oporavimo i napunimo. I to je sasvim u redu i potrebno svima, a osobito nama.

Ali što kad ta špilja bude toliko tamna da naprosto ne vidimo više ni svoju svjetlost? Što kad nam se pogled tako zamuti da više ne osjećamo svoju božansku prirodu, svoju slobodu, svoju misiju i poruku svijetu i osjećamo se sve gore i gore? Kako onda izaći van i ponovno pogledati?

U ogledalu je vidjela svoj odraz, kaže priča. A pod ogledalom ja ovdje mislim na ljude oko nas. Nekad su to prijatelji, nekad poznanici, a nekad slučajni susreti s ljudima poput nas, koji u nama vide ono što ne vidimo same.

Kao i boginja, i ja sam se povukla. Neće to vidjeti svatko jer i dalje funkcioniram, ali vide one koje me znaju i koje naprosto vide. Osjećam da mi je trebala špilja i da sam se morala povući. No ti što me dovelo u špilju me u njoj predugo zadržalo, pobrkalo mi je neke lončiće i počela sam osjećati da mi špilja više ne služi. No nisam imala snage izaći sama. Tražila sam pomoć.

Jedan dio pomoći tražila sam otvoreno od ljudi koje volim i koji vole mene. Od stručnjaka. Od učitelja. A jedan dio pomoći tražila sam od duhovnog svijeta (duše, boga, svemira…. ) i pomoć je došla. Baš kao što je Boginja povirila iz špilje, ja sam počela viriti iz svoje i moje ogledalo postali su ljudi koje sam u svom životu dotakla na neki način, koji god bio. Počeli su mi govoriti ono što sam o sebi sama zaboravila.

Moja svijetlost koja se nekoć širila na njih sad mi se vratila nazad.

Počela sam gledati sebe u tom odrazu koji mi govori – jaka si. Divim ti se. Hvala ti. Vidim sebe u svakom zagrljaju. Nazvala me osoba s kojom se godinama nisam čula ni vidjela i rekla mi tko sam. Ma ne rekla, podsjetila me. Pogledala sam u vesele oči svog djeteta i vidjela svu ljubav koju sam ulila u njega. Dobila sam zagrljaj nakon treninga. Mail koji mi je rekao da mi se pošiljateljica divi i da sam joj pomogla da promjeni svoj život. Dobila sam nazad svaku riječ, svaki zagrljaj, svaku empatiju i toplinu koju sam ikad osjetila. Upijam. Puštam druge da vjeruju kad ne vjerujem ja. Virim iz špilje.

Znam da se svaka žena nekad tako osjeća, osobito probuđene žene, ili one koje se bude, osobito boginje. Misliti da je prosvjetljenje uvijek i za sve lakoća i misliti da ćemo jednom kad postanemo „ najbolja verzija sebe i svog života“ (ma što to bilo) sve biti uvijek hepi i easy, za mene je totalna glupost.

I naša ranjena verzija može biti najbolja verzija.

I mi ranjene možemo svijetlo davati drugima ako smo svjesne svojih rana. Čak bi rekla da svijetlo kroz te pukotine svijetli još jače. I onda se, kao i pogled u ogledalu, ponovno vraća nama.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.