Kako ući u energiju zahvalnosti?

Zahvalnost je najljepši i najbogatiji osjećaj u spektru emocija. Ona sama jest spektar emocija. Šteta što se i ona prostituirala i izgubila svoj pravi i istinski smisao.

Naime, u vrijeme self help i instant psihologije, zahvalnost je toliko izlizana kao pojam i emocija, da je gotovo postala izjednačena s istrošenošću pozitivne energije, sadašnjeg trenutka i prisutnosti. Sve što o zahvalnosti znamo zapravo jest da je ona obavezna i da je temelj naše mogućnosti da budemo sretni. Što i nije jako daleko od istine, ali kad je postavimo kao obavezu, onda zapravo i prema njoj mnogi od nas razviju averziju jer ono što je napor, što ne dolazi prirodno i što nam nije čisti užitak odbacujemo od sebe u potrazi za nečim što će nam pružati više zadovoljstva. Zahvalnost postane još jedan razlog i isprika za anksioznost i nemir.

Ako MORAM biti zahvalna hoće li to moranje u meni izazvati i osjećaj zahvalnosti ili ću pak samo pisati sve ono na čemu znam da bi trebala biti zahvalna i pri tome nimalo ne OSJEĆATI već se prebaciti u svoj UM, svoje misaone procese? Mislim da je više ovo drugo jer to se događa i meni.
Zahvalnost je emocija i da, ona se može vježbati i praksati, ali to ne dolazi samo iz uma i beskonačnih popisa onoga na čemu bi TREBALE biti zahvalne. Dolazi iz vježbanja osjećaja zahvalnosti.

Osjećaj zahvalnosti je ono što nekad samo dođe od sebe, kao navala nekog mira, ljepote i primanja nečeg što nam se događa u trenutku. To je svjesnost. Ako to pretvorimo samo u popis stvari, događaja i ljudi na kojima smo zahvalni, pretvara se u misaoni proces i, iako ćemo moći prekrižiti to na svojoj to do listi kao dio rituala za dan koji smo odradili, nećemo se pomaknuti s mjesta.
Bolje je onda ipak u tom danu pronaći u trenutku barem nešto na čemu smo zahvalni i onda to osjetiti punim bićem i pustiti da zahvalnost dođe iz srca, a ne iz uma. Da je osjetimo, a ne samo mislimo. To ponekad pak znači i da nećemo imati specifičan popis ili konkretnu stvar na kojoj smo zahvalni, već samo da će nas emocija zahvalnosti preuzeti i preliti u nekom trenutku kao val.

Ja obožavam popise zahvalnosti, nemojte me krivo shvatiti, ali ne volim što se to danas pretvorilo u nasilan čin našeg uma spram našeg srca i što služi samo kao alat da brzo pobjegnemo iz osjećaja neugode, boli ili nemira, koji je također dio ovog našeg života.

U trenucima kad plešem tako me nekad neracionalno samo preuzme neki osjećaj zadovoljstva i mira, ili čak osjećaj tuge i ljutnje, preliven tim dobrim osjećajem – emocija pripadnosti nečemu većem od mene same, emocija zahvalnosti koja nije navezana apsolutno na ništa.

To me natjeralo da razmislim o tome kad je zahvalnost postala uvjetovana i kad je postala alat za feel good osjećaj i pozitivan stav u životu. Mislim da se to dogodilo otprilike onda kad je pozitivan stav u životu naprosto izjednačen sa ružičastim naočalama u kojima promatramo svijet samo kao nešto što nama mora služiti onako kako smo naumili – da se osjećamo dobro.

Da se razvijemo kao duše, kao duhovna bića ili čak kao ljudi samo u ovoj dimenziji, život nam ponekad servira i stvari koje ne želimo, koje nam pričinjavaju neugodu i koje nas odvajaju od feel gooda kojem težimo. Onda kad neugoda nadođe, ako prakticiramo zahvalnost samo iz uma, možemo li doista – biti zahvalni? Jer um je tu neugodu odmah okarakterizirao kao nešto loše za nas dok zapravo, baš ona, može biti nešto što je dobro za nas.

Tu je još jedna tajna zahvalnosti kao emocije. Ona može koeegzisitrati s osjećajem neugode i neugodnim osjećajem. Možemo biti svjesni da ne znamo zašto se nešto događa, ali smo zahvalni čak i za to. Možemo li?

Možemo li osjetiti tugu zbog gubitka neke osobe, razočaranje zbog nekog neostvarenog cilja ili nemir u anksioznosti, a istovremeno i emociju zahvalnosti? Mislim da je to veći izazov od nasilnog pronalažnja pozitivnih stvari u danu koje bismo mogli staviti na popis zahvalnosti. Jer što ako ih ne vidimo koji dan? Znači li to da napuštamo osjećaj zahvalnosti i mijenjamo ga za osjećaj ljutnje, bijesa, tuge, nemira ili koju god još emociju pod svaku cijenu želimo izbjeći?
Ili čak koristimo zahvalnost kao alat kako bi izbjegli sve ove ostale emocije koje doista smatramo neugodnima.

  • Svakako je dobro prakticirati zahvalnost, koristiti ju kao alat osobnog razvitka i rasta, ali ne zaboravimo da je zahvalnost emocija. I probajmo je vježbati i na drugi način. Kad uzmeš 5 minuta u nekom danu za sebe, samo diši i probaj osjetiti zahvalnost prije nego nabrojiš sve na čemu jesi zahvalna. Osjećaja se možemo prisjetiti kao i mirisa, okusa, misli i događaja. Prisjeti se tog osjećaja pa ga samo pusti da te preplavi…
  • Pokušaj osjetiti zahvalnost u trenucima u kojima osjećaš i neugodnu emociju. Ako te ujutro probudi anksioznost i nemir, pusti ih da budu, ali uz njih osjeti i zahvalnost.
  • Kad nabrajaš sve na čemu bi trebala biti zahvalna radije se zadrži na jednoj ili samo nekoliko stavki i pusti da te baš prelije ta emocija. U dane kad ti ne ide nabrajanje jer se sve čini crnim, probaj se fokusirati na osjećaj.
  • Možeš li biti zahvalna za ono negativno u svom životu? Možeš li osjetiti u sebi da sve ono što ti je neugodno ne mora biti loše za tebe i sve ono što ti je ugodno, ne mora biti dobro za tebe? Pokušaj TO VJEŽBATI kako bi došla do toga da zahvalnost naprosto nije samo feel good alat, već nešto dublje i snažnije.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.