Ludi dani mame poduzetnice

Nedavno sam u kinu gledala film o mamama s prekrasnom Milom Kunis u glavnoj ulozi i od tada se, u posljednjih nekoliko mjeseci, bezbroj puta pronašla u sceni u kojoj ona juri pokušavajući sve stići, pa tako jede u vožnji do trenutka naglog kočenja u kojoj se sadržaj njenog obroka iz kutijice prebaci na njeno lice i po ostatku tijela uključujući kompletan outfit i pomno odabrane cipele.
Ta scena, na prvu smiješna, zapravo najbolje opisuje kako izgleda život zaposlene mame, ili u mom slučaju, mame poduzetnice.

Već sam puno svima pričala, a i pisala o tome kako sam se osjećala nakon poroda, a to je ukratko bilo – teško, umorno, nesretno i u globalu loše. Malo sam pisala o tome da me iz tog osjećaja i letargije u koju sam zapala, kao i iz prevelike trenirke i kose skupljene u neuredni rep, spasio upravo moj posao.

Moj studio Angels koji provodi metodu Angels Body and Emotions bio je moja prva bebica i, kad je došao Vito, s razlogom je pao u drugi plan. Ma što u drugi, u četrdeset i drugi. No ja sam znala da neće dugo moći biti tako, zbog poslovnih razloga, ali i zbog mene same.

Žudila sam biti još netko, još nešto osim mame. Znala sam da je trenutak u kojem moja beba treba moju nepodijeljenu pažnju, ali isto tako sam znala i da moja prva bebica čeka da se vratim. I ja sam čekala nju.

No nisam imala pojma što sam zapravo čekala. Umor. Žongliranje. Grižnja savjesti. Stres. Organizacija i reorganizacija. Vito je živahno dijete koje je sa svakim novim tjednom svog života postajalo sve živahnije.
Moj plan da ću raditi kad on bude spavao vrlo brzo se rasprsnuo jer njegova su dnevna spavanja trajala točno 35 minuta osim u neke blažene dane koji su bili samo izuzetci, a do navečer, kad bi on išao u krevet, ja sam već padala u nesvjest i u devet sati bila sam spremna samo za krevet, a ne za laptop.

Istovremeno sam kuhala ručak, mahala igračkama i odgovarala na mailove i to tako radim još danas. Kažu da multitasking nije dobar. To je sigurno rekao neki muškarac. Mene spasio.

S vremenom je postalo maaaaalo lakše. Muž i ja smo se nekako uskladili tako da ja dobijem vremena za svoj posao, a zapravo nas je spasila baka. It takes a village kažu, a ako si mama koja vodi dva projekta i kućanstvo u partnerstvu s mužem, it takes a country.

Taman kad se sve malo ustabililo, ona nemirna ja vikala mi je u glavi – kreni kreni kreni!

To što joj se tako svidjelo bila je ideja o matching majicama za mame i sinove, koje nikako nisam mogla pronaći u dućanima i na internetu. Svaka poduzetnica (i poduzetnik) zna da kad ideja krene nema stajanja, zakotrlja se kamenčić nizbrdo i kad ga uloviš već je gotovo – novi projekt je zakuhan!
Mamasita and son je moja treća bebica i trebao bi mi još jedan cijeli tekst da se zahvalim svima koji su mi omoućili da se ostvarim kroz svoju treću bebicu. Znate koji ste.

Najbolji način da opišem mamu poduzetnicu jest da možda opišem neki od svojih dana jer tako ću najbolje pokazati kako moja neorganiziranost i lepršavost postaju najbolji alati za život bez radnog vremena.

7:30 buđenje
Doručak Viti i meni. Jutarnja higijena. Čišćenje nakon Vitinog doručka (kad ti je beba vođa dohrane, onda čišćenje traje puno dulje nego obrok).
Kuhanje kave i usput postanje slike, videa ili teksta na neku od mreža ili sve. Kava i odgovaranje na mailove, pozivi i pokušaj planiranja dana ili tjedna. Vrijeme rada – 30 minuta koliko Viti dozvoljavam da gleda crtiće.

10:00 park, plac, dućan
Trajanje zavisi o količini lovljenja Vite po kvartu dok ganja svaki motor koji vidi na cesti. U povratku, telefonski pozivi i ispucavanje ideja u diktafon telefona.

11:30 zajedničko kuhanje ručka i tipkanje neobavljenog mužu u obliku „to do“ liste.

12:30 Vitino spavanje
Jej! Opet kuhanje kave, mobitel u ruci, odgovaranje na upite, dogovaranje sastanaka, planiranje treninga, izrada playlista ili što god uspijem prvo dohvatiti.

14:30 ručak
Čišćenje nakon ručka (moglo bi trajati i do po noći) No, unatoč neredu, čista uživancija bez ometanja.

15:30 (kako koji dan) dolazi Baka. (hvala joj!)
Predajem ga baki uz sve upute i letim iz kuće na trening, sastanak ili u dvoranu. Vraćam se tek oko 21, 22 sata, a nekad i kasnije.

Nije svaki dan baš toliko hektičan, ali neki su i puno luđi. No svaka mama poduzetnica zna da svaka njena beba zaslužuje njenu strast, ljubav i pažnju. Ona koju je rodila i ona koju je stvorila.
I zato sve znamo kakav je osjećaj kad si umorna, iscrpljena i želiš pobjeći daleko od svega. Kao i osjećaj sreće, ponosa i ispunjena kakvo može donijeti samo dijete. Ili tvoj posao.

Mame kućanice, mame poduzetnice, mame zaposlenice – skidam vam kapu. Ne znam jesmo li mit ili stvarnost?

 

Izvor: http://www.pitajmamu.hr/clanak/ludi-dani-mame-poduzetnice

BEBA VOĐA DOHRANE. ILI NEREDA.

Kad sam rodila i držala još svoju bebicu zmaja na rukama (ili u nosiljci jer drukčije nismo ni postojali), k meni je došla prijateljica. U rukama je držala knjigu Beba vođa dohrane, a meni su oči zasjajile. To je bio svemir. Naime, još u trudnoći sam gledala video Ane Bučević, u kojem je pričala o toj knjizi, i znala sam da će metoda dohrane opisana u njoj biti naša metoda. Znala sam i da želim dojiti barem godinu dana a to je pošlo po zlu. No to je neka druga priča. U ovoj smo odluci uspjeli. Bar mislim.

17309774_1367389909988903_1833120972692617843_n

Za početak, važno mi je istaknuti da nisam stručnjak, nego samo mama, koja je pročitala knjigu i odvažila se u avanturu jer kad ti je beba vođa dohrane – svaki dan je avantura. Ima puno više u toj knjizi nego ću uspjeti ispričati u svojih par rečenica, ali počiva na tome da su naše bebe sisavci kojima je primarna hrana mlijeko (majčino ili adaptirano, za ovaj tekst nije bitno) i da je kruta hrana to što i jest po svom nazivu – Dohrana. Dakle, bebama je ona istraživanje, učenje i upoznavanje s odraslim načinom dobivanja nutrijenata. Druga stvar koja mi je odmah sjela, jest to da bebe mogu žvakati desnima i da im za to nisu potrebni zubići. Vito mi je to potvrdio prvim svojim zalogajem. I, ono s čime sam najviše rezonirala bilo je to da za zdravu dohranu i prehranu djece koja nemaju već poznate predispozicije za alergije nisu potrebne tablice već zdrav razum, a dijete gotovo od samih početaka, uz neka minimalna ograničenja, može obroke dijeliti s obitelji.

Sad da me pitate zbog čega sam se točno odlučila krenuti putem nereda i vježbanja živaca, nemam pojma, djelomično mi je intuicija rekla da je to to, a djelomično zato jer se nisam mogla zamisliti da uz sve obaveze koje imam kuham posebno za sebe i muža, posebno za Zmaja i da onda sve njemu to još miksam i hranim ga. Nisam tada znala koliko vremena ću provesti u čišćenju nakon njegovih obroka. Hahahahaha! No, bilo kako bilo, krenuli smo u ljeto prošle godine, kad je Vito imao malo više od 6 mjeseci i mogao sjediti samostalno. Krenulo je spontano. Jela sam povrće s kvinojom i držala ga u krilu a gospodin je rukama počeo grabiti s mog tanjura i halapljivo trpati u usta. Ne moram ni reći da sam kvinoju imala tamo gdje nitko ne bi trebao imati prehrambene namirnice, ali to je bilo toliko slatko da sam bila oduševljena.

Tada sam znala da je spreman, ali i da sam spremna ja. Uz meso ili ribu, spremala sam povrće narezano na štapiće – kuhala, pekla u vrećici zajedno s mesom ili dinstala na maslinovom ulju. Od samih početaka jeo je sezonsko povrće, ribu i meso, voće i sve drugo što sam smatrala dobrom, zdravom i lako probavljivom namirnicom. Iako sam gledala videe, čitala o tome i već znala što očekivati, Vito me kao vođa oduševljavao iz dana u dan. Nisam se opterećivala s gramima, s tablicama, s uvođenjem namirnica niti s miksanjem i to je maknulo težinu s mene kao majke, težinu koja se često osjeti u mamama kad pričaju o uvođenju krute hrane. Njemu, a i meni, obroci su postali druženje, istraživanje i igra u kojoj smo svi uživali. I, iako nisam neka kućanica u pravom smislu te riječi, čišćenje nakon jela nije mi bio problem.

No da ne bi sve ispalo med i mlijeko, bilo je tu i nekih pogrešaka. Nabrijan i živ kakav jest (da ne kažem tvrdoglav i nagao, ne ne ne moje dijete, hahahhaa), bio bi ljut ako gladan ne bi uspio ubaciti dovoljno hrane u svoja mala usta. Tako da smo jednom imali i pravi ispad bijesa. No moja krivica, nisam poštivala pravila knjige i metode i prije obroka mu ponudila mlijeko. Maj bed. Ne ponovilo se.
Druga „drama“ bila je kad se zagrcnuo jer je utrpao pola kuhane tikvice u usta. Izgledalo je stravično i gotovo sam mogla vidjeti taj dugački štapić kako mu stoji u grlu do želuca (vizualni sam tip 😊). No sjetila sam se svega pročitanog, stala sam s reakcijom i prepoznala da u ovom slučaju nije pitanje gušenja već zagrcavanja i osjetila povjerenje da moj Zmaj to može rješiti sam. I jest, bez problema, izbacio tikvicu, prepolovio je na pola i vratio manji komad u usta. Ajme, savršeno!

Dani su tekli, a vođa je jeo sve što sam mu ponudila i sve više toga je ekšli završilo u trbuščiću. Dok nije počelo i to famozno biranje hrane. Vođa nije htio više bilo što, a puno mojih delicija zavšilo je u smeću ili u mojim ustima (otuda sam i nakupila kile, nego kaj). Sva lakoća dohrane i veselje njegovih obroka, prestala je jer je sad i mene počelo mučiti jede li dovoljno hranjivo i hoće li i dalje dobro napredovati. U glavi mi je zvonila panika, ali i riječi iz knjige – on zna što i koliko mu treba. I tako sam jedan dan pripremala unaprijed zamrznute okruglice od mesa u crvenom umaku koje inače obožava jer sam htjela miran ručak, žurilo mi se na posao. No, vođa im nije htio niti blizu. Samo ih je pogledao i počeo izvoditi dobro poznat zvuk usnama kad mu se nešto ne sviđa. Ok, evo ti jogurt i svježi sir, pojest ću ja. Nekoliko sati kasnije, postalo mi je jasno zašto je vođa odbio omiljeni obrok. Večer sam provela na wc-u – kuglice su bile pokvarene. Moj očaj zbog toga što sam ih trpala u hrpama u usta bio je isprekidan srećom što je on znao da ne valjaju. Od sad sve prvo dam njemu da provjeri. Šalim se naravno 😊!

Mogla bi sada tipkati i tipkati o prednostima ove metode, o ljepoti uživanja u obrocima s djetetom bez opterećenja i o svim stvarima na koje treba obratiti pozornost, ali ne bi mogla ni zagrepsti u cijelu filozofiju koji neki zovu pomodarstvom, a zapravo je samo povratak nekim starim načinima hranjenja djece. Preporučujem svim mamama koje imaju volje za čišćenjem i hrabrosti za ovu metodu da pročitaju knjigu Beba vođa dohrane, ali i uključe se u istoimenu grupu na Facebooku koja je meni olakšala sve izazovne dane i odgovorila na sva dodatna pitanja koja sam imala. Lakše je kad izazovne trenutke dijeliš s drugim mamama koje prolaze isto. Danas mi ne treba potvrda da sam odabrala nešto dobro za našu obitelji jer dovoljna mi je potvrda Vitina samostalnost u hranjenju, napredovanje, a osobito činjenica da skupa možemo harati restoranima u Zagrebu i šire.

 

*ovaj tekst samo je moje iskustvo, nisam pedijatar, nutricionist niti stručnjak pa zato iskreno preporučujem da sve stručnije informacije potražite u knjizi, osobito ako u obitelji ima alergičara ;- )

 

Izvor: http://www.supermame.hr/2017/05/18/beba-voda-dohrane-nereda/

Magično jutro – za mame i bebe

Poanta je učiniti nešto za sebe – najbolje smo mame svojoj djeci kad smo najbolje same sebi

Još prije nekoliko godina, dok sam bila na jednoj predivnoj radionici o osvještavanju svojih želja i učenju kako ih realizirati uz podršku Svemira i manifestacije, u moje je ruke stigla zanimljiva knjiga. Knjiga se zove Miracle Morning, autora Hala Elroda, a u suštini ona opisuje kako je moguće nekoliko tehnika osobnog razvoja utisnuti u svoj dnevni raspored i tako poboljšati kvalitetu vlastitog života na svim razinama. Za to je, kaže autor, dovoljan samo jedan sat dnevno. Pročitala, osjetila da ima smisla i primijenila. I da, život mi se počeo transformirati.

Međutim, 1.1. 2017. moj miracle morning pao je u zaborav. Dizanje sat vremena ranije kako bih odradila Halove „SAVERS-e“, kako ih on zove, odnosno Scribbling (pisanje), Affirmation (afirmacije), Visualization (vizualiziranj), Exercise (vježbanje), Reading (čitanje) i Silence (tišina, meditacija), postalo je nemoguće jer, pa jednostavno, kad se rodio mali Zmaj nisam niti spavala. I tako sam si, po metodi – najprije ono što je najvažnije, dala slobodu da nekoliko mjeseci ništa ne radim. Samo sam preživljavala, ako ću biti potpuno iskrena.

No s vremenom, nekako mi je nedostajao taj dio mene koji radi na sebi i poboljšava kvalitetu vlastitog života, a preživljavanje mi je počelo ići na živce. I onda sam shvatila da zapravo ništa u životu nije savršeno i, ako ću čekati taj savršeni trenutak da počnem prikupljati dijelove sebe i jačati samu sebe u svakom smislu, nikad više neću ni početi. I, kao Baltazar, mislila sam, mislila i dosjetila se. Čudesno ili magično jutro postalo je čudesan ili magičan dan, a ja sam gledala svaku slobodnu priliku da se posvetim sebi na bilo koji način, pa čak i ako je to značilo ispijanje kave dok buljim u prazno i ne mislim na ništa.

A onda je sve dobilo strukturu. Ovo je moj način i poklanjam ga vama, a vi možete osmisliti i svoj. Najbolje smo mame svojoj djeci kad smo najbolje same sebi i kad svakim danom postajemo sebi bolje prijateljice. Tako i njih učimo da budu dobri sebi, a to je najljepša lekcija koju možemo predati.

Meditacija ili tišina. Meni kao nabrijanoj i aktivnoj osobi meditacija u tišini još je uvijek veliki izazov pa si pomažem različitim metodama. Našla sam nekoliko metoda meditacije koje izvodim uz svog bebana koji to više baš i nije. Ona koju on najviše voli je igra. Pogasim sve telefone, laptope i ine uređaje i pola sata se igram s njim. Nastojim biti potpuno fokusirana na njega i igru i predajem se tome onako kako se on predaje – potpuno uživljena. Svaki put kad mi misli skrenu na nešto drugo vraćam fokus i učim od njega – kako se potpuno predati nečemu tako jednostavnom kao što je zavrtanje čepa na boci uvijek iznova.

Kad se probudim i dok se igramo na krevetu, pustim jednu od meditacija Honest Guys na YouTubeu, a ova mi je omiljena. Pri tome se derem na glas što Zmaja jako razveseli i time, osim što se punim pozitivnim mislima, dižem svoju vibraciju ma kako umorna i neispavana bila. A on umire od smijeha. Bonus plus.

Još nisam našla energije za pisanje (osim kolumni) pa umjesto toga zahvaljujem. Obavljajući dosadne, repetitivne stvari kao što su kuhanje (milijun puta dnevno jer Zmaj jede samo svježe pripremljene delicije) ili čišćenje ili pranje suđa, zahvaljujem na glas na svemu što imam. Uključujući hranu i te neoprane lonce koji su se nagomilali. I sve je lakše. Obećajem!

Kad uhvatim vremena uzmem ga u ruke i vičem afirmacije. Izgledam vjerojatno kao luđakinja, ali pri tom se super zabavljamo. Afirmacije su mi intuitivne, ali najviše volim one u koje iskreno vjerujem. Jako mi je bitno da se ne lažem i da ne izgovaram stvari s kojima emocionalno ne rezoniram pa se trudim da one budu prilagođene mojoj trenutnoj emociji. Izmislite same svoje ili se poslužite mojima: Na svaki izazov odgovaram srcem i uživam pronalazeći kreativna rješenja. Moja stvarnost je svaki dan sve ljepša i ljepša. Uvijek tražim način da volim sebe, takvu kakva jesam. Okružujem se ljudima koji me podržavaju, vole i čine još boljom.

Vježbanje je izazov jer, budući da vježbam nekoliko puta tjedno, dodatno vježbanje često mi nije privlačno. Vjerujem da, ako godinama ne vježbaš, taj dio bude još teži. Ali imam recept. Navinem muziku koliko smijem da susjedi ne polude i plešem. Opet, bonus plus Zmaj uživa, družimo se, pristuna sam, a pokrećem tijelo.

Navečer prije spavanja čitam. Nekad je to pola knjige, a nekad 3 rečenice. Poanta je da je uvijek barem nešto. I onda, prije spavanja pustim neku vođenu meditaciju za utonuti u san, gurnem sluške u uši i zaspem prije nego ista završi.

Drage mame, poanta je zapravo učiniti malo za sebe. Najčešće je i to malo dovoljno. I baš zato, nije potrebno čekati taj trenutak kad ćeš biti naspavana, kad dijete poraste, kad krene u vrtić, kad ćeš imati više vremena, nego je dovoljno sitne promjene uklopiti u svoje svakodnevne aktivnosti i rezultati će biti magični. I da, u dane kad nemaš snage za ništa, najbolji je rezultat dati si dozvolu i za to. Provesti dan u pidžami, umjesto ručka ispeći jaja i spavati kad beba zaspe. Sve drugo može čekati.

 

Izvor: http://www.naturala.hr/magicno-jutro-za-mame-i-bebe/4651/

Pismo bebi – godinu dana kasnije

Što se sve promijenilo u godinu dana od rođenja bebe?

Draga moja bebice, evo nas, više od godinu dana nakon mojeg prvog i posljednjeg pisma tebi. Volim te. Neizmjerno. I prvi put u životu, kad kažem neizmjerno, onda doista shvaćam značenje tih riječi. Neizmjerno. Ono što se s ničim i ničim ne može izmjeriti jer ne poznaje granice.

Bit ću iskrena, bebo. Prije nego si došao, bila sam prestravljena. Nisam voljela trudnoću i to što su mi svi govorili da blistam i da je to najljepše razdoblje za ženu, nije pomagalo. Čak što više, to me činilo još luđom i još ljućom. I znaj, bebo, svi će reći da su to hormoni. Ali nisu bili samo hormoni, bio je to strah od promjene koju sam znala da nosi tvoje rođenje, strah od toga da prestaje život kakav sam poznavala i počinje život u kojem ću apsolutno sve podrediti tebi. Mnogi su mi pričali slatke male laži kako majčinstvo nije teško samo predivno, a drugi su pak izgledali kao da život nestaje kad dobiješ dijete. I jedni i drugi su mi, dragi moj bebane, išli na živce. Danas kad gledam, nije mi bilo dok smo bili jedno tako strašno, ali zato mi je bilo žao tvog tate. Ne znam sjećaš li se, ali jednom sam htjela sladoled. Tata k’o tata, odmah otišao po njega. I donio. Sladoled od oraha i grožđica. Tada sam bebane imala provalu bijesa. Pa tko još želi sladoled od grožđica?! Da, nije mu bilo lako.

No prošlo je i tih devet mjeseci, zapravo malo manje, jer si ti, sad znam, u skladu sa svojim karakterom, malo uranio. I ako sam mislila da me išta može pripremiti na ono što je slijedilo, varala sam se. Rodio si se i, mogu ti reći, nisi bio baš mačji kašalj. Bebo moja, koliko puta sam mislila da ja to više ne mogu, ustajući po tko zna koji put po noći da bi te nahranila. Nikad neću zaboraviti te sitne sate u kojima sam te nunala bespomoćno ispod nape u kolicima. Dragi moj, plakali smo i ti i ja. Mislila sam da su svi lagali, pitala sam se gdje je ta beskrajna ljubav koju bi trebala osjećati i gdje je ta tvoja mama, bebo, koja može sve i kojoj ništa nije teško. Ma daaaaaj, teško mi je, tisuću puta mi je teško. Ponekad sam mislila da je toliko teško da želim nestati. Zatvoriti oči i puf, nema me, ne postojim, negdje spavam.

Oprosti mi bebo, što sam ja bila tako teška. Mučilo me to nespavanje, mučilo me to što nisam imala pojma što bih s tobom niti sa sobom. Oprosti mi i na greškama koje sam napravila. A bilo ih je milijun, ma već u prvih nekoliko mjeseci. Ali ja znam da ti to znaš. I zato me tako gledaš. Tako, kao da sve znaš. Puno više nego mi odrasli, što mislimo da sve znamo, puno više nego ja. Sve znaš.

I znaš da mi je žao za svaki put kad sam te dala tati u ruke da se smirim. I da mi je žao što nisam uživala u tebi odmah, iste sekunde otkad si rođen pa i prije. I znam da znaš da mi je žao što sam jedva čekala da zbrišem od tebe na pola sata i popijem kavu. Ma ti to sve kužiš. Vidim to u tvojim očima.

Mala djeca mala briga, velika djeca velika briga. To je nova prijeteća rečenica. Tako kažu. Ali kao što mi onda nisu znali reći, ne znaju ni sada. Da briga koja možda raste, raste paralelno s ljubavlju. Onom neizmjernom. Ne znaju opisati taj osjećaj kad pogledam u te tvoje mudre oči i znam da me znaš, kao što ja, sve više, znam tebe. Draga moja velika bebo, ne znaju oni opisati što osjeća mama kad zagrli svoje dijete. Kad gleda prve korake. Kad joj se oči ispune suzama jer upoznaje ljubav koja je neizmjerna.

Ti si me naučio tako voljeti. Već sada si me naučio onome što nisam naučila u svojih trideset i kusur godina. I sad nastojim sve voljeti tako kao što volim tebe. Neizmjerno. Trudim ti se dočarati što osjećam riječima, ali ne ide, ne mogu, ne postoji ta riječ kojom bih opisala ovaj osjećaj. I zato niti neću.

Draga moja bebo, ostani uvijek ovako predivno svoj. Nauči me razumijevanju, strasti za životom i upornosti. Ja ti nemam pojma ništa, bebo. Ti si taj koji je mudar. I molim te, kad porasteš, ostavi mrvice te mudrosti u sebi, nemoj ju nikada zaboraviti. Te mudrosti da budeš hrabar, uporan, iskren, svoj i da voliš, neizmjerno voliš.

Voli te mama….

 

Izvor: http://www.naturala.hr/pismo-bebi-godinu-dana-kasnije/4626/

Priznajem, nisam savršena mama

Pitanje nikad nije – jesam li dobra mama, jer nisam. Nikad nije jesam li savršena mama – jer nisam. Moje pitanje je uvijek – jesam li osoba kakva želim da postane moje dijete? U trenutku u kojem jesam – super, a kad pak nisam – mijenjam se.

Nisam dobro podnijela trudnoću niti prve dane majčinstva. Zapravo, kad malo bolje razmislim, prva vijest o tome da sam trudna sjela mi je kao kamen na želudac i težina na srce. Ja mama? Ma nije to za mene…
Unatoč tome što sam imala prilično laganu trudnoću, bez mučnine, žgaravice i ostalih malih radosti trudnica, što sam putovala i vježbala praktički do samog poroda (u biti točno do poroda sam šetala psa pitajući se jesu li to što osjećam trudovi) cijelu trudnoću bila sam neka druga ja. Stalno zabrinuta oko svega, alergična na milijun savjeta okoline, nabrijana i sva pod hormonima, a oni koji su mi najbliži reći će da sam bila teško podnošljiva.
U naletu dobrih dana napisala sam i tekst „Pismo bebi“, na koji se i dan danas naježim i koji nekako smatram svojim roditeljskim manifestom. Sve te misli koje su mi se rojile po glavi, ma kako strašne bile, nisu me mogle pripremiti za ono što je slijedilo.
Sjećam se, jedan od najgorih savjeta tih posljednjih dana trudnoće, kad više nisam sama mogla zavezati tenisice, a okret oko šipke bio je mutno sjećanje, bio je – naspavaj se sad dok možeš. I sad, godinu dana nakon poroda, i dalje se smijem na taj savjet. Naspavaj se dok možeš – kao da se itko ikada uspio naspavati unaprijed. Ili, kad smo već kod tog „unaprijed“ – kao da me itko unaprijed mogao pripremiti za sve težine i radosti majčinstva i tu buru hormona nakon poroda prema kojoj se trudnoća činila laganom poput povjetarca.
Ne, ne postoji ništa i ne postoji nitko tko jednu ženu usmjerenu na karijeru i vlastiti užitak i zadovoljavanje većih i manjih hirova, može pripremiti na potpuni životni zaokret. I sada, kao i na početku, jedna me stvar potpuno zatekla – činjenica da više nikad nigdje neću otići sama potpuno bezbrižno. Možemo sad tu teoretizirati tko više ili manje brine, ali ja – ja više nikad neću otići nigdje bez roja misli koje se vrte oko mog malog Zmaja. Je li jeo? Je li spavao? Je li sretan? Jesam li ja dobra mama?
Jesam li ja dobra mama? Vječito pitanje na koje danas imam itekako dobar odgovor. To ne znači da si ga i sama ne postavim barem tisuću puta kroz dan, ali malo po malo, kako rastem i postajem sigurnija u sebe u novoj životnoj ulozi, odgovor mi sve jače zvoni u glavi.
Do njega sam došla konstantno preispitujući sebe i svaku najmanju ubogu sitnicu koju sam radila s Vitom tih prvih dana. Prvih desetak dana njegovog života proveli smo u bolnici. Uz moje i njegove suze, daleko od mog muža i njegovog tate, okružena doktoricama i doktorima, sestrama i drugim rodiljama, osjećala sam se beskrajno samo.
Moja beba nije ublažavala taj osjećaj, samo ga je činila sve jačim. Sama. Sama i odgovorna za jednog malog čovjeka o kojem ne znam apsolutno ništa. Znam, mnoge mame pričaju o tom predivnom trenutku kad su ugledale svoju bebu i spominju zaljubljenost na prvi pogled, razumijevanje bebinih signala i taj beskrajan, vječito naglašavani, majčinski instinkt.
To nećete čuti od mene jer kod mene – toga jednostavno nije bilo. Nakon početnog „afterporodnog“ adrenalina, imala sam osjećaj kao da sam u nekom filmu i da sad trebam raditi nešto za što me nitko nije pripremio – kao test na kojem znaš da ćeš pasti, ali ne smiješ jer preživljavanje malog stvorenja ne trpi pogreške.
Jesam li ja dobra mama? Tražila sam odgovor na to pitanje na tisućama hrvatskih i stranih web stranica, foruma, Facebook grupa. Kad samo pomislim koliko sam puta googlala: zašto beba plače, beba bljucnula u mlazu, kako umiriti bebu. Kopala sam po različitim teorijama u knjigama. A sve je u svim tim tekstovima vrištalo – nisi, nisi dobra mama. Nisi dovoljna. Nikad nećeš biti dovoljna.
Na Facebook grupama čitala sam postove dovoljno dobrih mama. Mama koje djetetu nikad nisu dale ništa osim svog mlijeka do xy mjeseca, mama koje nose djecu i kad piške i kake, mama kojima nije teško ustati 4000 puta u jednoj noći jer ih beba treba i to je njihova beba i one sebi više nisu važne, važna je samo beba. I bilo je tu i mama koje su bile nedovoljno mame iz bilo kojeg razloga, a njihova pitanja i traženje savjeta dobivale su, između ostalih i još jedan odgovor – nisi dobra mama, nisi dovoljna, gledaj mene.
U svjetovima nekih mama, što si veća patnica, što je veća tvoja žrtva, što više puta ustaneš po noći i što su ti podočnjaci veći, to si bolja mama. Bliže onom čemu sve mi, priznale ili ne, potajno težimo. Savršena mama.
Kako je Zmaj rastao i kako još uvijek raste, raslo je i moje samopouzdanje kao mame. Jedna prekrasna žena mi je jednom rekla – ako se brineš jesi li dobra mama, odgovor je jesi. Postoje neke stvari koje su mi u svim tim čitanjima sjele. Naime, kad sam bila trudna „naletila“ sam na video Ane Bučević u kojem je pričala o teoriji Beba vođa dohrane, metodi koja počiva na tome da se dijete samo hrani, samo bira od ponuđenih namirnica, kao što i samo određuje količinu hrane koju će pojesti.
Kako to uvijek biva, sinkronicitet je odradio svoje i prijateljica mi je donijela samoinicijativno tu knjigu nakon što sam rodila. Iako je u knjizi navedeno bezbroj razloga zašto se voditi ovom teorijom, ja sam je odabrala nakon razgovora s mužem, promišljanja i zaključka – ovo mi se čini lakše.
Čim sam rodila Zmaja, nabavila sam ergonomsku nosiljku. Čitala sam o benefitima nošenja, proučavala silne linkove, ali na kraju sam i nju koristila iz jednostavnog i sebičnog razloga – tako mi je bilo lakše. U početku, zbog Zmajevih grčeva koji nisu trajali tri sata dnevno nego gotovo cijeli dan (i noć, haha), nosiljka mi je omogućila da vježbam, plešem po stanu i odradim pokoji kućanski posao. Kasnije ( i još uvijek) omogućila mi je da idem u šetnju i kad pada kiša ili snijeg, da se lakše negdje proguram kroz gužvu, da odem u šumu ili da s obje slobodne ruke obavim šoping.
Postoje još neke stvari koje koristim a koje sam saznala u tim prvim, meni najgorim, danima majčinstva. Ali, puno sam više od druženja s googlom napravila sebi štete nego što je bilo koristi. Danas, mogu čitati rasprave, mogu i sudjelovati u njima, mogu čak biti i popljuvana, ali tek danas kad je moje samopouzdanje naraslo i kad još uvijek raste.
Jesam li dobra mama? Da, radim neke stvari koje se danas preporučuju, ali radim ih iz sebičnih razloga. Sama sam sebi još uvijek visoko na listi prioriteta i ponekad mi majčinstvo toliko ide na živce da bih vrištala iz petnih žila.
Jesam li dobra mama? Jesam. Jesam li savršena mama? Nisam. I, draga mama koja se mučiš s istim pitanjima, nijedna mama nije. Nijedan čovjek nije. Nijedan roditelj nije. Ako voliš svoje dijete, ako razmišljaš ikad o tome jesi li dobra mama, ako važeš i promišljaš neke od svojih roditeljskih odluka, ali nisi savršena, jer to nitko nije, nisi niti dobra mama. Ali si dovoljno dobra mama. I to je dovoljno dobro za mene.
Priznajem, nisam savršena mama
Dovoljno dobra mama voli svoje dijete ali voli i sebe. Dovoljno dobra mama pred djetetom ne skriva suze niti svoje slabosti. Dovoljno dobra mama je nekad i umorna i živčana i luda i najradije bi pobjegla i otvorila kafić na plaži negdje na Bahamima. Što dalje od plača i cendranja i svih potreba koje u jednom danu treba zadovoljiti. Dovoljno dobra mama to ipak neće učiniti jer voli svoje dijete. Griješit će, donosit će krive i dobre odluke, ali voljet će svoje dijete. I to je dovoljno. Dovoljno dobro.
Jednom sam čula priču o dvoje psihoterapeuta koji su izjavili kako su djetetu, čim se rodilo, otvorili štednju. Za auto? Za stan? Za faks? Ne. Za psihoterapiju. Zvuči malo sumorno, ali to me oslobodilo.
Znam da negdje zeznem. Znam da ću zeznuti nebrojeno puta. Ali znam da ću svoje dijete uvijek voljeti i ono će poznavati pravu mene – ranjivu, slabu i iskrenu.
Zato pitanje nikad nije – jesam li dobra mama, jer nisam. Nikad nije jesam li savršena mama – jer nisam. Moje pitanje je uvijek – jesam li osoba kakva želim da postane moje dijete? U trenutku u kojem jesam – super, a kad pak nisam – mijenjam se.
Roditeljstvo nije prirođeno, nije nešto s čim se rodiš, ono je putovanje. Putovanje ispunjeno greškama i ljubavlju. I zato – dovoljno dobro je dovoljno dobro za mene.  A odgovor na pitanje iz naslova potražite negdje drugdje.
P.S. Za sve mame koje muči isti osjećaj nedostatka zaljubljenosti u tek rođenu bebu imam svoj fun fact: kao i svaki odnos, i ovaj zahtijeva vrijeme. Osjećaj prema djetetu kod mene je došao kasnije i postajao sve veći. Kao i svaki pravi ljubavni odnos, on raste s vremenom. Ako si tek rodila i nema ga, ne brini, svakog dana ćeš misliti da ne možeš voljeti jače, a već sutra vidjet ćeš da možeš. To nije zaljubljenost – to je ljubav.
Izvor:  http://www.naturala.hr/priznajem-nisam-savrsena-mama/4588/

Mama mamu mije – uz žensku se potporu lakše prežive prvi dani s bebom

Ponekad je teško biti mama, ali zato je tu krug novih prijateljica koje su u istom sosu kao i ti!

Mame nosilice. Mame dojilice. Mame „hranim-djecu-samo-organskom-hranom“. Mame „moje-dijete-neće-probat-čokoladu-niti-čips-nikad-u-životu“. Mame žrtve, mame aktivistice, mame „ja-znam-najbolje-za-tvoje-i-svoje-dijete“. Mame „nemoj-ga-naučit-na-ruke“ i mame „tako-su-i-sa-mnom-pa-sam-živa“.
Sve sam ih upoznala i prepoznala. I ima ih na svakom uglu i „napadaju“ čim ti se počne nazirati trbuščić ispred haljinice. Žele samo najbolje i naravno znaju najbolje. I forumi su ih puni. I, ako si mlada mama, s prvom bebom, utjeruju ti strah u kosti i grižnju savjesti u srce. Jer nisi dobra mama. Ok, jesi dobra, ali nisi dovoljno dobra. Jer uvijek se možeš više žrtvovati, više dati, više zaboraviti na sebe i više prikazati okolini kako je sve savršeno i kako ti sve možeš i kako odgoj male djece i bavljenje njima izgleda kao na reklami za pelene. I svi su čisti, sretni, naspavani. O da, i ne koriste jednokratne pelene, nego platnene. Svakako.

Prvi dani s mojom bebom, ako sam iskrena do kraja, a uvijek jesam, bili su mi užasni. Zanemarimo sada potpunu preobrazbu života na koju te apsolutno nitko ne može pripremiti i zanemarimo sada i činjenicu da ti se tijelo potpuno promijenilo i zanemarimo dojenje i nepostojeći odnos s mužem. Svijest o tome da netko, a osobito netko tako mali i slatki, potpuno ovisi o meni, dočekala me totalno nespremnu. Uključujući se u sve moguće grupe potpore i čitajući sve moguće knjige i sve više surfajući došla sam do zaključka da sve manje znam što više proučavam. Bilo me strah i vlastite sjene kad je u pitanju moje dijete. Pomisao da će svaki moj pokret i svaka kriva stvar koju napravim na njega ostaviti nepopravljive i katastrofalne posljedice doslovno me ubila. No, to je tema za sebe.

Počela sam mrziti sve te grupe u koje sam se učlanila. Bježala sam od bilo čega na netu što počinje s mama ili beba. Ali onda sam otkrila i drugu stranu. Mame nosilice su u pravu. Mame dojilice su u pravu. Mame „hranim-djecu-samo-organskom-hranom“ su u pravu. Mame „moje-dijete-neće-probat-čokoladu-niti-čips-nikad-u-životu“ su u pravu. Mame „nemoj-ga-naučit-na-ruke“ i mame „tako-su-i-sa-mnom-pa-sam-živa“. Sve smo u pravu, sve imamo nešto zajedničko. Uglavnom nemamo pojma što radimo.

Kad sam to shvatila, shvatila sam i da su žene majke najposebnija bića, najbolje prijateljice i najiskrenije i najtoplije osobe s kojima se možeš okružiti. Kad sam prestala gledati na to što tko radi bolje od mene i kad sam se prestala uspoređivati, otvorila sam se za mame koje razumiju. Kao i uvijek, nisam skrivala svoj enormni baby blues, i svoje metode u brizi od dijete i pokušaje i pogreške, i samim time sam vidjela ispod loših namjera. Zapravo sam vidjela da loših namjera nema, sve mi radimo najbolje što možemo i znamo.

14238214_1391827480830711_1542230787596780489_n

I onda sam uzela najbolje od svih tih grupa mama u realnom i virtualnom životu. I ta lepeza mi je omogućila da napokon počnem uživati u majčinstvu. Upoznala sam puno žena koje do tada nisam ni vidjela ili ih nisam vidjela godinama i stvorila si još jedan krug ženske potpore. Nevjerojatan krug kojem možeš tipkati u dva ujutro jer ne možeš spavati od bebe, i kojem možeš reći da ti se na trenutke ne da biti mama. Krug u kojem možeš priznati da su prošli mjeseci prije nego si se zaljubila u svoje dijete, i da ti sve ispada iz ruke i da je biti mama j…no teško ponekad.

Vratila sam se u većinu grupa koje sam u nekom trenutku obijesno napustila. I uživam u našoj različitosti i sličnostima. Jer, na kraju krajeva, tko te bolje može shvatiti od žena koje su u “istom sosu“ kao i ti?

Mama mamu mije. Ako je iskrena. Zato, drage mame, pokažite svoje pravo lice jer upravo iz iskrenosti nastaju najljepša ženska prijateljstva. Na toj mojoj mikrorazini mama-frendica dijele se iskustva, a ne savjeti. I samo mama, koja pronađe mir sa sobom, može to vidjeti i doživjeti.

 

Izvor: http://www.naturala.hr/mama-mamu-mije-uz-zensku-se-potporu-lakse-prezive-prvi-dani-s-bebom/4411/