Ivka Armanda Todorović

Do kuda se(be) voliš?

U zadnje vrijeme prolazim kroz emocionalni tobogan jer sve što mi je nekako predstavljalo stabilnost u životu, razgibalo se i razbibalo, nestankom prostora u kojem sam provodila većinu svog života. Da, često sam tamo bila više nego doma, a često sam tamo i bježala od doma. Ružno zvuči možda, ali jesam. Svaka svađa s mužem, svaki težak dan s bebom, sada toddlerom, vodila me na jedno, uvijek isto mjesto. A sad, kad ga najviše trebam, nemam ga. Mjesto mira postalo je izazov i kad tome pridružim i nešto privatno što me protreslo iz jedne u drugu krajnost, došla sam do uzburkanog i nemirnog ljeta.

Kao anksiozna osoba kakva jesam, u meni se iz mira i povjerenja koje sam osjećala polako rodio stari obrazac. Nemir, strah, neizvjesnost i stara priča: nisi dovoljno dobra. Nikad nisi dovoljno dobra. Budući da trenutno nemam mogućnost ući u ono što mi je omogućavao studio, morala sam ući drugim putevima. Ušla sam. Introspekcijom, terapijom, meditacijom. I spoznala sam da sam sama sebi najveća maćeha. Ona najgora, ona iz Pepeljuge, ona koja ju tjera da čisti i radi i sprema i govori joj da nikad neće biti dovoljno dobra. Jer nije. I što god činila ta Pepeljuga u meni ( u nama svima), maćeha će naći ali. Što me dovelo do pitanja – volim li ja zaista sebe?

Naravno, lako je prodavati floskulu kad si dobro, kad si na vrhu ili kad gledaš u svijetle dijelove svoje osobnosti i postignuća i vikati – ja volim sebe. Ali, voliš li svoju tamu? Sebe u nekoj navici koju uporno nastavljaš iako znaš da nije dobra za tebe? U nekom starom obrascu u kojem se stalno vrtiš u krug poput zamorca? Voliš li sebe i tu? Ili voliš samo sretnu sebe, uspješnu sebe, zadovoljnu i zahvalnu sebe? To je kao ono kad ulaziš u vezu ili brak s figom u džepu pa kažeš volim ga, ali… Ali kad bi barem bio malo pametniji/zgodniji/smireniji/romantičniji. Ma promjenit ću ja njega. Oš oš, al ne u ovom životu. Jedino što možeš je voljeti ga kakav jest, sa svim manama i prednostima, ili čak još bolje – voljeti i njegove mane. A onda pod ljubavlju on se može ili ne mora rascvasti u još bolju verziju sebe.

Ovaj savjet u ljubavnom odnosu, vrlo lako možemo usmjeriti i na odnos sa sobom. To je ono što sad ja spoznajem. Voljeti svoju tamu. Učim voljeti svoju anskioznost, svoj stres, voljeti i svoju Pepeljugu i svoju maćehu. Već sam se naučila voljeti kroz ples. Kroz muziku i njene riječi. Pokloniti si sve što mi treba – i pravo da budem tko jesam, i pravo na svaku emociju. A sad krećem učiti to i bez plesa. Voljeti sebe. Kako istrošena, izlizana, krivo tumačena, a tako ispravna rečenica. Biti sebi mama. Ne maćeha. Biti sebi najbolja frendica, iskrena ali s ljubavlju. Biti sebi bezuvjetna ljubav. Može li se to?

Ova spoznaja dovela me nazad na poglavlje knjige Univerzum ti čuva leđa, gdje se postavlja pitanje – kakvu priču sebi pričate? I tu treba biti iskren, prokopati dublje, ispod svih maski i svih skica sebe koje su nam poznate. Koja je pozadinska muzika u našem životu? Nekad to može biti rečenica – nisam dovoljna, ili rečenica – ne vrijedim, ili rečenica – nisi uspješna. Iskreno sam ispisala pozadinske priče u svom životu i došla do otrkića da ja ne volim svoju anksioznost.

Ma jasno da je ne volim, reći će mnogi, tko bi to volio?! Ali istina je da ne možemo reći iskreno da volimo sebe ako ne volimo i te dijelove. Radila sam i ja prije metode gdje sam nabrajala svoje uspjehe, svoje pozitivne osobine, svoje prekrasne dijelove osobnosti i došla sam do toga da ih mogu nabrojati gotovo jednako brzo kao što mogu nabrojati svoje mane. I volim ih. A sad želim zavoljeti cijelinu, svu sebe. I svoju anksioznost, i svoju kritičnost i svoj „nikad zadovoljna“ stav.

Istina je uvijek negdje blizu iako skrivena. A istina je da nam i te tamne strane služe. Da bi smo napredovali, da bismo težili nečem boljem u sebi, da bismo bili empatičniji, da bi smo mogli ispunjavati svoju životnu svrhu. Moja mi je terapeutica skrenula pažnju na to. Na prednosti mojih mana. I umjesto da ih pokušavam satrati i nagaziti đonom, krećem u avanturu voljenja. Sebe. Skroz i cijele.
Voljet ću se onako kako volim svoje dijete i više od toga. Voljet ću se onako kako volim svoje prijateljice. Pričat ću si onako kako bi mi pričala osoba koja me bezuvjetno voli. Podragat ću maćehu, zagrlit ću Pepeljugu i umjesto da budem bipolarna, kakve mame često jesu (hahaha), stvorit ću treću osobnost. Nazvat ću je Ljubav. I Ljubav će zagrliti i Maćehu i Pepeljugu.

Metode za voljenje sebe. Ali onak, bez fige u džepu:
1. koje priče si pričaš, a koje te sputavaju? Koje priče si pričaš a koje te ispunjavaju radošću? Osjeti i prihvati i jednu i drugu.
2. u prvoj priči prepoznaj koja je korist od te „loše“ priče? Mene moja priča o neuspjehu tjera u poslovne pothvate, u ideje i preko granice komfora. – to je primjer, svatko ima svoju priču?
3. Koju ili koje svoje osobine stvarno ne voliš? I si lažeš da voliš a zapravo bi rado da nestanu?
4. Sad zamisli da je ta osobina tvoje dijete, pas ili najbolja prijateljica. Napiši joj pismo. J Zvuči blesavo znam, ali ja sam pisala svojoj anksioznossti. Kad joj pričam s ljubavlju, manje me napastuje i manje traži pažnje. Kunem se. HAHAHAHAHA