Jesi li dobra curica?
Svijet je prepun dobrih curica koje osmijehom i potisnutim suzama, davanjem i suspregnutim bijesom, pristojnošću i mržnjom u srcu, stupaju u svoje odnose, brakove, prijateljstva, poslove i roditeljstvo, uvjerene kako će sve biti kako treba, mirno i spokojno, ako samo dovoljno žrtvuju sebe i ono što jesu.
Što zapravo s tim mislim? Pa evo upravo čitam knjigu Jaspera Juula, koji je nedavno preminuo, pa me ta vijest nažalost napokon potaknula da uzmem knjigu o odgoju u ruke. Ne čitam inače knjige o odgoju jer mislim da su čisto sranje uglavnom, pa sam imala otpor i prema ovoj. Mislim da su čisto sranje jer pristupaju odgoju kao skupini metoda kako odgojiti djecu, a čvrsto vjerujem da je odgoj djece samo i jedino ovisan sposobnostima roditelja da (pre)odgoje sebe. Mislim da su čisto s. (da ne ponavljam prostakluk) jer uče roditelje kako odgojiti poslušno i mirno dijete koje će poštivati autoritete bez propitkivanja i koje će emocije i njihovo izražavanje zaboraviti po putu jer je većina izražavanja emocija danas zapravo nepogodna za društvo, odnose, a samim time i za brakove i obitelji.
Uglavnom, uzela sam knjigu u ruke kako bih je uklopila u svoj jutarnji ritual u kojem čitanje ograničavam na jedno ili nekoliko poglavlja i polako proučavam knjigu. No, dogodilo se to da sam je pročitala odmah i cijelu. Čitala sam je iz perspektive roditelja, prvih 5 rečenica, a odmah sam se prebacila na čitanje iz perspektive žene. Iz sebe i sebe kao žene.
Tema knjige je agresivnost kao tabu i Jasper je tome pristupio upravo kako bi po mom mišljenju i trebalo, stavljajući agresivnost kao ponašanja i emociju ravno uz bok radosti, ljubavi, tugi i sreći. Vau!
Djevojčice poput mene i tebe uglavnom su odgajali na potpuno drugi način. Oblačii su nas u lijepe haljinice, učili nas da se ružno ljutiti i dopuštali nam plakanje, ali ne i “histeriziranje” – kako se popularno naziva ženska ljutnja. Nemojte uopće sad pomisliti da nekoga osuđujem, niti sebe smatram nekom superkompetentnom majkom. Ovo iznosim samo kao činjenicu da danas ima jako puno poslušnih, požrtvovnih i duboko nesretnih žena.
Jasper je tu naveo dobru poantu. Kad se majka naprimjer, koncentrira na to da pokaže svojoj kćeri kako se ponašati prihvatljivo i kako izraziti ljutnju na prihvatljiv način, ona korisit nekoliko metoda i rečenica, koje u konačnici sve nose istu suptilnu poruku budućoj mladoj ženi – nemoj se ljutiti i zražavati svoj bijes jer to nije prihvatljivo. To nije lijepo ponašanje. Ta mala curica počet će bijes izražavati nekom drugom i negdje drugdje, a liptat će iznutra ili izvana sve do puberteta kad će izbiti na površinu sva nakupljena suzbijena masa ljutnje nikad ne izražena da se nekoga ne bi uvrijedilo. Ako uopće izađe i tada. Majka će se čuditi što se dogodilo (jer zapravo nije dijete ničim niti zlostavljala, pružila je sve potrebno i otkud sad ovo) a odnos mame i mlade žene presrast će u treći svjetski rat. Jel vam poznato? Meni svakako jest.
Jasper kaže da je izazov toga da čujemo dijete i razloge koji su doveli do ljutnje i agresivnosti i preispitamo sebe. Ali to sad ako vas zanima, čitajte knjigu.
Ja se želim vratiti na to kako se ženski bijes tretira jednako potiskivajuće kad curica ima 3 godine, djevojčica 14, i žena 20, 30, 40, 50 i tako dalje. Kao histerija. Neopravdani izljev emocija uzrokovan hormonima, ili nekim tamo pms-om ili općenito preosjetljivošću.
Nagomilana zapretena energija bijesa skriva se u tijelu žene i ona postaju
kockasta kao stolica, s uzdignutim ramenima, stisnutom zdjelicom, smanjenom ili
nikakvom seksualnošću i seksipilom. Uvijek nasmiješena kroz stisnute zube,
duboko nesretna žrtva koja je dala sve a nije primila dovoljno nazad niti
blizu. Takva žena ne samo da neće ispuniti prostoriju svojim tijelom i
prisutnošću nego će možda postati nevidljiva ili će biti tako nadrkana,
kritički raspoložena i “čmrljava” da će joj usnice vječito izgledati
kao stisnuta ravna crta, a stupat će ko vojnik po svijetu i po kući opsjednuta
sitnicama poput usisanih podova i izglancane kuhinje. K.rva, neuračunljiva
svetica ili bitch. To su tri opcije koje žena danas ima.
Zezam se, ima ih i više, ali onda je luđakinja. I takvih luđakinja je hvala
bogu sve više i više.
Uglavnom, želim vas natjerati da se malo zamislite nad ljutnjom kao emocijom, osobito kad je u pitanju žena. A Jasper je to super rekao, pa prepisujem odlomak iz njegove knjige:
“Dopustite mi da još nešto kažem o ženama profesionalkama koje isključuju agresivnu djecu iz grupa, ustanova i obiteljskih večera. One zapravo ponavljaju iznimno opresivno ponašanje tipično za psihijatriju od prije stotinjak godina.. Tada je ženama koje su si dopustile izražavanje ljutnje, frustracije i bijesa dijagnosticirana “histerija”, a muškarci su ih zatvorili u ustanovu. Iskreno vas molim da ne krenete njihovim stopama. Umjesto toga preuzmite kontrolu nad svojim pravom da se ne slažete, vašim osobnim autoritetom i opravdanom i iracionalnom jutnjom.”
I ja nas molim Jasper. I ja.
