Jesu li danas svi normalni ljudi zapravo nenormalni
Danas jako puno ljudi tvrdi da ima neku dijagnozu odnosno da mu/joj je mentalno zdravlje
narušeno. Jesmo li pretjerali u tim dijagnozama ili je svijet pretjerao u normalizaciji i prihvaćanju nenormalnog ponašanja, stremljenja i u nerealnim očekivanjima?
Jutros sam aktivirala neke svoje whats up grupe s poslanim videom Esther Perrel u kojem je istaknula dvije stvari:
- Danas je popularno imati dijagnozu u pogledu mentalnog zdravlja
- Narušeno mentalno zdravlje je normalan odgovor psihe i tijela na društvo u kojem živimo.
Obožavam razgovore na tu temu i vrlo sam elokventna u izražavanju svog mišljenja u nekim trenucima. Ti trenuci su mi genijalni.
Zanimljivo je bilo vidjeti kako je svaka žena čula drugu poantu priče.
Neke su rekle kako je danas popularno biti narušenog mentalnog zdravlja i kako svi imaju neku dijagnozu koju često daju sami sebi. Složila sam se.
Druge su rekle kako je društveni sistem u kojem živimo potpuno neusklađen s čovjekom i kako je dijagnoza tojest depresivno stanje i anksioznost normalan odgovor organizma na te uvjete. Složila sam se.
Obje su poante za mene točne. Naime, popularizacijom psiholoških tema na mrežama kao tik tok i instagram, pa i Facebook, dovela je do toga da ljudi shvate da to što osjećaju ima neko ime. Da nisu zbog toga nenormalni ili gladni kruha preko pogače nego su anksiozni ili depresivni. Naravno da je klinička depresija stanje koje postoji kod malog postotka ljudi, ali anksioznost je danas jako raširena i ljudi je osjećaju u velikom broju. Ne slažem se s instagram i tiktok dijagnozama, ali se slažem se s time da se o tome treba pričati. Ok, neki ljudi će to čuti i iskoristiiti kako bi od sebe napravili žrtve ili kako bi si dali dijagnozu koja ih nekako ispričava u nesudjelovanju u društvu, neučenju ili bilo kojoj drugoj mini devijaciji, ali većina ljudi će osjetiti olakšanje.
Jer kad imaš ime za svoje stanje, i kad znaš da nisi jedina, normalno je da osjećaš olakšanje. Super primjer za to je teška situacija jedne moje prijateljice koja se godinama muči s nekim problemima sa svojim djetetom. Nakon što je godinama krivila sebe i slušala razno razne (krive) teorije mnogobrojnih stručnjaka, dobila je dijagnozu za svoje dijete. To što je saznala je teško i s.ebano ime, ali je ime. Dobila je objašnjenje za neka stanja svog djeteta i u tom je smislu odahnula. To je ono što, ja mislim, osjete ljudi kad dobiju ime za neka svoja stanja i emocije. Odahnu. I mislim da je to prirodno.
S druge strane, mislim da nije stvar toga da je danas popularno biti anksiozan ili depresivan. Moguće da ima i toga, ali moje iskustvo i promišljanje je drugačije. Dobili smo ime za ono što većina osjeća potjerana nenormalnim i nerealnim očekivanjima. Očekivanjima od sebe u poslu, u majčinstvu, u očinstvu, u životnim ciljevima, u financijskom smislu. Očekivanja isproducirana od medija i socijalnih mreža, utisnuta u pojedince od onih kojima odgovara ta anksioznost jer ljudi tako utrče u krug nedovoljnosti koji ih tjera da rade više, kupuju više, plaćaju više, pa opet rade više i tako se vrte u smrtonosnom krugu kapitalizma koji cijedi posljednji atom snage izu čovjeka.
Mi se trudimo doseći neki ideal života jer su nam prodali priču da on postoji i još uvijek nam je prodaju. Težimo vječitoj sreći, stanju koje zapravo ne postoji jer sreća su bljeskovi u trenucima u kojima smo predani uživanju, a ne stalno stanje u kojem je moguće provesti čitav život. Radost je pak emocija, prolazna kao bilo koja druga, dođe u tijelo, osjetimo je i nestane. Neuhvatljiva je kao i tuga i ljutnja ako dopustimo da bude prolazna i neuhvatljiva.
A mi težimo živjeti u sreći i onda se ubijamo u pojam i narušavamo si mentalno, emotivno i fizičko zdravlje jer ne možemo prihvatiti istinu koju nam neće reći niti jedan guru jer bi si zatvorio dotok novca – život je težak. I predivan. I često su te najveće težine one koje ga čine predivnim. I moguće je biti istovremeno tužan, ljut, frustriran i – zahvalan. Jest. Potpisat ću kome god. Za mene je moguće, a znam da nisam toliko jedinstvena da sam jedina.
Nisu nas učili da je život težak ili su nas učili da je muka jedino što postoji. A istina je negdje u sredini. Za većinu nas u zapadnom svijetu život u jednom danu može biti i predivan i užasan, i lagan i težak. A oni što vam prodaju da žive u konstantnoj sreći, prisutnosti i lakoći – lažu vam da vas uvjere da će vam za stotine ili tisuće eura otkriti čarobni napitak. I onda kad ga popiješ, a opet nisi konstanto u sreći ,prisutnosti i lakoći – opet ti ne valjaš. Ti nisi shvatila, ti nisi dovoljno dobra, ti nisi duhovna. TI SI KRIVA.
Ali, ako kupiš ovaj moj program, onda ćeš to rješiti.
A svijet gori. Ratovi, klimatske promjene, uništavanje ljudi, prirode, zemlje. Kapitalizam. Izrabljivanje. Nerealna očekivanja. Svakodnevica koja uključuje stvari koje moraš napraviti u danu da bi sama sebe smatrala uspješnom a naprosto ne stanu u 24 sata. Novac kao najveća i temeljna vrijednost i društvo koje cijeni najviše ili čak jedino novac kao vrijednost. Bilanca a ne ljudi.
Pa ako u tom sustavu ostaneš normalan sori, ali nisi normalan. Depresivna stanja, anskioznost, bijeg u duhovnost ili religiju, sve su to po meni normalni odgovori ljudske psihe i duhovnog dijela čovjeka na sve što se događa.
I zato ne pušim ničije fore o savršenom instagramskom životu. N E P U Š I M. Divim se jednino ljudima predanim svojojoj autentičnosti i duhovnosti koji doista vide ljepotu života u svim tim sranjima koje i oni osjećaju, doživljavaju i proživljavaju i nekako ih uspijevaju transcedentirati u svoj rast i razvoj. TO su ljudi koji izražavaju svoju ljutnju, bijes, tugu ili što god kroz tijelo, i ne osjećaju grižnju savjesti. To su ljudi koji dožive neki slom i smatraju ga normalnim dijelom života. To su ljudi koji se smiju i plaču istovremeno jer znaju da je sve to samo igra. Ali nisu lažni u tome. Ne. Autentični su i nekako su se izdigli iz tih sranja istovremeno ih legitimno priznavajući. Djeluju malo ludi, ali meni su jedini ispravni.
Tko danas nije malo lud, taj nije normalan.
Život jest težak i predivan. U svim tim težinama pronalaziš trenutke sreće. Težiš nekom mini buntovništvu, da iskočiš bar malo iz sistema, da grabuckaš mini trenutke radosti i sreće, i da dijeliš svoje bilo i tuge s ljudima oko sebe. Emocije su protok. Dođu i odu uglavnom. Mi smo ti koji se tako naprasno lovimo za njih nastojeći se što prije rješiti tuge, nemira, ljutnje ili boli kao da su to neke neprirodnosti, a ne temeljni dijelovi ljudske psihe i života. Mi smo ti koji se tako naprasno lovimo za njih nastojeći se čvrsto držati za sreću, radost i ushićenost kao da su to neka kontinuirana stanja a ne trenuci u vječnosti kojima se treba opiti i onda ih pustiti jer ne mogu se zadržati.
Nije svaka emocija signal za analizu. Nije svaki depresivan dan signal za dijagnozu.
Ali jest ovaj svijet plodno tlo za depresiju i anksioznost.
I ne trebamo, kako kaže i Esther u videu, učiti djecu da budu rezilijentnija. Nego da sustav ne štima i da se treba mijenjati. Ne znam kako i u kojem smjeru. Ne znam što je konačno rješenje jer ga nikad nisam vidjela niti osjetila niti opipala. Ali vjerujem da postoji. I počinje s iskrenošću, autentičnošću i težnjom za odbacivanjem glupih očekivanja nerealne slike koju postavlja idiotski namješten društveni sustav. Ne dijagnosticiranje depresije i anksioznosti kao bolesti ljudima koji imaju prirodni odgovor na takav društveni sustav. Nego promjenom tog sustava.
I pošto sam žena, krećem od žena. Društveni sustav, pa onda i mediji, pa onda i instagrami i ostale mreže, stavljaju pred ženu sliku uspjeha. Uspjeh je – savršeno tijelo, dobro plaćen i svrhovit posao u koji daješ sve, idealno zdravlje, super stil i auto i bicikl i koji god novi gadget, kuća stan, obitelj djeca, brak iz žurnala, balans, osvještenost, duhovno zdravlje i entuzijazam. To sve zajedno je doslovno nemoguće imati u isto vrijeme. Impossible. I ne vjeruj nikome tko kaže da sve to ima istovremeno jer laže. Prodaje ti svoju priču. Da možeš i ti imati sve to ali moraš platiti. Njoj ili njemu.
A svijet gori mila. I to što osjećaš bol i težinu, to je normalno. I to što nisi uvijek nasmijana i sretna, to je normalno. I to što ponekad vičeš i bjesniš to je normalno. I uspjeh i neuspjeh. I bol i radost. I sreća i tuga. I nemir. I težina. I užitak. Sve je to dio života. I danas je teško biti čovjek kad je čovjek manje vrijedan od kapitala koji nekome stvara. I teško je biti žena kad se od nje očekuje da bude superhuman. I teško je biti mama kad stvaraš nove generacijske puteve i rušiš stare, kad nastojiš biti drugačija od prijašnjih generacija, a ne znaš zapravo kako. Kad ti vrište životi drugih mama u savršenim stanovima sa savršenim muževima i savršenim reakcijama na savršenu djecu.
Uh, umorila sam se samo pišući zadnji paragraf.
Koje je onda rješenje? Nemam pojma i dalje. Biti iskrena i autentična. Osjećati sve emocije i puštati ih da odu. Pronaći svoje ljude. Svoje hobije. Svoje terapije. Trčati. Plesati. Čitati. Biti u prirodi. Pogriješiti. Ispričati se za pogrešku. Tražiti drugačiji sustav, ispitivati sve što su nam nametnuli kao istinu. Neobično uživati u najobičnijim trenucima. Glasno plakati. Nešto razbiti. Tražiti pomoć. Znati da imaš normalan odgovor na nenormalne uvjete. Pričati.
Putovati, makar u susjedno selo. Hodati. Ići u kino. Gledati netflix. Pojesti čokoladu. Uživati u seksu. Mastrubirati. Moliti se ili meditirati. Skakati i vrištati. Uživati u toj sekundi prisutnosti. Tražiti aktivno stvari koje te vesele. Pobjeći od svijeta na običan dan jer ti se hoće. Uzeti godišnji usred tjedna ili godine da ne radiš ništa. Saunirati se. Još malo plakati. Osjetiti depresivno raspoloženje. Šutirati grižnju savjesti i krivnju u dupe.
Griješiti još malo. Pružiti ruku nekome tko je lošije nego ti u nekom trenutku. Kukati ljudima koji te čuju. Preispitivati sve. Biti spremna mijenjati mišljenje i stavove i uvjerenja i očekivanja. Živjeti. Mijenjati svijet. Disati. Dan po dan.
