Search here!

Ivka Armanda Todorović

Malo o predrasudama, dvostrukim standardima i licemjernim algoritmima

Nevjerojatno je da se u današnje vrijeme spominjanje seksualnosti i senzualnosti na google objavi cenzurira. Nevjerojatno je da u današnje vrijeme postoje žene koje vide sliku dviju trudnica uz šipku i to ih asocira na mračni strptiz klub. Nevjerojatno je da te iste žene muškarac koji ne vidi u tome striptiz klub zabavlja i čudi. Nevjerojatno je da djeca i danas misle da je roza boja samo za curice, a plava samo za dječake. Nevjerojatno je da tamo neki muškarci u tamo nekoj europskoj vladi misle da nakon silovanja žena njima mora dokazati da je silovana da bi smjela pobaciti. Nevjerojatna je količina licemjerstva koja nas okružuje.

Sve je to nevjerojatno ali se događa. I što je društvo trulije u mnogim svojim segmentima, više se toga polaže na lažnu čednost, fejk pristojnost i ponašanje kao da je žensko dupe kraljica sedam smrtnih grijeha, a seksualnost nešto prljavo, odvratno i prosto. S druge strane, Pornhub, stranica s pornićima svakakvih vrsta, bilježi čak 42 bilijuna posjeta u prošloj godini. Nije da ja imam nešto protiv pornića, samo si zamišljam sve te likove koji kroje algoritme, brinu o čistoći društvenih mreža i na kraju priče, petljaju se u ženske maternice, kako se uvečer, lagano zavaljeni u fotelje i raspojasanih škembi igraju sami sa sobom klikajući po pornhubu. Eto, to me iritira i to me ljuti i to u meni budi želju da resetiramo ovaj svijet!

Još više me boli kad se te predrasude prenose na žene. Kad si žena dopusti da je postavke patrijarhata odvuku toliko debelo i snažno prema gledanju na žensko tijelo kao na nešto što svaka žena mora sakriti – htjela to ili ne. Ja nemam ništa protiv da žene koje to istinski žele, sakriju svoje tijelo pa i svoje lice potpuno od pogleda. Poštujem to. Čak vidim i neki viši smisao istoga. Ali ne volim kad je to samo zato jer to rekao tamo neki patrijarhalno nastrojen lik i kad je jedini smisao skrivanja sebe da se ne izazove muški rod. Ej, halo, ne pravimo li ovdje i muškarce poluidiotima? Životinjama vođenim samo nagonom za parenjem koji ne prežu niti od nasilja? Ja nisam okružena takvim muškarcima.

Pa čak i da jesu muškarci takvi, onu manjinu koja nije, trebamo li se njoj iščuđavati? Moj je muž u tom smislu negdje mrvicu iznad tipičnog Balkanca, nema izbora nego se mijenjati uz mene, ali poznajem i muškarce koji su daleko otišli od klasično muškog pogleda na žensko tijelo koje je iznjedrio tisućljetni patrijarhat. I dalje su muškarci, i dalje žene smatraju privlačnima (heteroseksualni su), ali naprosto ih ne gledaju kao objekte nego kao subjekte ljepote. I onda su takvi nekima predmet špdrnje i čuđenja jer, naprimjer, u dvije trudnice na šipci uopće ne vide vulgarnost nego ljepotu i malo sporta. I čude im se upravo žene? Jesmo li dotle došli da nismo nimalo napredovali? Jesmo li toliko zatrovane da baš svako žensko tijelo koje se ne srami seksualnosti pa čak i u drugom stanju, vidimo samo kao vezu između prljavštine pornografskog pogleda i iskrivljene seksualnosti?

A to tako vidi i premoćni google, instagram i facebook. Iako je u tražilicama kad se piše o seksu najzastupljenija i dalje perverzija i objektiviziranje ljudskog tijela, ako objavljuješ na temu ženske senzualnosti i seksualnosti i ako pričaš otvoreno o ljepoti seksualnog iskustva, algoritmi te pojedu. Na društvenim mrežama. Na googlu te ne samo pojedu, nego uklone postove, jedan po jedan, kao da nisu niti postavljeni, samo nestanu. U vrijeme kad smo kao ljudska bića spremni za novu razinu duhovnosti, prosvjetljenja i intelektualnog podizanja, kako je seks postao nešto prljavo i loše?

Kad se silovateljima dosuđuju male ili nikakve kazne, kad se žene moraju pravdati jer su obukle nešto kratko, kad se tijelo gleda samo kao nešto loše ili kao nešto za iskorištavanje, kako ćemo odgojiti našu djecu? Kako će naši sinovi postati svjesniji od naših očeva, a naše kćeri slobodnije od naših majki?

Borimo li se ovdje s vjetrenjačama?

Koliko svojih predrasuda prenosimo djeci?
Kažu da sve dolazi iz kuće. U našoj kući, roza i plava ne dijele se na spol. Kuhanje i čišćenje ne lijepe se na ženski dio kućanstva, a piva i kauč ne pripadaju samo muškom dijelu. U našem domu, plakanje je dopušteno i čak poželjno za sve, a moj sin redovito kad ga nešto muči kaže – pusti me, moram se malo isplakati. Ponosna sam mater zbog tog. Ali onda ponekad i ja padnem na dupe kad mi kaže da je roza boja samo za curice, da dečki ne smiju voljeti srčeka i oblačiće i ostale izvrnute gluposti. Ma da se razumijemo, pobjegne i meni u misli neki čudan osjećaj kad vito izjavi da i on želi šarene nokte, ali ne želim da predrasude oko spolova baš obilježe moj odgoj i njegov život.

Želim da Vito plače kad mu se plače i da se Tara ljuti kad joj se ljuti.

Želim da žena više ne osjećaj krivnju jer je „pokazala previše kože“ i da mi više nijedna klijentica ne kaže da na poslu ili doma ne znaju da pleše oko šipke. Želim svijet u kojem tate idu na porodiljni ako to žele, bez da ih se na poslu gleda poprijeko i bez da ih društvo označi kao papke i papučare. Želim svijet u kojem žena može ostati uz dijete doma i godinama, ili raditi i u rodilištu ako se tako osjeća. Želim da žene kad vide trudnicu na šipci vide ljepotu a ne perverziju. Želim da moj sin vidi boje a ne rozu i plavu i da moja curica bude što želi biti bez da se boji osude okoline. Želim li previše?

Promjena doista počinje od nas samih. Koliko je ona na muškarcima, toliko je i na nama ženama. Ne osuđujem nas kad pomislimo na ograničenja, promjena ne dolazi odmah, ali želim da stanemo, osvijestimo u sebi zašto mislimo to što mislimo i pregrizemo jezik (ili tipkovnicu) kad želimo izreći nešto što nije u skladu s istinom. Mi to možemo. Svaki put kad pregrizemo jezik, naša će djeca imati jednu predrasudu i jednu spolnu diskriminaciju manje u glavi.

Objavi komentar