Search here!

Ivka Armanda Todorović

Muškarci i feminizam

Prije nekoliko dana je objavljen podcast portala Supermame.hr na kojem sam gostovala. Slušajući ga, oduševila sam se lakoćom s kojom smo progovarale o teškim temama, a istovremeno sam malo i ostala šokirana samom sobom i time koliko mogu biti iskrena kad pričam o sebi. Malo sam gutala i knedle, ali drago mi je da sam progovorila o škakljivim stvarima, pa i o muškarcima i kako bi oni mogli doživjeti feminizam.

I inače, čini mi se da se te teme počinju sve više provlačiti kroz naše osobne priče, ali čak i kroz neke mainstream medije. Nedavno je rtl.hr progovorio o ženskoj četvrtoj smjeni i time isto bacio malo svijetla na aktualnu temu (lažne) ravnopravnosti. O tome sam već dosta pisala, čak i u posljednjem blogu, pa bih se sad radije osvrnula na temu feminizma koju je Sonja (jedna od urednica Supermama) lijepo potaknula u našem razgovoru.

Sonja je pitala kako da bude feministica kad ima dva sina, a feminizam napada i mrzi muškarce. Jer to je slika kakva se stvorila i još uvijek se stvara u medijima.

Feminizam nije borba protiv muškaraca. Feminizam je borba za ljudska bića. Borba za žene, a samim time i muškarce. Barem onaj feminizam u koji ja vjerujem. (dan nakon što sam napisala ovaj tekst, Sonju je netko u inbox nazvao feministicom novog doba :)) 

Dobiva se dojam da je feminizam kontra muškaraca, a zapravo je kontra patrijarhata. Patrijarhata kojeg jesu stvorili muškarci, ali tek šačica moćnih muškaraca kojima odgovara stanje borbe žena i muškaraca, stanje žena žrtvi koje se natječu koja će biti bolja mater, supruga ili uspješnije hendlati sve svoje uloge zanemarujući potpuno sebe. Njima tako odgovara jer se tim prividnim sukobom svijet brani od moćne i nježne ženske energije koja ga može pokrenuti u sasvim drugom smjeru.

Na razini svijeta puno se toga promijenilo u smislu prava žena, ali je li dosta promjene? Jesu li u pravu oni koji kažu da tražimo previše i već imamo ravnopravnost i da smo same sebi napravile „sranje“ jer sad imamo još više posla na svojoj grbači? Osim obitelji, kuće i djece, htjele smo raditi i van kuće i imati karijere i evo nam sad, umornije smo i lošije nego ikad. Dakle, bolje da smo ostale kući i zatvorile se u 4 zida nego da smo krenule ostvarivati i neke svoje snove.

Jest, tako je. Slažem se. Ali tako je samo zato jer se prava promjena još nije dogodila do kraja, a nije se dogodila u našim glavama, glavama naših partnera i srcima svih uključenih u život koji živimo.

Zašto?
Zato jer smo programirane da vrijedimo samo ako smo, uz karijeru, uspješne kućanice, majke, sređene izvana i još k tome pronalazimo vrijeme i za sebe i svoje hobije i popularni self care. Umorim se samo kad ovo pišem, na što smo sve pristale.
Teško je i zato jer se i muškarcima teško mijenjati. Jer prividno, ovakvo stanje ide u njihovu korist. U globalu, ako generaliziramo, s njihovih se leđa dio tereta financija se prebacio na ženska leđa, a ostatak tereta koji nosi kućanstvo i dalje nije njihov. Pa tko bi težio promjeni ako mu je dobro?

No je li mu zaista dobro? I koliko tebi može biti dobro ako pored tebe netko jedva drži glavu iznad vode preživljavajući sve četiri smjene? Koliko muškarac može biti zadovoljan ako pored sebe ima nezadovoljnu ženu? I koliko brak može biti uspješan, između ostalog i u seksualnom smislu, ako su u njemu dvije muške energije?

Ako nekog voliš, ŽELIŠ da bude dobro. ŽELIŠ da joj bude lakše. ŽELIŠ više sudjelovati u odgoju svoje djece, svjesnije i prisutnije. Možda ti se čini da ti je ovako bolje, ali čini mi se da to nije pravi osjećaj. Čini mi se, a mogu biti i u krivu, da je to isto naučena rodna uloga koju su nama nametnuli od ranih godina života. Želimo li to isto nametnuti svojoj djeci?

Žele li doista tate da njihovim curicama bude teže u životu nego sinovima? Ja mislim da u dubini sebe tate to ne žele. Možda prihvaćaju pod normalno te uloge, možda će reći da je to jednostavno tako, ali nekako vjerujem da žele da njihove kćeri imaju ista prava, mogućnosti i obaveze kao i sinovi. Kad nekog voliš, želiš da mu bude dobro.

Osim toga, ja želim feminizmom osvijestiti sve oko sebe koje mogu, da osim što je pravo žena da budu slobodne, da to pravo dijele i muškarci. Ne želim da se moj sin srami svojih emocija ili da se boji plakati. Ne želim da se smatra manje muževnim jer kuha, pere wc, briše dupe svojoj mogućoj djeci ili pokazuje svoju ranjivost. Ne želim da bude programiran da svoju vrijednost vidi samo kroz novac, kroz materijalno, kroz ono što će možda (ili neće) ostvariti u svojoj karijeri. Želim mu omogućiti da bude potpuno ljudsko biće, slobodno pokazati sebe.

Tako da, ako se smatramo feministicama, onda volimo sve ljude. A mrzimo patrijarhat.

O tome mrzi li feminizam muškarce, pisala sam i prije OVDJE

Podcast Supermama možete poslušati ovdje:

Objavi komentar