Search here!

Ivka Armanda Todorović

Zakorači u svoju žensku moć i otkrij koliko si (zapravo) plodna

Koliko smo zapravo plodne ne otkriva broj djece koju smo rodile ili uopće naša plodnost samo u smislu rađanja, već naša sposobnost i mogućnost u koju smo zakoračile da rađamo iz svoje ženske snage i moći. Naša mogućnost da kao žene mijenjamo koncepte koji su u nas unijeli stotine programa i ograničenja i da prihvatimo da sve ono što se smatralo našom slabošću – emocije, promjene, menstrualni ciklus, majčinstvo i hormonalne turbulencije – može predstavljati našu najveću snagu.

Zvuči teško? Pa i jest. Jer iako nam često žele prodati foru da je iskorak u svoju žensku prirodu sasvim lagan svima i uvijek, zapravo to nije istina. A nije istina zbog više faktora. Prvi i najbitniji od svih je definitivno ono spomenuto ranije, a to su programi koji su nas uvjetovali da mislimo da su naše najveće snage naša slabost, kao i to da je muški način uspjeha, vođenja i ponašanja zapravo jedini ispravan.

No ipak, ako pogledate koliko smo daleko dogurale da danas napokon možemo birati hoćemo li ili nećemo biti majke, hoćemo li ili nećemo imati svoje biznise, hoćemo li oboje, te čak i to da možemo svjesno odabrati ne postati majke, onda je jasno da je prvi korak napravljen. Velik i težak i postignut često uporabom muške energije. Nama su put utrle upravo žene koje danas neki zaboravljaju, upravo feministice koje su, zahtijevajući da budemo iste i jednake kao muškarci, izborile put za nas da budemo drugačije, ali ravnopravne. I da, dug je još put pred nama, ali svijest se mijenja.

Plodnost žene i njene maternice, nije samo u tome da rađa djecu. Može biti, ali ne mora. Danas se mnoge žene bore s neplodnošću ili odlučuju svjesno ne roditi dijete, jesu li one onda uskraćene za moć ženske plodnosti? Znači li to da je ženska energija dana samo nekima od nas? Ne. Jer poroditi nešto iz svoje maternice, znači pružiti svijetu sebe kroz izražavanje svoje kreativnosti na milijun načina – pokretom, izrađivanjem, pisanjem, sviranjem, svakom crticom kreativnosti u nama.

Na nama je da tu kreativnost u sebi ne ubijemo. Jučer sam pričala s prijateljicom koja prekrasno piše i koja često od nekih svojih kreativnih projekata odustane prije nego su oni izgonjeni do kraja iz njene maternice, njene svijesti, njenog krila. Odustanku u njenom slučaju, ali i često u slučaju nas žena, najčešće prethodi perfekcionizam u nekom smislu. Težeći da svaki tekst bude brutalno dobar, da ga objavljuje svaki dan i da, u konačnici, sve to bude prema nekom rasporedu i striktnom programu, ubijamo svoju kreativnost, svoju nerođenu djecu. Puštajući da struja kreativnosti slobodno dolazi i odlazi približavamo se svojoj prirodnoj plodnosti koju je naprosto nemoguće iskontrolirati kako mi želimo. Ona često dođe, pojavi se, zablista, pa se povuče. Koliko ćemo ju hraniti u razdobljima kad je nema i koliko ćemo u tim razdobljima hraniti sebe, ovisi kada će se Ona opet i u kojem omjeru pojaviti.

I sama sam kriva za isto. Nagonjena svojim impulsima da sve što radim ima neki smisao u materijalnom kontekstu i da se moj trud nije isplatio ako nisam čitana od tisuće žena i ako, u konačnici, ta moja kreativnost ne dovede do prihoda, ubila sam tisuće svoje djece. Opterećena priznanjem izvana, u čitanosti ili u novcu, ostala sam zakinuta za začeće kreativnosti, a svijet je ostao zakinut za rezultat mojih porođajnih muka…

I jasno, moramo od nečega živjeti, ali same odabiremo hoće li to od čega živimo služiti samo mašineriji koja nas i jest istrenirala na mod – jedi, spavaj, radi, plati račune, umri. O nama ovisi hoće li i običan posao koji radimo svaki dan postati plod naše ženske energije ili samo prihod da ne umremo od gladi.

Neke stvari koje činimo hrane našu obitelj, neke hrane naš želudac, a neke hrane našu strast i životnu misiju. Predivno je kad se sve preklopi i poklopi u jedno, ali ponekad jednostavno nije tako. Iako, naivka u meni vjeruje da za sve nas može biti tako, znam i to da su nam programi usađeni tako snažni da je bolje skidati sloj po sloj.

I kako se onda povezati s tim raskidanim dijelovima sebe? Kako pronaći put do toga da osjetimo da neke osobine koje posjedujemo kao žene zapravo nisu naša mana, kočnica i ograničenje, već naša najveća prednost? Brojni su načini, a neki koje ja prakticiram slijede…

Praćenje ciklusa

U ovom svijetu u kojem živimo, ženski se ciklus uglavnom smatra smetnjom i nekako nas ta menga sputava u stvarima koje bismo rado postigle, ili odradile, pa se natrpamo kavom i tabletama kad bismo najradije legle u krevet ili pak odabiremo vrijeme za odmor onda kad smo u naponu cikličke snage pa postižemo i slabije rezultate. Bol, težina u leđima, glavobolja, sve su to krikovi našeg tijela koje je stvoreno da u PMS-u dobije i doživi neko povlačenje u sebe, možda čak i svoju kreativnost, individualnost, tišinu. A mi inzistiramo nastaviti po svome, ili kad ne inzisiramo mi, onda inzistira svijet.
Prvi korak ka promjeni jest praćenje ciklusa, promatranje kad se kako osjećamo kroz neko vrijeme, a onda i prilagodba ciklusu onoliko koliko nam život to dopušta. A ako nam ne dopušta uopće, što je u našoj moći da učinimo kako bismo svoj život redizajnirale da nam dopusti barem minimum?
I to praćenje ciklusa odnosi se i na žene bez ciklusa. Bez obzira je li u pitanju trudnoća ili zdravstveno stanje ili menopauza kao prirodna ženska faza, cikluse možemo slijediti prateći mjesečeve cikluse. Promatrajući u početku kako se osjećamo u vrijeme punog mjeseca, u vrijeme mladog mjeseca i svim fazama između, možemo stvoriti svoje cikluse i bez menstruacije i naći način da unesemo više protočnosti i flow-a u život.-

 

Praćenje impulsa vlastitog tijela

Iako je ovo jako povezano s ovim prethodnim, praćenje impulsa vlastitog tijela je ipak malo drugačije. Što ti treba da bi osjetila energiju? Koja hrana ti najviše paše u ovom trenutku? Kako se osjeća tvoje tijelo? Kada ti treba odmor? Kako se najbolje možeš odmoriti? Što ti pričinja najveće zadovoljstvo?
Potragom za odgovorima na ova pitanja, naprosto vježbamo povratak onom intruitivnom tijelu u nama koje onda za sobom otvara mogućnosti do izražavanja kreativnosti. Jer mnogima od nas klasična disciplina naprosto više ne odgovara. Ne kažem da nije potrebna, ali ona je muški princip i ne odgovara uvijek, niti nama, niti situaciji, niti životu koji želimo voditi.
Neki dan je na Žene i Novac grupi pokrenuta upravo ta tema kroz blog o ustajanju u 5 ujutro koje je dosta popularno bilo zadnjih nekoliko desetaka godina. Ideja da ustajemo toliko rano unatoč nekom svom prirodnom unutarnjem satu koji bi htio drugačije, naprosto nam je postala odbojna. I to je ženski princip koji se budi.

Da se razumijemo, ponekad će to možda biti potrebno, naprimjer u trenucima kad gradimo neki novi biznis ili u trenucima kad imamo malu bebu pa izbor buđenja nije na nama. No ipak, dolazi vrijeme kad će se uspjeh prilagoditi tijelu ili ćemo naprosto tijelo pokloniti uspjehu i tako umirati rano od posljedica stresa ili burnouta, ili naprosto predugog življenja u muškom principu bez odmora.

 

Čarobiranje

Haha, namjerno sam ovo nazvala čarobiranje jer ženski princip, ženska energija, naprosto u sebi sadrže i sažimaju dijelove magije, mističnog, duhovnog. Nije bitno vjerujemo li u Boga, Boginju, Energiju, duh, Svemir ili sve to zajedno, povjerenje u nešto veće od nas samih naprosto nas tjera da u svoj život ubacimo malo magije.

Hoće li to umjesto rutine biti rituali? Ili će to biti ples umjesto ili kao nadopuna klasičnom treniranju? Hoće li to biti oltar pored našeg radnog stola, kristali pored kreveta ili kadulja za čišćenje prostora? Odabir je na nama i samo mi možemo u kut satjerati program koji kaže da je to ludost, čiribiri i da nam to ne treba.

Žene koje plešu u mom studiu osobito su ovoga svjesne. Možda i nisu sve, ali sve su privučene upravo tim ritualnim druženjem, magijom koja se stvara u ženskom krugu dok, svaka u svom svijetu, zatvaramo oči i pružamo sebe pokretu krećući se uz muziku. Ako tu nema magije onda ja ne znam gdje ima? Ritualno krećemo kružiti glavom, prsima, zdjelicom, prateći svoj dah, svoj prirodni implus, svoje tijelo i emocije i predajemo se ekstazi užitka. I kad smo kod toga, posljednja stavka ovog popisa je definitivno užitak.

Užitak kao put slobode

Još jedna stavka na popisu onoga što nam je zabranjeno jest užitak. Bilo da se radi o užitku samozadovoljavanja, hrane, plesa, seksa s drugom osobom, mašte ili uzimanja vremena za sebe, mi žene isprogramirane smo da taj užitak redovito prati i krivnja ili grižnja savjesti. Jer kako smo si dopustile da si uzmemo vrijeme za sebe? Kako smo si dopustile dotaknuti svoje tijelo?
Uz krivnju i grižnju savjesti, redovno je tu i sram. Najčešće vezan uz našu seksualnost i tijelo i najčešće potenciran dalje baš od samih nas, žena, jedne prema drugima.

Dopustiti si vrijeme, užitak i besramno doživljavanje vlastite seksualnosti može početi već samim postavljanjem ovih pitanja i osvještavanjem. Nekoj od nas onda se možda dogodi smo klik promjena, nekoj će trebati malo više vremena da se osvjesti, a neka će tek utrti put svojoj kćeri.

 

Ženska je moć drugačija od moći koju smo navikle vidjeti i osjećati. Ne uključuje uvijek sve ono što smatramo moći zatrovane patrijarhatom i programima. Baš kao što i Tvoja plodnost ne uključuje samo rođenje malih ljudi. Sve što iz tebe izlazi čisto kao plod tvoje kreativnosti u trenutku, zapravo je plod tvoje maternice. Ne daj da ti krivnja, sram, perfekcionizam i prevelika disciplina uguše taj zametak. Neka raste.  

Objavi komentar