Zašto je ples na šipci još uvijek bauk?
Šipka je jedan dio pokreta i plesa koji nam omogućuje da osvojimo neku fizičku stepenicu koja nam izgleda nedostižna, ali i srušimo unutarnje mentalne i emocionalne barijere. 
Šipka. Komad metala srebrne boje koji se proteže od stropa do poda. Malo bliješti kad se dobro izglanca. I izaziva puno straha. I potiče predrasude. I još uvijek asocira na nešto što zapravo nije. Već dugo nije.
Sjećam se dana kad sam se prvi put upoznala s komadom metala koji danas čini moj život posebnim i predivnim na više razina. Bilo me strah. Bilo mi je neugodno pred samom sobom. I očekivala sam nešto potpuno drugačije od onog što mi je Ona na kraju dala. Šipka.
Nekad davno šipka je postojala samo u kontekstu zamračenih klubova u kojima se žensko tijelo smatra samo objektom za zabavu i ponižava se od strane oba spola. Svedeno samo na tijelo, žensko biće ne može opstati i potpuno se urušava njegova prava svrha. No, kad se ta šipka koristi kako bi se, baš putem tijela, uzdigla ženska duša, onda ona više ne zaslužuje da ju se gleda ispod oka i na krivi način. Ona zaslužuje prijestolje.
Ne tako davno u razgovoru sa svojom polaznicom koja se bavi trbušnim plesom, saznala sam kako se trbušni ples nekoć plesao među ženama, omogućujući im da se druže, povezuju i grade svoje ženske odnose na poseban način. Nekad su trbušni ples žene plesale ženama. Dok ga nisu uzeli muškarci i u nekim svojim svjetovima puštali da i njih taj ples obuzme, ali s drukčijim krajnjim rezultatom. Složile smo se tada, da je ples oko šipke, išao u suprotnom smjeru. Njega su za svoje zadovoljstvo koristili muškarci dok ga, jednog dana, žene nisu uzele k sebi. I pretvorile u nešto svoje. U priliku za ples, pokret, druženje, povezivanje i žensko otvaranje i upoznavanje sebe.
Kad pričam o tome zapravo govorim o plesu oko šipke kakvim sam ga ja inicijalno upoznala i kakvim se danas bavim i razvijam sukladno novim saznanjima i vlastitom napretku. Kad pričam o tome, pričam o plesu koji razbuđuje ono nešto iznutra u ženama, a nije isključivo vertikalna plesna ekspresija ili sport. Pričam o zamračenoj dvorani, o muzici koja razbuđuje najdublje dijelove žena, o atmosferi ispunjenoj ženskom energijom i otkrivanju sebe kroz fizičko, kroz pokret, kroz ples, kroz izazove.
I u tom kontekstu, svaki se puta iznenadim koliko još uvijek predrasuda postoji kad je šipka u pitanju. Iako se sama ne bavim sportskim pole danceom, neupitno je koliko je postignuto u tom smjeru. Ples oko šipke danas može konkurirati profesionalnim sportovima – natjecanjima, standardizacijom, organizacijom, a sve više i javnom eksponiranošću. Ponekad imam osjećaj da šipka iskače iz paštete, a opet, one koje bi od nje i plesa oko nje najviše benefita izvukle, još je se boje.
Možda baš zbog tolike eksponiranosti u javnosti, kada je prikazuju mogućnosti tijela u gimnastičkom smislu, kako žena tako i muškaraca, razvija se mišljenje kako je taj rekvizit namijenjen nekom mlađem, nekom fizički spremnijem, nekom slobodnijem od nas samih. Krivo. Oh, kako krivo. S druge strane, kod velikog broja žena ona još uvijek, unatoč na prvu maknutoj stigmi striptiza, izaziva sram i neugodu. Mnogo žena na spomen plesa oko šipke odmahuju rukom jer to nije za njih ili se rumene pri pomisli na to. I to je ok. Jer mi se žene još uvijek rumenimo na spomen naše seksualnosti i seksepila. I rumenit ćemo se dok se same ne okrenemo tom dijelu sebe svjesno i otvoreno i ne shvatimo da je upravo u tome naša velika životna snaga.
Danas kad s plakata seks iskače na dnevnoj bazi, kad nijedan film ne prođe bez malo ili više golotinje, kad su pjesme izrazito seksualno napucane i kad, više nego ikad, vrijedi uzrečica “seks sells”, upravo se seksualnosti najviše bojimo. Kao da je, što je više “vani“, seksualnost unutra u nama samima, nestaje i povlači se. U vrijeme kad smo na van najslobodniji, iznutra se zatvaramo. A sve zato jer nismo svjesni kolika je moć u toj dimenziji našeg bića i koliko je malo potrebno da osjetimo tu slobodu.
Šipka je jedan dio pokreta i plesa koji nam omogućuje da osvojimo neku fizičku stepenicu koja nam izgleda nedostižna, ali i, gledano u kontekstu isključivo žena, ona nam može omogućiti da srušimo unutarnje mentalne i emocionalne barijere, pomoći da u meditativnom pokretu postignemo umu nemoguće. Kad se tijelo kreće slobodnije, nestaju prepreke koje smo smatrali nepobjedivima. Kružni pokreti ženama omogućuju da se više opuste i prepuste, a kretanje oko šipke, također kružno, omogućuje tijelu da svoje obline istakne i iskoristi, a ne da ih skriva. Takvo kretanje daje ženi mogućnost da bude žena. A kada smo se počele sramiti biti žene? Kada je pokret bokovima zaslužio da bude nešto loše i kada su naše krivulje postale slobodne za pokazivanje samo kako bi izazvale pažnju partnera ili svijeta u kontekstu prodaje?
Moja je misija da što više žena prepozna pokret kao oblik psihoterapije. U tom načinu rada na sebi, žena sama sebi postaje psihoterapeut – rušeći svoje barijere, svoje sramove i pobjeđujući svoju zatvorenost, slojevi lažnih maski skidaju se sloj po sloj. Šipka igra ulogu u tome. Jer, kada žena koja u životu nije bila u sportu, koja ima koju kilu previše ili je prešla davno onu dob kad ju svijet smatra mlađahnom rukom uhvati taj komad metala i samouvjereno izvede element ili se jednostavno potpuno slobodna zavrti oko njega, ona dobije osjećaj da stvarno može biti slobodna, i jaka na svoj način i da je tijelo samo jedna dimenzija našeg postojanja. Bitna, ali ne i jedina.
Moja je misija da što više žena zapleše. Jer ja znam koliko je bitno da budeš slobodna izraziti sebe pokretom. Jer ja znam da za to ne trebaš imati ritam, talent ili fizičku snagu mlade gimnastičarke. I ja znam da svaka kretnja koja je slobodna, ženstvena i Tvoja mijenja tvoj život, tvoju energiju, a samim time i svijet kojem svi pripadamo.
Moja je misija da šipka više nikad nikome ne bude tabu. Jer nije. Ona zaslužuje prijestolje!
Izvor: http://www.naturala.hr/zasto-je-ples-na-sipci-jos-uvijek-bauk/4420/
