A da za promjenu, skinemo maske?
Upravo počinje Fašnik, a neke su stvari iste kao i prije nekoliko godina, kao i neki od mojih stavova. Što bi bilo kada bi, za promjenu u periodu mačkaranja, skinuli maske?
Neko je vrijeme trajalo fašničko ludilo. Period u kojem, bar na jednu večer, možeš biti bilo tko na ovom svijetu. Sakrivši svoje lice , na trebutak skrivaš i svoju osobnosdt i možeš sebi dozvoliti ludilo. Prema nekim izvorima, karnevalski običaji pojavili su se još u doba kršćanstva, a svoj su procvat doživjeli u srednjem vijeku. Tako se narod mogao još jednom prepustiti strastima na volju prije Korizme, razdoblja odricanja. Karneval je predstavljao vrijeme kad su se privremeno izokretali odnosi moći u društvu i nekažnjeno su se mogle kršiti moralne i društvene norme. Obzirom na situaciju u današnjem društvu, pri čemu osobito mislim na našu hrvatsku političku scenu, ali i na međuljudske odnose u poslu i na svim drugim razinama, možda bi pravi Karneval, kao suprotnost društveno uobičajenom i prihvatljivom ponašanju, ovaj put mogao biti običaj skidanja maski…
Svakog jutra pred ogledalom, toliko ljudi navlači maske.
Prva je ona koju navlačimo pred samim sobom –maska sazdana od iluzija tko mi jesmo i u što vjerujemo. Ubrzo nakon toga, već na prvom koraku izvan doma, navlačimo maske pred drugima, mijenjajući ih u skladu s prilikom i društvom – maska za ured, maska za van, maska za obitelj, maska za ekipu… Naš je unutarnji ormar toliko pretrpan maskama i krinkama da moramo dobro paziti ne bi li za krivu prigodu na sebe navukli krivu masku. Pravi šok izazvali bismo kada bi, umjesto svih tih maski, ostavili sebe – „gole“ i autentične. Vjerujem da se ni sami ne bismo prepoznali…
Nakon simbolike ludila i divljavštva, s čistom srijedom ili pepelnicom počinje razdoblje od četrdeset dana. Četrdeset dana Isus je boravio u pustinji i Mojsije na brdu Sinaj, i upravo taj je broj simbol razdoblja čišćenja u Korizmi, od završetka Fašničkog ludila, do novog početka, Uskrsnuća. Proteklih tjedan dana stalno oko sebe slušam komentare i pitanja o tome čega ću se odreći. Jednako tako, slušam mnogobrojne odluke o odricanju od čokolade, cigareta, alkohola, kave, televizije i slično, a i sama razmišljam o odricanju. Ljudi odabiru odreći se stvari koje su im drage, a neke nisu ni štetne, kako bi tim postupkom osnažili (naravno, neki se odriču i samo u svoju koristi – odricanje čokolade super je način da usput skinem i koju kilu), ili kako bi ojačali snagu volje. Ili pak, iz vjerskih razloga, kako bi postom produbili svoju vjeru i ojačali spoznaje o njoj i o sebi.
Poštujem svako odricanje, bilo ono u korist Bogu, vjeri ili samom onom koji se odriče, jer vidim i osjećam važnost pronalaženja snage i ljepote u odvajanju od zadovoljavanja svake potrebe koju imamo. Vidim i osjećam pak, i neku drugu vrstu odricanja – odricanje od maski. Zašto ova Korizma, bez obzira koje vjere bili, ne bi bila korizma istine, u kojoj bi sve maske pale, a ostali bismo mi. Takvo bi odricanje, postalo prava i istinska šansa da upoznamo sami sebe, sa svim svojim manama i greškama, kao i vrlinama i prednostima i da si priznamo ono što zapravo jesmo, duboko unutra, tamo gdje ne vidi nitko, a često niti mi sami.
Zašto bi odricanje uvijek podrazumijevalo odvajanje od nečega što nas veseli? Moj je prijedlog da se, osim maski, ove korzime odreknemo rješimo svega negativnog u svome životu. Odnosa koji za nas nisu pozitivni. Prijatelja koji to zapravo nisu. Postupaka koji ne dovode do rezultata, odgađanja, laganja, bijesa i zamjeranja. Mogli bi se odreći hrpe odjeće koja nam jedva stane u ormar, knjiga koje ne čitamo, misli koje nas ne oplemenjuju, aktivnosti koje nas ne unapređuju. Odricanjem svih tih zaostalih osjećaja, stvari i nerješenih odnosa, ne samo da ćemo svijet učiniti ljepšim, a sebe sretnijima, nego ćemo osloboditi prostor. Prostor iza kojeg će ostati praznina, sloboda da ga popunimo lijepim stvarima, ljubavlju i radošću, svojim unutarnjim svijetom i čarolijom koja nas možda već negdje čeka, ali nema mjesta za nju.