Ivka Armanda Todorović

Ima li anksioznost pozitivnu stranu?

Mentalno zdravlje danas nije isto kao mentalno zdravlje prije 200, 100, pa čak niti kao prije 50 godina. Kao što je tehnologija nekad napredovala malim koracima, a danas napreduje velikim, masivnim i ultrabrzim skokovima, isto se događa i s ljudima. Od nas se traži više, traži se brže i traži se neumorno. I nije to samo pitanje nas samih, iako poanta jest naći mir u toj brzini, već je pitanje svijeta koji se naprosto tako brzo mijenja da ono što je vrijedilo danas, sutra postaje totalno nebitno. 

U takvom okruženju informacije putuju brže od svjetlosti, a svi smo njima doslovno bombardirani. U trudnoći i odgoju to znači da ako ti je solila pamet naporna susjeda nekad, danas ti pamet soli cijeli internet, pa čak i ako sama ne objavljuješ ništa o sebi. Dijagnoze više ne postavljaju samo doktori već i primarius google, a ako si sam svoj gazda ili mali poduzetnik, količina znanja koju moraš uvijek iznova stvarati vezano uz internet, mreže i online komunikaciju je enormna. Zahtjevi koje pod utjecajem svega toga stavljamo pred sebe postaju preveliki za podnijeti i tako padamo u zamku prezaposlenosti, otupljujući svoje emocije radom, cugom, televizijom, instagramom ili pak hranom. Jer… ono što bi nas dočekalo nakon napornog dana najčešće su emocije nezadovoljstva, unutarnji nemir i gomila misli od kojih neke ili čak mnoge, uoće nisu naše niti iz nas nego su rezultat kušanja prevelike količine informacija i sadržaja.

Zato se naprosto ježim kad netko nekome tko pati od depresije ili anksioznosti kaže: joj ko da je moja baba znala što je anksioznost, kopala je u polju cijeli dan, odi ti kopaj pa da vidiš kak nema anksioznosti. Osim što je kriva percepcija da je mentalno zdravlje rezervirano za one koji nisu razmaženi, a svi koji se za njega iskreno i otvoreno nastoje izboriti” su nezahvalna derišta, kriva je i zbog drukčijeg svijeta u kojem živimo, a koji sam opisala u poglavljima iznad. 

Kako ja gledam na anksioznost? Pa kao prvo, to je nešto što me pratilo čitav moj život, odnosno od onda otkad postoji moje sjećanje. Uzrokovano događajima u obitelji koji su prouzrokovali takve misli i strahove, preko daljnjih situacija gdje sam već kao mala brinula o stvarima o kojima nisam trebala brinuti, pa sve do rane školske i srednjokolske dobi kad su se u mojoj glavi isprepletali buntovništvo i ogromna očekivanja koje sam pred sebe stavljala. 
Gledajući negativno na tu moju životnu kompanjonku, mogla bih reći da mi je otežala svaku odluku, da me bacala u nesanicu i analiziranje svih glupih sitnica o kojima ljudi koji nisu u ekipi s njom niti ne sanjaju. Mogla bih reći da mi je u nekim periodima otežala prijateljstva i odnose i da mi je stvorila grč u želucu, ubrzani rad srca i nemir u nogama. 

No upoznajući sebe, a samim tim upoznajući i nju, počela sam ju s godinama promatrati drugačije. I ne, nisam uvijek tako pozitivna jer kad me ulovi presnažno i kad misli nemaju kraja ni početka, mrzim ju i najradije bi bila blesava i tupasta ženica koja ne vidi dalje od svog kuhinjskog stola jer mislim, u tim trenucima, da bi mi takav život dao barem malo više mira. 
No kad vidim stvari onakvima kakve jesu onda znam da me upravo ona gurkala u situacijama u kojima mi se ništa nije dalo. Da sam zbog nje izašla iz nekih odnosa koji mi nisu pasali i da sam uz njen poguranca postigla neke stvari u životu jer sam se osjećala nedovoljnom i/ili nevoljenom, a na kraju taj negativni poguranac je uzrokovao pozitivna putovanja i ohrabrujuće ciljeve.

Ona mi je dala mogućnost da razumijem tuđu bol, čak i kad ne razumijem uzroke te boli i da mogu pružiti utjehu, rješenje i olakšanje drugim ženama kao što ga pružam sebi. Ona mi je dala to da sam u plesu pronašla utjehu, plesu bez ograničenja u kojem sam plesala divlje, meditativno, neobuzdano. To je pak dovelo do toga da sam sebe pronašla u plesu, pa u podučavanju drugih žena istom i na kraju do moje životne misije i svrhe. 

I ne, ne tvrdim da sve to možda netko ne bi uspio i bez nje, s većom lakoćom, spontanije i prirodnije, ali eto meni je očito baš ona trebala. 

I dalje ju, kao što sam rekla, nekad mrzim. Ali sada ju nastojim osjetiti svjesnije. Gledam ju drugačije. Nije ona – ja. Ona je netko, nešto što je samnom i kad je promatram puno učim o sebi, tako se duhovno i psihološki razvijam, ona me gurne preko zone komfora, tjera me na terapiju, na čitanje, na meditaciju, na ples. 

Ona me tjera da osjetim svoje emocije, čak i kad im ne znam uzrok. 
Zato ju nekad treba slušati, prokopati, pitati što ti želi reći. A nekad pak, dovoljno je osjetiti ju. Osjetiti sve emocije koje dođu bez da kopaš po njima, da ih istražuješ i da analiziraš svaku od njih lijepeći joj značenje koje možda uopće nema. Puno je tu rada na sebi, i puno puta kažeš sama sebi da ti je dosta uopće takvog života, ali s druge strane, toliko je lijepih, dubokih, snažnih emocija, odnosa i odluka u njoj, da ju je važno gledati iz obe perspektive. 

Ne znaš muči li se osoba pored tebe s anksioznošću. Moje je iskustvo pokazalo da na stotine žena, njih stotine ima frku s time. Odbacivanjem iste, natjeravanjem sebe na zahvalnost i nerazmišljanje i odgurivanje tog dijela sebe koji je slab i ranjiv od sebe, ne postiže se baš ništa. Mentalno zdravlje važno je kao i fizičko, ako ne i važnije. Jer ako imaš mentalno zdravlje možeš se nositi sa svakakvim teškim izazovima koji su možda materijalni ili fizički. Zato je bitno da se makne stigma s toga. Anksioznost možda je dio tebe. Ali nije TI. Ti si puno više.

Gledajući je iz drugačije perspektive, možeš ju lakše prigrliti, saslušati, osjetiti i dati sebi ono što ti je potrebno u trenutku kad te baš obuzme. Najgore što možeš učiniti je boriti se s njom,. Jer ono protiv čega se borimo, raste i bori se protiv nas. 

Zato ako se osjećaš ponekad da te preplavljuju emocije s kojima se teško nositi, ako ne možeš zaustaviti momentum misli koje te gotovo opsjedaju ili jednostavno osjećaš težinu a ne znaš zašto, možda ti je to signal da se pobrineš za svoje mentalno zdravlje. Da osvjestiš da ti nisi te misli, nisi te emocije, već si netko onkraj toga, a to su kao tvoja djeca, moraš im dati pažnju na neki način. Pobrini se za sebe i mentalno zdravlje kao što bi se pobrinula za slomljeni gležanj ili opeklinu na tijelu. I pokušaj gledati ansioznost na drugi način, pozitivnije, osim što se pitaš što ti je uzela, pitaj se što ti je dala. 
Iz te energije, moći ćeš lakše pronaći načine kako to isto dobiti i – bez nje. 

Kad mi je baš teško, koristim svojevrsni “cheat sheet” pozitivnih misli i to mi pomaže u trenucima kad sam preplavljena emocijama. To nisu tupaste afirmacije kojima si punim glavu uvjeravajući sebe u ono u što zapravo ne mogu povjerovati već jednostavne rečenice koje me smiruju. 

Ako želiš, možeš ih skinuti ovdje https://us3.list-manage.com/subscribe?u=fec860ce31f2dcb691a928fc0&id=c77cded303&fbclid=IwAR2HzD2NQ8_Etv5sWyGIJHvREWnjDH7c2NilnTJW0RBdeu98z2BoauYz7R4, isprintati i nositi sa sobom, ili ih, kao ja držati pored kreveta za hitne slučajeve. 
(Link će te odvesti na prijavu za newsletter, kad ju potvrdiš, stiže ti link za download, a poslije se odjavi s newslettera ako ne želiš primati tekstove u mail sandučić. )