Je li doista svaka žena „Boginja“?
Već nekoliko dana, ma bit ću iskrena, tjedana kontempliram i meditiram nad praznim wordovim dokumentom, pokušavajući otkriti što bi slijedeće htjelo biti napisano. Budući da je moje pismo bebi odnosno, sad već znamo, Viti, bilo tako dobro prihvaćeno, pokušavala sam napisati još jednu odu svojoj trudnoći i sreći koja je prati no, nije išlo.
Zadnjih sam nekoliko tjedana bila previše u poslu, a premalo u svom zadovoljstvu, a tome nije pomoglo niti to što mi trbuščić raste i već lagano smeta. No tako ne govori jedna trudnica. Ili?
Koliko god možda zvučalo čudno, i iako je trudnoća prirodna i prekrasna stvar, većina žena (ja uključena), svoje tijelo u trudnoći ne osjeća svojim. Ako izostavimo na trenutak ljepotu i posebnost činjenice da se u vama stvara novi život, onda samo ostaje osjećaj da ste nekoliko ili više kilograma teži, a na svaku drugu aktivnost koja vam je nekoć bila normalna, okolina viče: neeee, nemoj, ja ću! Ne, ne smiješ to! Polako, trudna si! Mislim da se takav način života svim, a osobito izrazito aktivnim ženama, neće nimalo svidjeti. I umjesto blaženo, one se osjećaju – sputano.
Pridodajte tome i onaj osjećaj krivice koji se nalazi u svima nama potpomognut komentarima svake „žene, majke kraljice“ u vašoj okolini i dobili ste genijalan miks emocija koje vode ka tome da više trudnica nije doma ni u svojoj glavi, ni u svom tijelu. Kad je žena majka, ili će to tek postati, prestaje li ona tada biti žena i ostaje li samo u toj jednoj ulozi koja joj je namijenjena sada, pa do zauvijek?
Moj odgovor na to pronađen je u dvorani, u polumraku, na podu pored strunjače. Prvi put nakon nekoliko mjeseci trudnoće, sama sa sobom i muzikom i glasom jedne od instruktorica koji me navodio da se konstantno iz glave vraćam u svoje tijelo, da osjetim otkucaje svog srca, da se prepustim pokretu i zadovoljstvu svog seksipila, ja sam si dozvolila biti samo ja. Seksi, nesputana, slobodna, povezana sa sobom, svijetom, svemirom i samim time povezanija s bebom, ali opet ja. Samo ja.
Dozvolila sam si suze koje su sa sobom nosile svu zbunjenost, svu težinu i svu odvojenost od sebe koju sam u zadnje vrijeme osjećala. Dozvolila sam si otvorena prsa kroz koje je kucalo iskreno srce, sretno i zadovoljno, a opet tužno i preplašeno. Dozvolila sam si puštanje kontrole, odmicanje od straha od majčinstva i istovremeno primicanje k njemu priznanjem da se bojim. Dozvolila sam si energiju svoje zdjelice dok sam bokovima klizila prostorom u velikom seksi krugu. I tada sam shvatila. Moje je tijelo nezgrapno i veliko. Iako svi vrište da sam slatka ja sam se u njemu izgubila. I tada sam prvi put shvatila da ga opet vraćam. Da opet osjećam sebe kao boginju. Seksi, vatrenu i slobodnu, pa makar samo u tom mraku, na tom podu, u ta četiri zida. Nije bitno. Jer kad pronađeš taj osjećaj onda ga nikad više ne možeš izgubiti, uvijek mu se vraćaš, kao dobroj knjizi u kojoj jednako guštaš čak i kada znaš kako će završiti.
Vjerujem da u svakoj ženi postoji ta „samo ja“. I nju zovem Boginjom. Ne zato što smatram da smo mi iznad bilo koga, niti mislim da trebamo biti, već zato što svaka žena u sebi nosi tu božansku bit koja joj omogućuje da bude zadovoljna sobom i sretna „doma“ u svom tijelu. U svijetu koji nas tjera da budimo samo svoju mušku energiju, važno je dozvoliti sebi da se probudi i ona druga, ženska strana, ma koliko je duboko zakopale, to je naša prava i prva priroda.
A kako to učiniti? Najjači način za to zapravo sam pronašla spremajući se, ranije ove godine, za svoj prvi i jedini Tedx govor čija je polazišna točka bio naslov – „Ples oko šipke kao duhovni pokret“. Da, imala sam naslov u koji sam čvrsto vjerovala i od toga sam zapravo krenula. Promatrajući sebe, ali i žene u dvorani, čitajući knjige i surfajući bespućima, pronašla sam i odgovor na svoje pitanje – zašto baš ovaj ples i zašto baš duhovni pokret, kad to već u svim glavama, sigurna sam, izaziva nego tiho ili glasnije negodovanje.
I pronašla sam odgovore. U tom polumraku, na tom podu, uz muziku koju osjećaš čitavim bićem i fokusom na disanje i pokret, postaješ svjesna svake svoje mane, ali istovremeno ti to ne smeta. Iako je teško objasniti riječima, kad plesom uspiješ potpuno skinuti okove ega, ostaju ti samo emocije. One koje osjećaš sada i ovdje ili one koje si nekad davno zakopala, pokušavajući ostati u svojoj muškoj energiji. Te emocije ja ne zovem pozitivnim ili negativnim i ne dajem im nikakav prizvuk jer ga nemaju. One su samo tu da nas upozore, razbude ili da ih izrazimo. Sposobnost da izrazimo te emocije, sposobnost da ih doista osjetimo, sposobnost da ih zavolimo i hrabrost da im dozvolimo da nas potpuno obuzmu, zove se ranjivost.
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=IPkpjyqaaWA]
Ranjivost je nešto što sam prije doživljavala negativno. Da, uvijek sam je osjećala jer takva sam uvijek bila, no bila je popraćenja pokušajima potiskivanja i poricanja i pokušajima da sam sebe uvjerim da sam jaka ako se ne ljutim, ako ne plačem, ako stisnem zube. Taj trenutak, samo jedan od onih u kojima sam se spremala za govor, bio je prijeloman za mene. Tada sam prvi put shvatila da je moja ranjivost moja najveća prednost. Ona mi je omogućila da se osjećam tužno, sretno, ljuto, radosno, veselo, nezadovoljno i uvijek – dovoljno hrabro da si to priznam. Pa makar u polumraku, na podu, uz muziku, dok plešem.
Upravo zato čvrsto tvrdim da u svakoj ženi postoji boginja. A ranjivost je put do nje. Uživajte ju.
- Ovaj blog post je moja kolumna objavljena na portalu Naturala.hr
