Kad pustiš kontrolu i prigrliš neizvjesnost
Neki dan sam imala jedan dan bez djeteta, muža i bez obaveza i odlučila sam se osloboditi čak i bilo kakvog rada po kući tipa kuhanje i slične sitnice i posvetiti cijeli dan čitanju na terasi. Imala sam spremnu knjigu od Deepak Chopre (duhovni učitelj za kojeg nisam ni znala da piše neku vrstu romana) no međutim nakon nekoliko poglavlja shvatila sam da se samo mučim. Znam da u garaži imam hrpu knjiga i naprosto sam krenula dolje i tražila neki love story jednostavni roman da me okupira za taj dan. Pronašla sam njega ali oko mi je zapelo i za još jedan naslov – Strah kao lijek.
Već odavno znam da te knjige na koje naletim slučajno uglavnom imaju neku poruku za mene pa sam ju zgrabila i krenula čitati. Znaš ono, kad kreneš čitati i uloviš sebe da na svaku pročitanu riječ kimaš glavom kao da je pisana baš za tebe? E to.
Prije nekih godinu dana krenula je svojevrsna borba s mojim strahovima. Uspješno se borim sa strahovima koji nemaju preveliko značenje za mene pa tako skačem sa stijena u more, vozim se na motoru, pokušavam naučiti wakeboardanje i rado ću skočiti s padobranom, spustiti se zip lineom ili zaploviti na divljoj rijeci. Ali. Uvijek ima neki ali. Te strahove volim, a postoje i oni strahovi koje mrzim. Ti strahovi pokazuju mi sve moje slabosti, boljke i nesigurnosti. Bili su u početku maleni, ali kako im nisam dala pažnju, život je posložio tako da narastu do veličine u kojoj više nisu maleni, nego ih je nemoguće ne primjetiti i zatvoriti pred njima oči.
Iako svi mislimo da se bojimo nekih očitijih stvari – tipa rastave, financijskih gubitaka, samoće i slično, u pozadini tih strahova zapravo je neizvjesnost. Naučili smo da je život nešto čije kormilo moraš uzeti u ruke, naučili smo da postavljamo mjerljive ciljeve s točnim odrednicama i da stremimo njihovom postizanju. Naučili su nas da imamo kontrolu. Lagali su.
Postavljanje ciljeva, vizualizacija i iskrivljeno pozitivno razmišljanje doveli su do toga da se panično bojimo pozadine svih površinskih strahova. Bojimo se neizvjesnosti. Ovim ili onim putem, za svakoga različito, naučili smo da moramo čvrsto stezati volan života i paliti žmigavce skrečući lijevo ili desno. Da moramo slijediti neke upute, čudotvorne recepte i pravila koja je netko postavio i sve će biti točno onako kako smo zamislili. Aha.
Hoće naravno. Jer postavljeni cilj, njegova vizualizacija, usklađivanje uvjerenja i tako popularno pozitivno razmišljanje, zasigurno će nas dovesti do nekih ostvarenja koja će biti točno onakva kakva smo zamislili. Ali što ako život zaokrene, što ako se nađemo na stranputici, što ako smo radili točno onako „kako bi trebalo“, a ispalo je da smo zapali u rupu neizvjesnosti?
Dok sam čitala knjigu konteplirala sam i o svojim strahovima koje trenutno vrtim po mislima i koji me na neki način paraliziraju. Jasno da su tu strah od uspjeha i neuspjeha, strah od toga da nisam dovoljno dobra, strah od samoće i hrpa drugih nabrojanih gluposti. Ali otkrila sam da se zapravo najviše bojim – neizvjesnosti.

U trenutku kad u tvom životu koji je bio sav po PS-u do određene dobi i određenih situacija, sva sigurna u sebe, svoju duhovnost i put na kojem hrabro kočiš, odjednom dođe Oluja i poruši sve što si mislila da imaš i znaš, što se s tobom događa? Ako si kao ja, odmah ćeš se uloviti posla. Ja sam dupla djevica po horoskopu, zlatno dijete obitelji i borbena lavica u duši. Dakle, došla je oluja, porušila sve što sam mislila da imam i znam, ajmo to brzo rješiti. Jedna metoda – ne radi. Druga metoda -ne radi. Meditacija, kontemplacija, vizualizacija, zahvaljivanje, preispitivanje, odluka jedna odluka druga. Nope. Nada. Ničevo. I dalje nemam više u svom životu točke i uskličnike, nego nekoliko upitnika koji imaju namrgođene face.
Upitnici. Mrzila sam upitnike jer oni me samo dovode u limb u kojem bi van, a ne mogu. I onda ko mali hrčak trčim i umaram se a zapravo se nisam pomaknula s mjesta. Kad sam pročitala poglavlje knjige o neizvjesnosti, kao da sam maknula mrenu s očiju i mogla jasno vidjeti što mi se trenutno događa. A događalo se Ne znam. Veliko, ogromno, prijeteće Ne znam. Jel ovo ispravno ili ono? Jesam li ja ovakva ili onakva? Trebam li napraviti ovaj ili onaj korak? Ne znam.
I shvatila sam da sam se borila cijelo vrijeme samo s te dvije grozne riječi. Jer, znate, u svijetu mog unutarnjeg dijeteta, ne znam je isto što i ne valjam. Ne znam znači da neću napraviti što bi trebala, da sam nesposbna donijeti odluke, mislim da sam općenito nesposobna i da ne mogu donijeti odluku jer zapravo je svaka odluka kriva, pa je bolje tu stajati, sebe kriviti i boriti se protiv straha od neizvjesnosti.
Sjela sam i zatvorila sam oči. Pokušala sam umiriti svoje misli i čuti tu malu Ivku i sve o čemu ona viče. Stvarno sam je čula. Nakon toga, zamislila sam divlju ženu ( to sam ja negdje na obali neke divlje pješčane plaže s raspuštenom kosom i minimalno odjeće) i pitala sam ju što bi ona rekla na to.
Neizvjesnost. Ako nam je motiv života da kontroliramo sebe i svoj životni put i ako si umislimo da možemo baš sve isprogramirati unaprijed, pa čak i unaprijed ponuditi rješenje za nepredvidive situacije, onda nam je neizvjesnost nešto najgore na svijetu. Ali… Ali ako se otvorimo malo za to da ništa zapravo ne znamo koliko god knjiga pročitali, otvorit ćemo se za znatiželju. Otvorit ćemo se za Ne znam. Ne suludi Ne znam koji vrti po glavi sto milijuna varijanti i mogućih puteva tražeći onaj jedan ispravni koji garantirano vodi do uspjeha, nego iskreni ne znam, koji se uči prepustiti životu da iznađe najbolje rješenje.
Ma ne mislim da trebamo sjediti i pustiti da se sve oko nas raspada (iako bi možda to bilo najbolje). Nego prigrliti neizvjesnost, zagrliti svoje unutarnje dijete, upaliti znatiželju i činiti što možemo i koliko možemo u trenucima „ne znam“.
Što ako su pitanja kako i zašto samo glasovi našeg unutarnjeg kritičara, strogog učitelja koji mora odmah i sad imati odgovore na sva pitanja? Ako su ti odgovori samo zapravo lažna nagrada, trenutni osjećaj zadovoljstva jer smo bar na trenutak uzeli kormilo svog života? Što ako je najveća ljepota u Ne znam?
„Nešto se čarobno događa kad se prestanete truditi kontrolirati svaki vid svog života i kad životu dopustite da vas poučava, osobito kad vam ne ide sve na ruku. Kad ste spremni odbaciti izvjesnost i okrenuti se misteriju nepoznatog, život vas možda i oduševi. Rastete. Preobražavate se. Spremni ste nadići lažne strahove koji vas zadržavaju i krenuti k neizvjesnosti puni vjere. „
dr. Lisa Rankin
Pokušavam pojmiti ovo što čitam i primjeniti na svoj život. Jer kad nemaš pojma kud krenuti najbolje je samo krenuti s onim što možeš u datom trenutku. I pustiti, bar za sada, da upitnici vlastitog života ostanu samo to – upitnici. Na koje će život, na ovaj ili onaj način, kad bude vrijeme, staviti točku.