Ivka Armanda Todorović

Kako je produktivnost ubila mačku?

Ovih smo dana, opravdano ili neopravdano sad nije ni važno za temu, bili prisiljeni neko vrijeme provesti kod kuće. Ma koliko bili svoji i svjesni i ma koliko prije radili na sebi, te su okolnosti nešto potpuno novo za nas i tako su utjecale na našu psihu, tijelo i emocije. Na svakoga drugačije. Budući da živimo u svijetu u kojem je produktivnost visoko na cijeni, prvi nagon većine bio je – raditi još više, prebaciti posao online, postizati doma jednako ili više od onog što postižemo na poslu. Mnogi su upisali online edukacije, radili online treninge ili se pretvarali u vrhunske chefove i pekli kruhove, peciva, izmišljali nova jela.

Kod mene je slično. Prvo sam se zalaufala, spašavala što se spasiti da, a onda sam stala. Kako kod mene uvijek biva, nešto me moralo prisiliti da stanem. Ovog puta to je bila kipuća kava koju sam prolila po nozi i uzrokovala si opekline drugog stupnja koje su me prisilile da lagnem na kauč. Puno radim na tome da si ne dozvolim da me obuzme ono što rade drugi, ali i ja sam biće i čovjek od krvi i mesa, pa tako i sama pokleknem uspoređivanju s drugima. Problem s tim uspoređivanjem jest taj da će netko uvijek misliti kako ne postiže dovoljno uspoređujući se s vama, a vi ćete uvijek pak pronaći nekoga tko postiže više od vas pa se također osjećati kako ne činite dovoljno.

A što zapravo znači postizati dovoljno? Što znači raditi dovoljno? Koji su to kriteriji po kojima procjenjujemo sebe i druge oko sebe i ocjenjujemo tko se dovoljno trudi i dovoljno postiže, a tko ne?

Postavila sam si ta pitanja i u vrijeme karantene i zaključila da ću stati. Da ne znam što me čeka nakon svega i  ne znam koliko će mi energije trebati da preživim to što me čeka i da je sad možda vrijeme za nešto što rijetko činim. Za ništa. Teško je reći što je to ništa za mame male djece, jer to i dalje znači da sam kuhala, čistila, spremala, čitala knjige i bojala s maleckim, ali bez pritiska i bez nekog osjećaja da nešto neću stići. Toliko sam se prepustila obiteljskom životu da u trenu kad su počele popuštati mjere nisam osjećala radost što se sve vraća na staro nego strah. Nešto u meni dovoljno je isprogramirano na funkcioniranje na maksimumu da sam se počela bojati povratka na funkcioniranje na maksimumu. Trčanje ujutro u vrtić, trčanje doma, administracija, marketing, tuš, ručak i kuhanje, trčanje na trening, pa nazada doma i svaki dan ispočetka. Ne mogu to. Vapim za mirnijim životom.

No za mirniji život treba hrabrosti. Jer sve nosi svoje. Manje posla možda donese manje prihoda, a manje prihoda možda donese drugačiji lajfstajl. A onda još i to što znam da su me učili – akon ne ideš naprijed, ako stojiš na mjestu, znači da zapravo ideš unatrag. Osobito kad je poduzetništvo u pitanju. Uvijek moraš ići naprijed. Uvijek moraš biti korak ispred konkurencije. Uvijek moraš biti kao pesek s podignutim ušima – na oprezu, na oprezu.

Ali za što? Za koga? Zbog čega točno? I kome ja to moram nešto dokazati? Drugima ili samoj sebi? Zbog svih ovih misli ja sam na mjesec dana stala. Radila sam samo osnovno, održavajući odnos s klijenticama, pišući tekstove kad nadođe inspiracija i promatrajući što me natjeralo da sebe dovedem do umora, iscrpljenosti i stalnog osjećaja da nešto moram.

Žene koje dođu u moj studio plesati učim nešto sasvim drugo. Učim ih ženskoj energiji, prepuštanju bez otpora, uživanju u putovanju a ne postizanju ciljeva. Biti a ne činiti. Osjetiti a ne postizati. I ako već učim njih, ne bi li to i meni trebalo dolaziti s lakoćom?
Pa nekako i ne. To je izazov meni, kao i većini ljudi koje poznajem. Možda kod svake osobe djeluje malo drugačije, ali tako je.

I onda sam odlučila da je vrijeme da se pustim. Osjetila sam da ovako ne ide i da naprosto nije moj trenutak za snažno grabiti unaprijed. Ono što je možda još teže prihvatiti jest da taj trenutak bez snažnog grabljenja unaprijed traje već neko vrijeme kod mene. Jer lako da je mjesec, dva, a što ako se protegne na godinu?
Nedavno sam baš napisala na Facebooku status o tome kako je važno uzeti predah od života i odmoriti se, pa mi je netko komentirao da se to može jedino ako imaš back up u smislu financija jer režije, računi, krediti i ostalo, trebaju se platiti čak i onda kad mi želimo odmarati. Slažem se. Većini nas nije možda moguće ili smo uvjereni da nije moguće,uzeti potpuni predah od posla i života, ali kad pričam o odmoru nikad ne pričam o tome. Odmor može biti i činjenje minimuma. Baš onakvog na koji je mene prisilila karantena ili na koje ljude često prisili neka bolest. Radiš tek toliko koliko je potrebno da tvoj život ne kolabira i da ne bankrotiraš financijski. Možda ćeš u tom periodu manje jesti po restoranima, manje ili drugačije putovati, manje trošiti na izlaske i krpice, ali istovremeno je moguće da ćeš osjetiti da ti puno toga na što si trošila novac i vrijeme zapravo uopće ne treba za sreću i ispunjenost.

To se dogodilo meni. I sad kad je sve krenulo, nastojim ostati uzemljena u om osjećaju. Najvažniji rad je rad na sebi. Najvažnije putovanje i putovanje u sebe. I najvažnije postizanje je osvještavanje.
Nije mi lako i većini ovo nije lako. Samo osvijestiti ipak nije dovoljno. Potrebno je osvijestiti potrebu i onda na nju odgovoriti ispunjenjem sebe na drugi način.

Nedavno sam bila na jednom malom događanju koje mi je u tome pomoglo dodatno. Jedna od mojih životnih učiteljica, Iva, na svojem je novom imanju napravila radionicu u šumi. U sklopu te radionice, šetali smo se kroz guste predjele šume i kad smo stali, uslijedila je meditacija. Meditaciju smo izvodili naslonjeni na drvo, a Iva nas je vodila da postanemo baš to drvo i da osjetimo kako drvo samo postoji. Kad se izmjenjuju godišnja doba, padaju ili rastu novi listovi, kad stvara plodove ili gubi snagu, drvo se ne buni, ne jadikuje, ne želi da je proljeće kad dođe zima, ono samo jest. Vau, kako jednostavno a tako moćno!

Zima traje koliko traje, ali jedno je sigurno, nakon nje dolazi proljeće. Stoga, ako osjećaš da je tvoja produktivnost i postizanje otišlo u zimski san, odradi što je neodgodivo, i samo budi. Opusti se. Odmori se od postizanja. Prodiši. Radi sve ono što želiš ili voliš. Pusti da sve bude kako jest. Probaj malo pustiti kormilo, maknuti ruke s volana. Promatraj. Živi. Otkrij da je život ono što se događa između postizanja. Oko ciljeva. Radi koliko moraš. Radi ono što te vuče najviše. Stavi svoj užitak, slobodu i mir kao prioritet. Promatraj što se događa.
Je li se sve raspalo? Jel te pregazila konkurencija na poslu? Jesi li propala? Jesi li postala lijena? Što se događa kad promatraš bez osuđivanja?

Komentari

Objavi komentar