Ivka Armanda Todorović

Kako Tvoji najveći tereti postaju Tvoje najveće prilike za rast

Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.

I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.

I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.

Kroz svoj život i duhovno traganje čitala sam bezbroj knjiga, zalazila u razne filozofske i religijske putanje. Iako sam po rođenju i tradiciji katolkinja, samo sam u jednoj fazi života to istinski bila. I u toj fazi najviše sam željela biti netko drugi, neka druga, drugačija, ne ja. Željela sam biti staloženija, mirnija, manje hiper. Ubijala sam se krivnjom. U new age fazi ubijala sam se nedovoljnošću, ubijala sam se nemogućnošću da budem sretna i pozitivna uvijek, u svakoj situacija, ubijala sam sebe od želje da ne budem ja. Ili da budem ja, ali smanjenog volumena.

Život je prolazio, a ja sam radila na savršenoj verziji sebe. Da da znam, svi znamo da savršenstvo ne postoji, ali koliko nas to doista vjeruje? U srcu, u tijelu, ne u glavi? Da vam kažem? 0,2 posto otprilike.

Ja nisam htjela biti tako osjetljiva. Čak i u zadnjih godinu dana kad sam istinski počela tražiti načine da zavolim sebe, da se njegujem i da si dam odmora, čak i tada sam željela biti manje osjetljiva. Jer biti emocionalno osjetljiva znači biti drugačija. Biti nekad teret sama sebi i drugima, trebati milijun sati samoće, i isto toliko druženja. To znači plakati u kinu, voljeti bez zadrške, uvijek počinjati ispočetka i vjerovati u ljude, život u sebe. I uvijek se ispočetka razočarati da bi već slijedeći dan vjerovala ponovno u sve to što te razočaralo. Biti „osjetljiva“ znači biti ranjiva do svojih kostiju. Biti izložena kritici i razočarenju i nesupjehu i osudi i krivim prosuđivanjima i komentarima i biti all in u svim dijelovima svog života i u svim životnim ulogama.

Ali….
To je za mene značilo promjeniti karijeru. Otići s posla na kojem sam se loše osjećala. Početi svoj biznis. Razotkrivati se u svojim tekstovima. Kreirati Angels. Rekreirati Angels. Pronaći sebe. Izgubiti sebe. Ponovno pronaći sebe. Ući u brak. Biti spremna otići iz braka. Ostati u braku. Roditi dijete. Preživjeti postporođajnu depresiju. Pomiriti se sa svojim djetinjstvom. Prihvatiti da su neke rane zauvijek. Zavoljeti sebe. Zamrziti sebe. Ponovno zavoljeti sebe. Biti iskrena s ljudima oko sebe čak i kad bih radije prešutila. Razumjeti druge žene. Moći voditi druge žene. Pomagati drugima. Biti gola kad su svi obučeni. Ići na psihoterapiju. Uspjeti u poslu. Ne uspjeti u poslu. Plakati na podu dvorane jer ništa nema smisla. Plakati na podu dvorane jer sve ima smisla.

Sve je to moja ranjivost. Moja salomljivost. Sve su to razjebani slojevi mog ega koji su pucali i gulili se i omogućili mi da se uvijek sjetim da sam ispod tih slojeva ja vrijedna svega što želim i imam. Da su ti slojevi tu baš zato da bi bili slomljeni jer jedino slomljena mogu uvijek biti cijela.

Moja ranjivost, moj hiper, moja senzibilnost i emocionalna osjetljivost i dalje su mi teške. I dalje mi zbog njih pucaju odnosi, doživljavam neuspjehe, ne razumje me svatko i mnogima sam „teška“. Ali postoji jedna bitna razlika. Više mi nisu ono što želim promjeniti već ono što želim sačuvati.

Naši najveći tereti jesu naša najveća prilika za rast, ali moramo biti spremni prihvatiti i živjeti svoju ranjivost i svoje slabosti i pokušati ne pokušavati postati savršena verzija sebe. Promjena počinje u neželjenju promjene.

Kakav je tvoj stav prema ranjivosti? Doživljavaš li ju kao slabost ili snagu?
U pomoć stižu ova pitanja. Zatvori oči, duboko diši nekoliko minuta, uzmi papir ili mobitel i kreni pisati bez puno razmišljanja, odgovore na ova pitanja:

1. Što radim i kako se ponašam kad osjećam da sam „gola“ pred drugima? Kad sam emocionalno izložena, bilo u poslu bilo u privatnom životu? Naprimjer kad mi šef kaže kontruktivnu ili nekonstruktivnu kritiku, kad mi netko ne uzvrati simpatije ili ljubav, kad pokažem osjećaje a osoba ne reagira kako bi htjela, kad kreiram nešto, a reakcije su negativne ili ih nema..
(dižeš li štit, postaješ li sarkastična, braniš li se ljutnjom, osuđuješ li, štiti li se perfekcionizmom, zatvaraš li se)
(naprimjer ja bih se razljutila i krenula u kontrolu, počela bi tražiti načine da pokažem da me nešto ne dira ili bi skrivala svoje osjećaje i napadala druge za nešto nevezano uz situaciju)
2. Kako bi reagirala ranjiva i hrabra osoba na te iste situacije?
3. Što je to za mene vrijedno pokušavanja i vrijedno truda i riskiranja čak i ako postoji mogućnost da neće uspjeti?
4. Koja je moja najveća mana / Slabost?
5. kad bi tu manu promatrala kao osobinu osobe kojoj se divim, kako bi je opisala?
6. Što imam/mogu/jesam zahvaljujući baš toj osobini (mani/ Slabosti) ?
7. koji je moj najveći životni neuspjeh?
8. Što sam iz njega naučila ili bi mogla naučiti da se jako potrudim?       

I actually feel that the better you know yourself, the more you want to hang out with yourself and enjoy that time to do whatever makes you happy. Beth Behrs