Kako voljeti svoje tijelo?
Ovo je za mene nepresušna tema. I kako se mijenja moje tijelo, tako se u vezi nje mijenjaju i moji stavovi. Osim toga, upoznavajući puno žena i njihove stavove prema vlastitim tijelima, dolazim do zaključaka nekako više iz iskustva nego iz knjiga, teorija i self help priručnika. Ma da volim sve to, često takve teorije gledaju na ljubav prema tijelu dosta plošno, dok je odnos s tijelom, kao i svaki odnos, višeslojan, kompleksan i teško se može promatrati na pojednostavljen način.
Voljeti svoje tijelo i voljeti uvijek svoj odraz u ogledalu, za mene su dvije odvojene stvari koje mogu, a i ne moraju, egzistirati zajedno u isto vrijeme. Žena kroz svoj život prolazi kroz različite transformacije i kako se mijenja, mijenja se i njezino tijelo. Osobito je to slučaj u trudnoći. Moja genetika, moje tijelo i moja fizionomija, podložna je velikim promjenama u skladu s promjenama u mojim hormonima. Bez obzira radi li se tu o ciklusu ili o trudnoći, na svom tijelu točno vidim odraz tih različitih faza.
U trudnoći nije prošlo puno vremena da se sva nekako napušem, ja to zovem pupasta faza. Onako sam sva mekana, slojevita i puna vode, te odmah dobijem taj neki zaštitni sloj. Volim svoje tijelo zbog toga jer znam da ispunjava svrhu koju treba ispuniti, a istovremeno u to vrijeme, ne volim baš svoj odraz u ogledalu. Isto tako, bez obzira na trudnoću, kad mi malo oslabe mišići jer sam se manje kretala ili dobijem koju kiliicu jer sam više uživala u hrani, i dalje stvarno volim svoje tijelo, a manje volim ono kako ono u ogledalu izgleda i taj osjećaj koji imam u njemu.
Mišljenja sam da je to različito za svaku ženu. Svaka ima neku svoju kilažu, strukturu i trenutke u kojima se stvarno dobro osjeća i dobro si izgleda i možda će obući onu usku seksi haljinu ili trapke i osjećati se kao bomba. Nije to vezano toliko za društvene stnadarde koliko za subjektivan osjećaj. Nekom od promatrača ta će se žena činiti predebelom, premršavom ili premišićavom, a ona će se osjećati sjajno. No ta ista žena, kad se tijelo promjeni zbog ciklusa, trudnoće ili godina može osjećati da si nije fit, da si nije onako predivna i da nema taj dobar filing, ali i dalje voljeti svoje tijelo.
Voljeti svoje tijelo ne znači samo voljeti njegov odraz u ogledalu već ga stvarno voljeti. Kao i sebe samu. Voljeti sebe ne znači da ti se baš jako sviđa svaka tvoja osobina, mana ili postupak, ali se zbog tih koji ti se ne dopadaju ne osuđuješ. Voliš se i takvu i baš zbog tih mana, a opet naravno, težiš kad možeš, da te mane malo popraviš.
Sve što se radi iz ljubavi a ne iz straha, radi se dobro. Tako je i s tijelom. Voliš ga takvo kakvo jest, ali se možda zabaviš nekim fitness ciljem. Poštuješ tijelo zbog svega što ti pruža, ali pripaziš na prehranu jer ti se ne sviđaju jastučići oko struka. Radiš to iz ljubavi. Prema sebi i prema tijelu. I tada možeš biti sigurna, čak i ako nisi zadovoljna nekim gabaritom svog tijela, da nije ljubav prema tijelu stradala. To je samo prirodna čežnja za boljim osjećajem. I Prirodna želja da izgledamo bolje.
Dok god ne dolazi iz usporedbe s nekim drugim, na dobrom si putu. Jer usporedba je zahebana stvar. Uvijek možeš za uspoređivanje naći nekog „boljeg“ i nekog „lošijeg“ od sebe. Pa u prvom slučaju pronađeš razlog da ne voliš svoje tijelo i da ga mučiš i izlažeš pretjeranim operacijama, šminki, tjelovježbi i/ili dijetama, a u drugom slučaju pak možeš zanemariti svoje zdravlje i želju za boljim filingom jer…uvijek ima neko ko je gori od tebe.
Opće je poznata ona stara u zdravom tijelu zdrav duh, pa se tako često voljenje tijela izjednačava sa zdravim navikama, što uopće ne mora biti tako. Zdrava prehrana može biti ljubav, a može biti i mržnja i strah. Zato je tu neću uključiti, već ću samo ispričati svoje aktivnosti voljenja tijela.
POKRET. U mom slučaju ples. Ili šetnje. Ali najčešće ples. Ples mi je omogućio da osjetim svoje tijelo, njegove krivulje i obline, pa čak i njegove mane. Kretanje na ženstven, polagan, seksi način odvojilo me od osjećaja krivnje zbog vlastitog seksipila i seksualnosti i približio me guštanju u zoni zdjelice koja je do tada uvijek bila nekako rezervirana za seks i posramljivana u javnosti. Ples mi je omogućio da moj seksipil ode u visine i da ga još dublje, snažnije i intenzivnije doživim. Da ga više ne skrivam kako se netko ne bi osjećao ugroženim i da ponosno nosim svoje tijelo. Koje nije savršeno, ali je moje. Popravio mi je držanje, omogućio mi da ulaskom u prostor, ispunim svaki njegov kutak umjesto da se skutrim iza podignutih ramena i stisnutih šaka.
HRANA. I ne, ne govorim tu uopće o zdravoj ili nezdravoj hrani, ovaj se tekst uopće time ne bavi. Govorim o UŽIVANJU u hrani. Guštu. Zadovoljstvu. Ne o tome kako si utrpala pola kile čokolade u pmsu da zatrpaš neku emociju pa poslije dva dana osjećala krivnju. Nego kad svjesno uzmeš najdraži sladoled ili čak i hamburger i pojedeš ga s velikim guštom. Tijelo se tada smije od sreće, a ti to radiš iz ljubavi jer onom koga voliš želiš pružiti gušt i užitak, zar ne?
DODIR. Tvoj, tuđi, nije bitno. Ja strašno guštam u svom dodiru, u mirisu svoje kože, kad plešem pa zabacim kosu i prođe mi ppored nosnica onaj miris šampona… Mmmm. Guštam u seksualnom i neseksualnom dodiru. Zagrljajima. Osjećaju mekane kože namazane nakon tuširanja. Masaži. Fakat volim svoje tijelo time i nazad ono mene voli osjećajem zadovoljstva.
ODMOR. E ovo je trebalo vremena. Da se prema svom tijelu i ovdje prestanem ponašati kao maćeha i nositi orden suvremenog života kao – ja sam umorna ili bolesna a radim. Ja sam bolesna ali skačem po kući i kuham i spremam jer – mame nemaju pravo na bolovanje. To mi je isto kao da osobu koju volim dižem iz kreveta u 5 ujutro iako je legla psolije ponoći i turam joj lopatu u ruke govoreći joj da ju ne volim i da nije vrijedna ako ne iskopa rupu u tvrdoj zemlji sad i odmah. I vjerujte mi, poštivati ritam svog tijela nije nimalo lako svima. Učili su nas da rad vrijedi samo ako je naporan i težak, da moramo biti izubijani i strgani ako želimo uspjeti u životu. I donekle se slažem, nekad treba stisnuti zube, ali kao period rada, važan je period odmora. Svi znaju da mišići rastu kad se odmaraš nakon treninga, a tako je i s dušom i s tijelom općenito.
Ima toga još, ali glavna stvar je stvarno gledati na svoje tijelo kao predivan mehanizam koji tvore mane i prednosti. I ne se lupati u glavu zato što ti smeta špekić ili bi htjela veće cicke. So what? I ja bi htjela da mi muž svako jutro donosi kavu i doručak u krevet, a on to ne radi. Svejedno ga volim. J
