Korona je mom djetetu poklonila djetinjstvo osamdesetih
Ne sviđa mi se ništa previše u vezi ove pandemije, krize, donesenih mjera i popuštanja mjera. Trese mi se tlo pod nogama, sve što sam mislila da je sigurno više nije. Bolje mi je bilo na početku, priznajem, kad su nas samo sve zatvorili u kuće, pa sam to vidjela kao dobru priliku da odmorim dušu i tijelo. No, sad kad se sve raspliće, gledam u novi svijet, i ne želim ga vidjeti, a kamoli živjeti. No u svemu tome, definitivno je najviše profitiralo moje dijete.
Iako mu istinski nedostaje baka, ostalo vezano uz izolaciju, obzirom na to da živimo u prirodi, na brdu, definitivno je u njegovu korist. Šikara i livada ispred kuće ovih su dana njegovo carstvo. Gliste, kukci, blato, zemlja, gušteri i biljke njegovi su prijatelji. Nakon nekog vremena izolacije, nas nekoliko prestalo je gledati razmak između djece, ioanko nitko nije tjednima nigdje bio, a njihovo je djetinjstvo procvjetalo. Totalno me povuče nostalgija kad se s prozora derem da mora doma, a on mi uzbuđeno vraća – jel mogu još 5 minuta? Ili kad se sakriju iza drveta da pojedu kekse i misle da ih mi ne kužimo.
Znam da nije svima tako i da su nekima klinci za kompom i da neki žive u stanovima i nemaju tu mogućnost, ali ovdje se ne bavim tom tematikom. Bavim se okusom i mirisom djetinjstva kakvo bi htjela za svoje dijete, a kakvo sam i sama imala. Djetinjstvo blatnih cipela i izgrebanih koljena, djetinjstvo odlaska doma kad se upali ulična rasvjeta i djetinjstvo u kojem su mama i tata puno doma, ali nisu nad djecom kao kopci već se bave svojim stvarima dok dijete istražuje.
Neki dan mi je susjed rekao da pazim jer bi Vito mogao pasti. Spuštali su se niz visoko brdo sa starim plastičnim guralicama u obliku motora i autića. Rekla sam znam, neka padne. Zvuči bezosjećajno? Jesam li nemajka? Možda. Ali ako ne padne, kako će znati gdje su granice njegovih mogućnosti i njegovog tijela? Kako će naučiti dočekati se na dlanove i pasti ispravno ako mu nikad ne dopustim da padne? Kako će ikada osjetiti zadovoljstvo napretka ako ne osjeti gubitak, pad ili neuspjeh? Da, peći će ga koljena, bolit će ga laktovi, razderati će dlanove. Ali istovremeno s gubitkom kontrole nad situacijom imat će dobitak zdravog djetinjstva. Pa onda, neka padne. To što mi je srce prebacivalo iz šese u sedmu brzinu dok je letio niz padinu brzinom svjetlosti nije njegova briga i strah, nego su to moje brige i strah.
Isto je i s emocijama. Nekad se pitam griješim li, ali moje dijete ima pravo izraziti svaku emociju. Pa čak ili baš osobito, i svoj bijes ili ljutnju. Dok pizdi na neku sitnicu, teško mi se suzdržati da ne poludim i ja i potjeram ga u njegovu sobu. Nekad nešto od igračaka i razbije, ili napravi nered. Nakon toga, kad se sabere, ja mu objasnim da je u redu emocija, ali da je njegova odgovornost da sad rješi nered koji je napravio. Kad plače, sve u meni vrišti, daj prestani plakati. Moooolim te prestani plakati. Ali onda stanem i pomislim na to kako se ja osjećam, sa svojih 36 godina, kad mi netko kaže da prestanem plakati, da se skuliram i saberem i da prestanem biti tužna. Nikad nitko od toga nije imao ništa. Pa onda osvijestim njegove emocije, osvijestim svoju emotivnu reakciju na njegove emocije i s tim budem. Iako djeluje lako, nije. Njihove traume diraju direktno u naše traume. Nije stvar razrješavanja već osvještavanja jer neke stvari nećemo razrješiti, barem ne za ovog života. Pa onda puštam da mu bude teško i da meni bude teško jer je njemu teško.
Što se tiče emocija, i tu sam iskrena. Ne, ne treba tjerati djecu da svjedoče baš svakom našem slomu živaca, ali duboko sam uvjerena da gluma ne vodi nikamo. Oni osjete sve naše finese, osobito ako se radi o hipersenzibilnim klincima, kakvo je moje. On zna kako se ja osjećam čak i ako navlačim lažan osmijeh i zato ga naprosto ne navlačim. Neću njemu pričati svoje muke, jer to je moj teret, ne njegov, ali ću mu pokazati kad se bojim da se bojim, kad sam tužna da sam tužna i kad sam ljuta da sam ljuta. Pokazat ću mu i to, i to kako se nosim s tim, kako sam rješila problem i kako se nosim sa sobom, svojim emocijama i svojim demonima.
Ne petljam se u dječje svađe osim ako ne vidim, nedajbože, da bi moglo doći do fizičkog sukoba. To sam objasnila i njemu nasamo, a uvijek kažem i djeci koja se s njim igraju. Čim čujem – mama Hana mi je, mama Ivan mi je… ili nešto slično – pitam je li ga netko lupio ili ozlijedio ili uvrijedio? Ako je odgovor ne i samo mi se želi potužiti da mu netko nešto ne da, kažem mu da su to njegovi prijatelji i da to mora nekako rješiti sam. Ili se može udaljiti ako se sukob ne može odmah rješiti.
Moje dijete je kao ja. Introvertirani ekstrovert. Intuitivan i kreativan, ali glasan i temperamentan. Ne mogu reći da sam ponekad znala pomisliti, kad je prema meni bezobrazan, griješim li negdje i je li neodgojen. I često se to pitam. Ali onda čujem, u nekoj igri, kako se ispričava curici jer joj je stao na nogu ili kako kad vidi zgaženu glistu skoro da suzu pusti koliko mu je žao. Bude mi malo lakše. I osim toga, mi se doma ne svađamo često, ali smo u tome dosta glasni, pa dok se naš temperament ne smiri, sigurna sam da neće niti njegov. Osim toga, kome ponekad ne pobjegne psovka pred djetetom ili podignuti glas na neku spačku koje je dijete složilo? Meni sigurno. Trudim se da bude jaaaako rijetko jer moj senzibilac to itekako pamti. I reagira čak i na suptilnu promjenu u mom glasu koju ja nikad ne bi nazvala deranjem. Baš kao i ja. Neki dan mi je rekao, a da čak nisam ni viknula, samo sam upotrijebila svoj „strogi glas“ (ahaha) – „ako ste me već napravili, kaj se onda na mene dereš?“. Moje dijete je kao ja. Pristojan, dok nije. Miran, dok nije. Tih, dok nije. I uvijek svoj, ma koliko se to nekima ne sviđalo. I sad, kad je ovaj kaos oko nas, zahvaljujući tome gdje živimo, sretniji nego ikad. Tata i mama doma, ručak svaki dan na stolu, igranje u prirodi do besvijesti. Ne sjećam se kad je crtić pogledao do kraja. Sad još valja naći način kako mu to sve ostaviti dostupnim i kad se sve pokrene…
Ovaj tekst nije niti dijeljenje niti traženje savjeta. Ovo je samo moja priča o roditeljstvu.
