Search here!

Ivka Armanda Todorović

Lako tebi, ti radiš ono što voliš

Lako tebi, ti radiš ono što voliš. Tu rečenicu čula sam nebrojeno puno puta. Blago tebi. Kak je tebi super. Osim toga, u zadnje vrijeme često čujem i ljude koji se žale da su obični, prosječni, da im je život posao, kuća, posao, kuća i eventualno netflix, bez birtije. Opijeni instagram profilima i facebook, tik tok iluzijom, čine im se njihovi životi teškima i dosadnima, naprosto običnima.

Otkrit ću vam jednu tajnu. Ponekad čeznem za takvim životom. Ali samo ponekad. Kad me zgrabe sve ludnice oko mog života, razmišljam o sebi u nekoj trećoj verziji ( druga verzija je ona u kojoj nemam djece i potpuno sam predana svom pozivu, ali o tom po tom) u kojoj radim u nekoj velikoj firmi od osam do četiri i u pola pet sam doma, pri tom zaboravljajući na sve što se prethodnih osam sati događalo. Razmišljam o tome kako bi bilo da nisam predana svom poslu i pozivu i da me on istovremeno ne obuzima i satire ponekad i da svaki mjesec naprosto sjeda plaća na moj račun.

Bezbroj sam puta u nekim situacijama viknula – ma stavljam ključ u bravu i gotovo, iako to zapravo, nikad stvarno nisam mislila.

Nekad sam bila uvjerena da svatko treba svoje hobije pretvoriti u posao i raditi ono što obožava i što joj je strast. No s vremenom, i godinama, naprosto sam shvatila da to uopće ne mora tako biti. Da ne mora svačija životna svrha biti vezana uz posao, da ne mora svatko biti poduzetnik i da neki ljudi naprosto mogu imati običan život. Običan život na kojem im često zavidim. Jer i običan život može biti ispunjen ljubavlju, zadovoljstvom i biti cjelovit.

Lako tebi, ti radiš ono što voliš. Da. Jest. Predivno je to. Ali nije nimalo lako. Baš sam neki dan sa svojom najbližom kolegicom, Majom, pričala o tome što smo sve prošle, što je sve Angels prošao. Nikad neću zaboraviti koliko sam stresa proživjela u samim počecima, kad sam tek kretala u ovu avanturu. Tražila sam prostor, na kraju završila u prljavoj dvorani bez klima u kojoj se subotom održavao tulum, nakon kojeg bi rijetko kada dvorana ostala čista. Tog proljeća 2011. godine, negdje u svibnju, temperatura je u gradu narasla na preko 35 stupnjeva, a mi smo plesale u prašini, zatvorenih prozora, bez klime. Mislim da sam svaki puta iz dvorane izašla nekoliko kilograma lakša koliko sam vode iz sebe pustila kroz znoj. Imam osjećaj da sam na svakom treningu ostavila dušu i tijelo koliko sam pokušavala ženama nadoknaditi energijom sve falunge tog užasnog prostora.

Onda je slijedilo lijepo razdoblje, no i u tom razdoblju u dvorani sam provodila većinu tjedna, ostatak tjedna viseći na laptopu i smišljajući kako provesti marketing, urediti dvoranu i voditi biznis s nula kuna budžeta i bez realne pomoći. Ostavila sam tada u svom biznisu i krv i suze i znoj, često nedjelje provodeći u suzama jer, što god napravila, mislila sam, nisam dovoljno dobra. Jednog dana netko će banuti na moja vrata i reći – hej ti zapravo nemaš pojma što radiš! I ja ću biti uvjerena da je u pravu.

Stavljam ključ u bravu. Rekla sam bezbroj puta kroz 2018. i 2019. Te sam godine imala dvoipol godišnjaka i zatrudnila sam. Istovremeno, dok sam bila na moru, razmišljajući kako ću sad s dvoje djece, stigla mi je obavijest da moram napustiti prostor  u kojem su se trenutno održavali plesni treninzi. Prostor koji smo s ljubavlju uređivale i koji nam je bio drugi dom, unatoč nenormalno skupom najmu i režijama. Moj je Angels odjednom bio na cesti. Bilo je ljeto. A ja sam upravo saznala da sam trudna. Ma, lako meni, ja radim ono što volim.

Uslijedila je najgora godina dana za mene. I još malo više. Pobacila sam, trudnoća se nije održala. Pala sam u depresivno raspoloženje. Brak mi je zapao u strašnu krizu. Sve mi se rušilo. Oko mene, svijet je nestajao. Imala sam osjećaj da se raspada baš sve u što sam uložila godine truda, ljubavi, sebe. Ako se srce može slomiti, moje je bilo slomljeno.

No i dalje, lako meni, morala sam se pojaviti. Svaki dan. Svaki trening. U dvorani bez zraka i ventilacije u kojoj smo se našle. Morala sam ići dalje. Nisam imala neku podršku svoje obitelji. Iskreno. Imala sam podršku svojih Angelsica i to me jedino držalo barem nosom iznad vode. Iako je voda već pomalo bila u mojim nosnicama i disanje je bilo nevjerojatno teško. Plakala sam. Plesala sam. Jela sam. Ležala sam svaki dan nekoliko sati gubeći dane. Potpuno sam izgorila. Gorila sam za brak, za dijete, za Angels, i naprosto izgorila. Ostale su samo ruševine.

Ne znam je li itko, osim mojih najbližih prijateljica toga bio svjestan. Da, vidjeli su da mi je teško i da se s nečim borim ali, pa lako meni ja radim što volim, ja sam jaka, ja mogu sve.

 

Nego, kad sam našla prostor napokon, nismo se do kraja ni smjestile, evo pandemije. Opla. Zatvoreni studio. Troškovi idu. Život ide dalje. Ja opet trudna.

Stala sam jučer u dnevnom boravku studia i rekla Maji: Bože, šta smo sve prošle. I evo već dvije godine skoro tu smo i uz pandemiju, hrpu zatvaranja, moje drugo dijete. Još smo tu.

Nije ovo žalopojka, nikako. Ja sam odabrala ovaj put. Ja stojim iza njega. I iako mi je ponekad težnja za mirnijim životom prisutna, da opet biram, izabrala bi isto. Nekad se pitam čemu sve to, ali u svom srcu znam da je to to za što sam stvorena. No stvarno želim da svi znaju da takvi ludi putevi nisu za svakoga i nisu lagani. Raditi ono što voliš znači često davati deset posto više od sto posto, makar to zvuči nemoguće. Znači da te nekad posao opsjedne i ne pušta. Kad radiš ono što ti je strast, to je predivno. Ali svi znamo da strast brzo gori. Da je snažna i hipnotizirajuća, moćna.

Valovi su to. Tako živjeti. Imaš trenutke kad si u toku, u flowu, kad sve ide kao po loju i imaš osjećaj da rasteš i blistaš i dišeš punim plućima, a imaš i trenutke kad taj zrak u plućima postane prenabijen, presnažan i od njega se gušiš.

Tako da, kad slijedeći put poželiš nekome reći – lako tebi, ti radiš ono što želiš, razmisli još jednom. I kad se ponekad požališ na svoj običan i dosadan život, razmisli još jednom. Ono što vidiš na instagramu, samo je jedan mali dio slagalice. Ja znam da, ma koliko pisala iskreno i pokazivala sve strane svog posla i majčinstva, još uvijek mi netko kaže da je meni lako, da sam ja snažna, da plešem za život. Lako meni. Lako tebi, ti radiš ono što voliš.

I da, još uvijek se ponekad osjećam kao varalica. Sjećate se onog s početka priče koji je prošao kroz vrata i rekao – ma ti zapravo nemaš pojma što radiš! Da, on je još uvijek tu. Ali sam naučila da je dobro s njim biti prijateljica. Jer taj mali kritičar, zbog kojeg se ponekad osjećam kao varalica, upravo on me tjera da uvijek budem bolja u svom poslu nego jučer. Zbog njega se educiram, promišljam, tražim nove ideje, zbog njega idem dalje.

Lako meni, ja imam frenda koji mi kaže da sam varalica. Zbog njega, ja znam da to nisam.

Post a Comment