Moramo li imati sve?
Prije nekoliko dana došla sam na seminar Buđenje Boginja koje su vodile dvije predivne žene iz Novog Sada – Svetlana i Goga, a organizirala Anamarija, vlasnica centra Laurus Slow Spa. Iako već mjesecima pokušavam odlučiti idem li ili ne presretna sam što se to dogodilo baš sada, jer sada je bio najbolji trenutak da čujem ono što sam čula.
Cijeli sam se seminar doslovno ježila, ne samo po tijelu, nego mi se doslovno kosa dizala na glavi od toga koliko rezoniram sa svim rečenim i ispričanim. Što me dovelo do toga da se zapitam – iako često nešto radim za sebe, kad sam si dozvolila uzeti cijeli dan, ispunjen nečim što ispunjava mene i kad mi je zadnji put stalo sve u glavi? Ne sjećam se.
Uzimam ja odmor. Zatvorim oči, meditiram, ukradem desetak minuta tamo, desetak minuta vamo, pa ponekad i cijelo jutro ili popodne. Ali rijetko, jako jako rijetko, dogode mi se trenuci kad mi misli nisu istovremeno na minimalno 16 strana. To mi se dogodilo u nedjelju.
Prolazim kroz jedno osjetljivo razdoblje u svom životu. Možda imam previše vremena za razmišljanje, jer kako trenutno nema dvorane, nema ni treninga, pa većinu svog posla obavljam sama, zatvorena u uredu u našem stanu. Onda kuham u istom tom stanu, i u istom se stanu družim s djetetom nakon vrtića. A kad sam se zatvorila u stan, očito sam se previše zatvorila u svoju glavu.
A unutra… brate, sestro, šta je sve unutra…. Ko kad na smartfonu zaključaš ekran, a sve aplikacije ti još uvijek rade u pozadini i troše bateriju, uh što troše bateriju. Naoko ležiš, čitaš knjigu ili piljiš u tv, a zapravo unutra – misli rade kaos.
I iako sam već davnih dana blago osvjestila da ne moram biti savršena žena, domaćica, mama, supruga, poduzetnica, lavica, macica, kraljica i prekrasna uvijek sređena princeza s čistom kućom i nalakiranim noktima istovremeno, iznenadi me koliko težnja za tim još uvijek postoji duboko u meni. Jasno mi je racionalno, ali unutra, negdje unutra, još uvijek imam onaj trebala bi glas koji me zaustavlja u onom što bi jedino zapravo trebala.. Putovati prema sebi.
Imam sreće (ili pameti) da sam odabrala muža koji vjeruje u ravnopravnost (onaj dio njega koji ne vjeruje peglamo polako , hahaha) pa fizički ne moram odraditi sve sama, negdje smo, kad bi se sve moglo izmjeriti, napola. No pozadinske aplikacije koje troše moju bateriju istovremeno rade ono sve što je zapravo neizmjerivo. Misle.
Misle o tome jesu li pelene i svježa pidžama u vrtiću u ormariću. Kad smo zadnji puta imali date night i gdje bismo još mogli ići. Hoće li za vikend biti lijepo vrijeme i s kim ćemo otići u prirodu ako bude. Kad je bilo zadnje i kad je slijedeće cijepljenje. Ko čuva malog u srijedu a tko u četvrtak. Što ćemo danas jesti i tko će kuhati. Trebaju li malom nove cipele/trenirka/jakna/bla bla bla. Kad je vrijeme za čišćenje stana, i tko će što obaviti. Jesam li bila ovaj mjesec na depilaciji? Koje prijateljice dugo nisam nazvala, a koje zajedničke prijatelje ćemo uskoro posjetiti. Ako je mali danas blijed, je li bolestan? Fali mu željeza? Koje namirnice imaju najviše željeza? Opla, ali to još uvijek nije sve! Što još danas moram napraviti za posao? Hoću li odlučiti ovako ili onako? Što ako ovo, što ako ono? Je li meni zapravo dobro u životu? Jesam li danas bila zahvalna? Jesam li meditirala? Jesam li nezahvalna ako se žalim na vrijeme/dijete/muža/posao/izazove, a imam vid, sluh, obje ruke i obje noge? Evo, danas cijeli dan mislim negativno! Sad ću tu negativu prenijeti na dijete. Oštetit ću ga, čitala sam onaj članak da mamina anksiznost utječe na dijete. Ja sam loša mama? Jesam li dovoljno dobra mama? Još nismo skinuli pelene. Kad ćemo skinuti pelene. Preblaga sam, rekla mi je teta u vrtiću. Ne, pročitala sam onu knjigu da treba slušati dijete. Ali i da treba postaviti čvrsta pravila. Posvetit ću se više svom djetetu, ne idem za vikend van. Ali kako ću se onda posvetiti mužu? Valja li zapravo naš brak?
Mogla bi nastaviti, ali samim tipkanjem stvaram si knedlu u grlu. Evo još jedno pitanje i gotovo. A što ako može drugačije? A što ako život može imati prirodiji, lakši, smireniji tok? (ups još pitanja). Nisam sigurna je li ovo naša prava priroda, konstantna briga i utrka da budemo bolje, ljepše, smirenije, pametnije, požrtvovnije, nježnije. A što ako možemo biti samo – dovoljne?
Upravo to sam slušala na seminaru u nedjelju, puštajući da me obuzme u potpunosti osjećaj smirenosti, spontanosti, jasnoće i slušanja vlastite intuicije. Osjetila sam tamo i tada kako mi može biti i kako je to fenomenalan osjećaj. Osjećaj prepuštanja. „Tako je kako je“ osjećaj. Bojim ga se i istovremeno ga opako želim. Iako mi se nudi, otvoreno i bez skrivanja, još ga ne mogu potpuno uzeti. Još bruje aplikacije u pozadini. Ali tu je. Doći će.
Do tad, lovim te desetke minuta kroz dan zatvarujući oči i dišući. Nekad i tada tabovi rade, ali nema veze. Polako, smireno i ponekad misleći da lažem sebi a ponekad vjerujući čvrsto u to, izgovaram: dovoljna si. Vrijediš. Volim te. Na nama mamama nije samo to da naučimo kako biti mama svom djetetu, učimo kako biti mama sebi. Mama koja podržava izbore, mama koja usmjerava a ne naređuje, mama koja voli, grli, podržava i nježna je. Mama koja hrani i budi autentičnost i njeguje slobodu. Mama koja zna da ne moraš imati sve, dovoljno je da imaš mir i radost. Mama i Boginja.