Search here!

Ivka Armanda Todorović

Ne savršena, ali dovoljno dobra

Osjećaj da trebaš biti savršena ponekad se potkrade da ga niti ne skužiš. U današnjoj kulturi i društvenom okruženju u kojem je uvijek bitno biti brži, veći, bolji i u kojem smo mi žene na neke načine izborile ravnopravnost, od nas se očekuje sve više i više.

Baš jutros čitam post na jednom profilu oko rada i posla i kreće natjecanje koja je od žena radila više sati u danu. I tako se hvale, ja sam radila 10 sati, ja dvanaest, ja šaljem mailove vikendom, ja ovo, ja ono. U kulturi prezaposlenosti, ja ih uopće ne optužujem već zapravo potpuno razumijem.

I sama sam često naglašavala sebi i drugima koliko puno radim. Ja uvijek radim govorila sam sa smješkom, kao da je količina rada mjerilo uspjeha. I kao da to što puno radim nekako, barem u mojim očima, diže moju vrijednost.

S takvim razmišljanjem, koje sa sobom nosim još iz školskih dana, a nekad imam osjećaj i dulje, dostigla me anksioznost, pretjerano analiziranje i vaganje svake odluke u glavi tristo puta. Izvana gledajući izgledam kao da nemam straha, ali istina je da skačem i kad se bojim. Ta osobina ponekad me nagrađuje živahnim i ispunjenim životom, a ponekad kažnjava osjećajem da sve što radim, jesam i postajem nije dovoljno.

Prije nego me netko obasipa porukama kako da to promjenim i kako jesam dovoljna, da odmah stavim znak STOP. Na racionalnoj razini sve mi znamo da smo dovoljne samim time što postojimo i znamo da vrijedimo samim svojim rođenjem. Isto tako, znamo i koliko smo postigle, koliko smo predivne i snažne, sve to, na nekoj razini i osobito ako radimo na sebi, mi znamo. No ta svjesna razina uvijek je manja od one podsvjesne i uvijek lakše rješiva na površini dok u dubini poniremo. Dok to shvaćamo, zapravo to ne osjećamo.

Sve teorije i prakse osobnog razvoja koje sam probala, na kraju su mi samo iščeprkale stvari na površini, a sve dublje što sam osjetila i doista promjenila, zapravo je bilo iz ljubavi prema sebi i sama sa sobom. No sve promjene i sve prakse nisu uspjele u jednom – da se do kraja i do kosti zavolim baš takva kakva jesam. Da uopće ne težim da se promjenim.

Zvuči glupo? Da i meni, na prvu. Dugo sam bila pristaša one rečenice – ako stagniraš, znači da ideš unazad. I sad jesam, do neke mjere. Ali shvatila sam da je velika želja za napretkom, promjenom i konstantnom čežnjom da budemo malo bolje nego jesmo, zapravo neprihvaćanje trenutne verzije sebe. Budi najbolja verzija sebe rečenica je koja je izopačena do neprepoznatljivosti. Što uopće znači biti najbolja verzija sebe i je li to ideal koji je nedostižan?

Najbolja verzija sebe je zapravo ona koja sad jesi. Ili je to neka verzija tebe koja malo manje griješi? Manje kasni? Manje je nestrpljiva s djetetom? Manje je loše volje? Uvijek sretna? S koliko para na računu? Kad je kraj njenom dostizanju? Ima li ga? Postoji li trenutak kad ćeš reći – ova najbolja verzija mene je čisto dovoljna. Ne želim se mijenjati. Sviđam se sebi baš takva kakva jesam.

Prvi put kad to osjetiš, promjenila si se.  Osjetiš ne samo kažeš i razumiješ na površini, promjenit ćeš se. Jer u svim tehnikama, praksama, meditacijama – ljubav je najveća svrha i cilj. Čista, bezuvjetna, topla i snažna ljubav prema sebi. I ako misliš da ju imaš da se voliš i da si spremna skroz naskroz prihvatiti sebe, pitaj se jesi li sad, takva kakva jesi, najbolja verzija sebe i bi li mogla biti sretna i zadovoljna, baš ovakva kakva jesi da nikad ništa na sebi i u sebi ne promjeniš?

Jasno da je lijepo težiti da budemo bolje. Jasno da želimo napredovati i duhovno i emotivno i psihički, ali mislim da je važno shvatiti da kraja nema. Dok živimo, mi se mijenjamo. Nekad ovakve nekad onakve, jednostavno je to prirodan tok života. Isto tako, u mom iskustvu, postoje stvari koje su neki naš životni „issue“, neki privjesak kojeg tumačim kao najveću zadaću naše duše, nešto što ili moramo promjeniti ili se prihvatiti. Najveći izazov na svijetu je da to nešto, taj issue, taj najveći krkljanac u nama – zavolimo i prihvatimo. To znači istinski osjetiti – dovoljna sam. Nisam savršena ali sam dovoljno dobra.

To bi značilo učiti se  nositi i prihvaćati neprihvaćene, tamne i nedovoljno dobre dijelove sebe. Znati da, ako i patiš od depresije, ti nisi ta depresija. Ako i patiš s anksioznošću, ti nisi ta anksioznost. Da postoje načini da budeš sa svim tim što te prati na tom putu. Da ne postiskuješ. Da ne uvjeravaš sebe u to da te nešto izlječilo ako nije. Da se prigrliš takvu. Nesavršenu. Nespretnu. Zabrinutu. Slabu. Jaku. Hrabru. Ustrašenu.

Voljeti sebe kao trenutnu, a ne potencijalnu najbolju verziju sebe čini mi se kao neki ultimativni osjećaj. Ono, ne mijenjam se jer se želim zavoljeti. Mijenjam se samo zato jer se već volim. Spontano. Zbog života, ljudi, događaja, promjena samih. I volim se sada i ovdje, sa svim tim najtamnijim dijelovima svoje osobnosti. Potpuno.

Ne ne nisam još to dostigla i ne znam hoću li ikad. Ali osjećam u svojoj krvi, srcu, mesu i kostima da je to jedini pravi put da se živi ovaj život. Zaranjanje u dobre i loše dane, ponirati u svoje dobre i loše osobine, grliti se i kad ne znaš sve odgovore, trčati ustrašeno ususret neizvjesnosti. Živjeti, a ne samo disati.

Ne moraš znati sve odgovore. Ne moraš biti najbolja verzija sebe. Postoji samo jedna verzija tebe – ona koju sad gledaš u ogledalo.

Tekst objavljen na APortalu

Post a Comment