Novinarka koja pleše oko šipke ili zašto (neki) životni izbori nisu toliko važni
Nikad ne pišem tekstove na silu. Odnosno nikad ih ne pišem čak ni onako kako „bi trebalo“ imajući na umu strukturu, slijed i glavne teme koje ću obraditi. Pišem ih onako kako nastojim i živjeti. U trenutku. I tako u meni već dugo kuhaju riječi i slova koje bi htjela proliti na papir kako bih nekoga potaknula da promjeni paradigmu škola – faks – posao – obitelj – penzija. Ili možda mlađoj osobi koja već sad dok studira, polako vidi kako odabrano zanimanje, fakultet i na kraju struka – nije ono što doista želi. I ne, pri tom ju neću ohrabriti da ostavi sve i odustane. Jer ni to nije rješenje.
Kako radim i susrećem se s doista puno žena, tako i vidim jako puno navedene paradigme na djelu. A i sama sam ju prošla i oš uvijek se vrati, kao bivši frajer kojeg želiš zaboraviti pa se javi porukom taman kad si na rubu toga da ga potpuno preboliš. Tako i ta paradigma, koju su nam prenijeli roditelji želeći najbolje za nas, a koju društvo potiče i hrani, a sve kako bi stvorilo automatske robote koji žive na autopilotu ili još gore, na daljinski kojim upravlja netko drugi.
Grozim se i dan danas činjenice da prvo s 14, a onda s 18 godina moraš donijeti odluku koju svi oko tebe zovu odlukom života. Ono, sad što odabereš, to je to, odredit će ti život. Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti. A ako pogriješiš, well, sh.t happens, živjet ćeš s tim do kraja života ili makar do penzije. S osamnaest godina donosiš odluku života. Pa ljudi moji s 18 godina, iako sam bila zrelija od vršnjaka za tu dob, nisam imala pojma uopće što želim. Nisam znala ni tko sam (a često ne znam ni sad hahaha), niti sam uopće mogla na temelju danih informacija odabrati struku dok na smrt ili penzija ne rastave. Danas znam da nisam ni morala. I da ne mora nitko.
Ja sam jedina u obitelji koja je završila fakultet. U mene su se polagale nade. Ja sam ono zlatno dijete familije. Petice u školi, ma već u vrtiću bilo je evidentno da ću biti megauspješna u svemu što radim. Krenula sam zapravo u malu školu a ne vrtić i izdominirala. Sjećam se ko jučer završne predstave u kojoj sam bila visibaba koja navješta proljeće, Tajči s pratećim vokalima iza sebe i glavna recitatorica „voćke poslije kiše“ Dobriše Cesarića.
U školi apsolutna ljubimica učiteljice, bacala sam znanje i talente iz rukava sipajući se i rasipajući gdje god je trebalo i ne trebalo. Jer, treba dorasti ulozi Zlatnog djeteta, talenta za sve. I to je tako trajalo do puberteta, kad sam naglo i prkosno odbacila sve svoje uloge i talente i ulovila se talenta prkošenja apsolutno svim autoritetima. Podilazila sam samo toliko da sam uz sav taj bunt, izlaženje i sve što ide s tim, uvijek imala dobre ocjene. I to je bio prkos. Evo ti, super sam u školi, kaj još „oćete“ od mene? Danas mi je drago i zbog percepcije zlatnog djeteta i zbog prkosne faze jer su me oboje naučili o tome tko sam. Drago mi je i zbog promašenog fakulteta jer, kad pogledam unazad, nije ni moglo drugačije. Put se čudesno raspliće kad nijednu odluku ne doživljavaš vječnom.
Fakultet za moje visočanstvo nije bio dovoljan. Budući da predavanja uglavnom nisam slušala (danas znam i zašto), a ispite sam polagala uz snalažljivost i dobre kolege, uz faks sam cijelo vrijeme radila. Prošla sam sve od ljepljenja etiketa, preko hostesiranja i konobarenja, pa do uredskih poslova marketinga i na kraju odnosa s javnostima. Prošla sam mučne šefove, prijatelje direktore i sve dugine boje žensko – ženskih poslovnih odnosa. I sve mi je to trebalo. Doživljavam to kao metodu eliminacije: ovo ne želim, ovako mi ne paše, onakva ne želim biti, ovo bi drugačije. Trebalo mi je puno poslova u malo godina, puno hobija, puno „izvanškolskih“ interesa i puno rada na sebi da shvatim da pravila koja nam nameće društvo nisu pravila koja želim slijediti.
Zato mislim da je fakultetsko obrazovanje jako važno. Naprimjer, ja sam na fakultetu upoznala svoju Ivu koja mi je danas najbolja prijateljica. Eto, hvala fakultetu novinarstva. Hahaha. Šalim se malo. Ili ne. Uglavnom, želim reći mladoj osobi koja je na fakultetu koji zapravo ne želi a ne zna što želi, i mladoj osobi koja upravo odabire fakultet, da samo skoči u to. Iz bilo kojeg razloga. Nije važan. Čak i ako je nametnuta paradigma, ako nemaš svoju ideju, kreni za tuđom. Poglavito zato jer to roditelji očekuju „dok si pod njihovim krovom“. Na fakultetu ćeš naučiti puno o tome što želiš, a što ne želiš. Upoznat ćeš ljude koji ti jednog dana mogu postati prijatelji ili poslovni partneri. Možda ćeš se i dovesti do svoje prve karijere. Nije važno da sad znaš svoju svrhu, važno je da znaš što ona nije. A to se, još uvijek, uči iskustvom za većinu ljudi.
E sad, kad kreneš na taj faks uvjeren(a) da je to to, ili zamućena očekivanjem drugih, uz njega se rasprši na sto strana. Radi ako želiš i imaš potrebu, raduckaj po skladištima, birtijama i benzinskim postajama. I/ili ispunjavaj san o bilo kojem hobiju. Tu idi gdje te vuče. Visi s drveta, skači po zgradama, pleši, čitaj ili piši. Radi ono od čega ti duša pjeva. Jer tu, gdje nam duša pjeva, leže naši talenti i samo tako to možemo otkriti. Nema nauke od razmišljanja, svrha dolazi iz uživanja. Kako to mislim? Pa evo dat ću svoj primjer. Oduvijek sam voljela plesati, ali u buntovnoj fazi nazvala sam svoju učiteljicu plesa (tada sam plesala u plesnom studiu Edite Cebalo) i rekla sam da sam slomila nogu. Tu je zapravo prekinut kontinuitet u mpm plesnom životu. Nastavila sam kasnije, plesala sam u klubovima. Tamo gdje bi svi stajali s čašom cuge u svojim mislima ja sam plesala, plesala, plesala. Ali već tada s dvadesetak godina, čula sam zov da je to ono što najviše volim, ali mislila sam da sam prestara da od toga napravim karijeru. S dvadeset godina sam mislila da sam prestara za nešto osim dude i pelena. KAAAAAAAAAJ?! Sa sedamdeset nisi prestara za jako puno stvari, a kamoli s dvadeset.
No eto, život je imao drugačije planove. Zaposlila sam se još na faksu u pr agenciji jer sam još na faksu imala osjećaj da ne želim biti novinarka. I to je krivo jer dolazi iz uvjerenja da su moje opcije samo crna kronika i unutarnja ili vanjska politika jer svi vele da moraš prvo to proći da bi bio dobar novinar. Dobar novinar u Hrvatskoj. U glamuroznom svjetskom novinarstvu puhneš i postaneš Carrie Bradshow. Ha ha. No bilo kako bilo, skužila sam da bi puno elegantnija varijanta bila da postanem piarovka. I da nisam krenula tim putem, ne bih shvatila da to nije za mene. Ne bih se našla pod takvim pritiskom da sam morala negdje izbaciti stres i ne bi ga krenula izbacivati na S Faktoru. Ne bi toliko napredovala u plesu da nisam nosila frustracije obiteljskim i poslovnim životom pa ne bi postala instruktorica i educirala se. I ne bi bilo mog Angelsa da nije bilo sukoba s meni tada nadređenom osobom. I tako to ide, kad se uspijemo prepustiti. Opet sam u plesu, ples je moj život i to na način na koji nikad nikad nikad u onoj svojoj dvadesetogodišnjoj glavi ne bi mogla ni zamisliti.
Ono što zapravo želim reći svojom pričom jest da odabirom škole i fakulteta ne odabireš svoj život od tog trenutka do penzije ili smrti. Odluči ići tamo gdje te vuče, ili što ti se čini lakšim, pa čak i ako birala liniju manjeg otpora. Daj tom faksu onoliko koliko možeš dati i otvori oči da vidiš ima li tu što za tebe. U međuvremenu uživaj u istraživanju aktivnosti koje su ti samo zadovoljstvo, nemaju drugu svrhu. Pa čak i ako nastaviš istim putem, odabereš zanimanje pa i posao koji ne odražava tebe, pa što? Uvijek se možeš predomisliti. I da, revidiraj misli, pogledaj od kuda dolaze. Kad čuješ da se od nečega ne može živjeti, da to nema smisla iako ti srce gori za tim, sjeti se mog glasa – to je glupost, glupost, glupost! Svaki talent može se iskoristiti kao nešto što će nositi egzistenciju. Samo na prvu možda tako ne izgleda. Ako voliš crtati i u tome se gubiš, ne znači da ćeš biti poznata umjetnica, ali možda znači da ćeš biti odlična grafička dizajnerica ili da ćeš predavati art terapiju. Ako voliš pjevati i to ti ide, ne znači da moraš biti superzvijezda ili pjevati na svadbama, možda ćeš voditi neki zbor ili ćeš učiti ljude kako da se oslobode kroz pjevanje, ili nešto sasvim deseto. Nije odabir s 18 godina odabir kojeg moraš birati svaki dan ostatak život. Kako ono ide, nisi drvo, pomakni se ako ti ne valja.
Ako još nemaš hrabrosti, sama spoznaja da to nećeš raditi cijeli svoj život, nego da je to iskustvo koje te uči nečemu što će ti kasnije trebati ili te priprema za slijedeću stepenicu, može ti olakšati da i taj posao odradiš s ljubavlju i otvorenih očiju i srca. Predana tome što radiš.
Napravi petogodišnje planove kako nas uče, ali budi spremna da ih svake godine i izmjeniš jer moj petogodišnji plan nije sličio životu kakvog danas živim. Uostalom, lijepo je imati ciljeve, ali još je ljepše živjeti u trenutku.
I sve ovo vrijedi za sve one koji se nalaze zarobljeni na poslu koji je više muka nego užitak i koji ih uopće niti u jednom segmentu ne ispunjava. Radi ga kao da je najvažniji na svijetu, čak i kad ti se ne da. Pokreni se van posla bez nekih očekivanja, samo da uljepšaš svoje vrijeme. Radi na sebi. Meditiraj, otvaraj se i budi promatrač paradigmi koje si naslijedila i koje klopoću u tvojoj (ma svačijoj) glavi. Upiši edukaciju nečega samo zato jer te privlači, bez grandioznog većeg cilja. Ne moraš ugroziti svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji da bi se približila sebi. Živi sebe van posla, a onda kad zazvoni intuicija i prilika pokuca na vrata, prihvatiju, ma koliko se ludom činila.
Nadam se da vam je ova priča služila. Meni je. A ako imate nekoga tko se trenutno bori s ovim mislima i bukom u glavi, osobito ako je u dvadesetim godinama ili pred odlukom o fakultetu, proslijedite im moju priču.
I za kraj, nekoliko žena čija se odluka koju su donijele s 18 nije održala „ do penzije“ za inspiraciju:
Anamarija. Zapravo ne znam ni koji je faks završila, a sigurna sam da s o18 nije znala da će postati poznata aromaterapeutica
http://www.laurus-studio.com
Goga Balaban. Mislim da je bila profesorica književnosti, a eto je, sa Svetlanom u Novom Sadu uči žene kako da osvijeste da su Boginje (hihihihi) https://www.facebook.com/CurriculumVitaeCentar/
Sanja Plavljanić Širola. Moja draga arhitektica koja vodi ljude do ostvarenja želja njihovog srca.
Andrea Šitum, mislim da je završila farmaciju ili ju je bar studirala a danas uređuje portal i časopis Naturala.hr čija je vlasnica i ima još neki svjetski renomirani časopis. Ne znam kako se zove ali znam da joj omogućuje puno hedonizma i boravka u wellness centrima. www.naturala.hr
Helena Fjorović, medicinska sestra koja ima Linea Snella franšizu i vodi je na totalno drugačiji i poseban način. https://www.fit-factory.hr/
Maja. Koja radi za mene. Frizerka koja sad vodi Angels Studio, a tko zna gdje će još nogom kročiti ovako mlada. J
Ima ih još… Surfajte, guglajte, promjenite uađena uvjerenja, tko zna što ćete otkriti.