Postoje dani kad poželiš da te nema
Nedavno sam na svom facebook profilu objavila post o sebi, tojest o tome kako percipiramo sebe i ima li to veze s time koliko se volimo. U postu sam spomenula svoj nos. Nos koji mi se nikad nije sviđao i nikad ga nisam voljela. Do nedavno ga nisam voljela. Dugačak je i malo kvrgav, i lagano se savija prema dolje. Na prste jedne ruke mogu nabrojati slike svog lica u profilu. Oduvijek sam ga skrivala. A postojalo je i vrijeme kad sam ga željela operirati.
Ali nisam. Evo me s tim nosom. Dan danas ga nosim na svom licu. Udala sam se, rodila, postigla neke uspjehe u svom poslu, a moj nos se još naginje prema dolje kao da želi zaviriti u moja usta. I dalje mi nije lijep. Ali sad ga volim.
Tako je sa svime u nama i na nama. I ono što se vidi izvana i ono što se vidi iznutra ne mora uvijek nama biti lijepo. Ali možemo to voljeti.
Žene često ne vole svoje tijelo misleći da ono nije dovoljno lijepo, dovoljno dobro ili dovoljno zdravo. I istina je, prirodno je da težimo tome da uvijek budemo bolja verzija sebe, ali što kad bi za promjenu najboljom verzijom sebe smatrali ono što sada jesmo i kakve jesmo? Bi li onda stao naš napredak i naprosto bismo strunule? Ne, vjerujem da ne.
Moj nos samo je jedan primjer. Zapravo osjećaj koji ja imam u svom tijelu, često uopće ne odgovara mom odrazu u ogledalu. Vidim jednu stvar – viseću kožu na trbuhu, malo spuštenu guzu i par kila viška, ali kad to ne gledam, osjećam se kao bomba. To mi je pružio ples. Naučio me da budem zahvalna na svom tijelu i da se u njemu mogu osjećati dobro čak i onda kad to dobro nije točno onako kako ja zamišljam svoje idealno tijelo. Zbog toga danas stvarno volim svoje tijelo. Ponekad radim trbušnjake da ga učvrstim, ponekad skačem po orbitreku, a ponekad se našminkam – ali i dalje ga volim čak i ujutro dok slinava, čupava i u piđami kroz poluotvorene oči kuham prvu jutarnju kavu.
Poštedit ću vas patetike, ne volim ga zato jer je čudesno i jer sam rodila pa se divim sposobnosti svog tijela da stvori i iz sebe izgura 3 kile ljudskog bića (iako to doista jest čudesno), volim ga zato jer je moje. Drugo nemam.
Kad to prebacim na svoj unutarnji svijet, dolazim do istog zaključka. Daleko sam od savršenstva i nekad me to strašno ljutilo. Uvijek sam nastojala biti malo bolja nego jučer. Nije li to ono što nam govore već od najranije dobi? Pa ne zove se uzalud rad na sebi – osobni rast. Pretpostavlja se da se rodimo i kad se rodimo, nastavljamo rasti. Mentalno, psihički, fizički. Iako fizički rast u nekom trenutku prestaje, nastavlja se mentalni i psihički rast. I to je sve u redu. Ali što je s rastom duše?
Iako se i o tome danas strašno puno priča, pitam se koliko ljudi to doista razumije? Koliko je ljudi pobrkalo rast duše sa stalnom srećom, osmijehom i uvijek pozitivnim stavom, emocijama i mislima? Mnogo ljudi, a među njima i ja.
No, dok mi tako tamburamo po pozitivnom stavu i nasmijana lica ljepimo po društvenim mrežama, svjetska zdravstvena organizacija na svojim stranicama je u siječnju ove godine „zaljepila“ drugu istinu – preko 264 milijuna ljudi svih dobi i spolova, pati od nekog oblika depresije. A ja razmišljam kako je to samo broj ljudi koji su si to priznali i potražili pomoć i to pomoć od instituacija u okviru javnog zdravstva. A što je s onima koji nisu potražili pomoć? Što je s onima koji su možda samovoljno, oboreni time, otišli s ovog svijeta? I što je s onima koji su pomoć potražili privatno pa nikad nisu registrirani?
Ne znam. Ali ja sam bila jedna od njih. Nakon par manjih lomova u mom životu, uključujući postporođajne traume, privatne krize, i krizu u poslu, osjećala sam se kao da više ne postoji razlog da ustanem ujutro. Da, imala sam predivno dijete, muža, dom, posao kakav god bio, imala sam prijatelje, obitelj, ljude koji me vole i stvari koje me vesele. A ipak – poželjela sam nestati. Nisam nikad razmišljala o samoubojstvu niti mi je to bila opcija. To je naprosto unutarnji osjećaj potpunog besmisla i nekakvog razočaranja u život kao takav. Majku mu, radila sam sve ispravno, napravila sam sve kako treba. Meditirala sam, vizualizirala sam, brijala sam pozitivno, vibrirala sam visoko, pa koji se k onda dogodio? Zašto se sve slomilo u meni?
Iako intenzivno radim na sebi, dogodilo mi se da u jednom trenutku niti to nije imalo smisla. I, znate što sam poslije saznala? To što mi se dogodilo nije se dogodilo unatoč tome što sam radila na sebi, dogodilo se baš zato što sam radila na sebi. I da, često se TO događa baš ljudima na duhovnom putovanju. Objasnit ću što TO jest, za sad, vratimo se na priču.
Psihoterapija, promišljanje, pisanje i meditacija. U jednom trenutku, ništa više nije radilo. Otišla sam kod psihijatra. Nakon iscrpnog pretraživanja, ispitivanja, preporuka, odlučila sam se za osobu kojoj ću otići. I otišla. Na jedan od dobrih dana. Ušla sam u ured, krenula sa svojom pričom, prisjećajući se lošijih dana kako bi sve dobro predočila. Doktorica me slušala, imam osjećaj, na pola uha. I vrlo brzo postavila svoju dijagnozu. Nema veze, mislila sam. Sve je to ona već čula pa brzo i zna što je u pitanju. Stručna je. Zato je to.
Nastavile smo razgovor, bila je ugodna profesionalna i zvučala je kao da zna što radi. No, kako sam ja imala snažan otpor prema konvencionalnoj terapiji, pokušavala me utješiti. Rekla je jednu rečenicu koja me probola kroz svijest kao strijela: Danas se od nas očekuje da budemo nadrnaravno funkcionalni kako bismo postizali sve što želimo i trebamo u životu. Nekad to ne možemo jer nismo svemogući. U tim slučajevima treba nam pomoć. Napisat ću vam recept.
Bam. Nadnaravno funkcionalni kako bismo postizali sve što trebamo i želimo u životu. Jel moguće da smo do toga došli? Jel moguće da danas uspjeh prema nečijim kriterijima uzimamo kao kriterij svog mentalnog zdravlja i ako nismo uspješni po tim standardima, ako naš instagram nije ispunjen zamrznutim osmijesima i ako naprosto ponekad potonemo jer smo predugo „vukli“ sami sebe kroz te uspjehe koje mislimo da trebamo kako bismo bili sretniji i zadovoljniji, smatramo sebe bolesnima i moramo posegnuti za tabletama? Isuse.
Moguće da sam zapravo otišla u taj ured samo kako bi mi netko rekao – hej, to je normalno da se ponekad tako osjećaš. Normalno je da osjećaš anksioznost jer naprosto ti je tijelo u stanju stresa od svega što se dogodilo. Da, normalno je da osjećaš duboku tugu jer to osjećaju ljudi koji su prošli kroz ovo ili ono. Da, normalno je da nisi uvijek visoko funkcionalna jer naprosto to ne možemo svi biti. Nismo svi Bill Gates i naprosto ne trebamo biti. Možda da me netko pitao – hej, to je tvoje umorno tijelo, to je tvoja iscrpljena psiha, ali jesi li se pitala, što je s tvojom dušom?
A onda sam shvatila – to sve znam i sama. Uvijek sam u to vjerovala, ali nekako površinski, površinski sam osjećala da je ranjivost važna, da je važno biti iskrena sa sobom i osjećati sve svoje emocije. Vjerovala sam u to dokle god su te emocije meni ipak bile izdržljive, primjerene i adekvatne. A onda naprosto više nisu bile. I onda je progovorila moja duša. Kroz druge ljude, kroz knjige, kroz tekstove na koje sam „naletavala“ na internetu. Ne kroz šarene citate sreće i veselja kojim trebamo ispuniti svoje srce i glave kako bismo vodili dobar život i ispunili ciljeve kojima svi teže. Progovorila je kroz moju bol, unutarnje borbe, kroz patnju. Progovorila je kroz moju anksioznost. Ne kako bi mi pokazala smjer „visoke vibracije“. Nego kako bi mi pokazala koliko sam duboka. Kako bi me pitala do kuda seže moja empatija kad sam ja u pitanju? Da bi mi pokazala da sve u što vjerujem može, a i ne mora biti točno. Progovorila je kroz dane u kojima sam se na silu ustajala kako bi obavila ono što moram. Da me gurne i pokaže mi mene u mojoj najvećoj tmini. Nefunkcionalnu. Depresivnu. Neproduktivnu. Lijenu.
Povela me do psihijatra Roberta Torrea, tj do njegovih intervjua. Rekao je u jednom od njih nešto s čime sam rezonirala. Ljudi danas ne žele vidjeti i prihvatiti da je život nekad težak, da može biti ispunjen bolom. Ljudi ne žele tu bol, ne žele neuspjehe, ne žele bolest. I bježeći od toga, od zdravih smo ljudi napravili bolesne. Psihijatrijsku terapiju u vidu lijekova i hospitalizacije trebaju ljudi koji doista pate od halucinacija, čuju glasove (nabrojao je još neke stvari), ne trebaju zdravi pojedinci koje je život bacio na koljena.
Parafrazirala sam malo jer se ne sjećam citata točno, ali ovo je neka suština.
Poremećaji koji se događaju često su rezultat toga što smatramo da moramo biti sretni. I tu sreću io radost gledamo na jedan način koji meni naprosto više nema smisla. Smisao života nije da bismo bili stalno sretni, smisao života je u tome da nađemo svoj mir i zadovoljstvo kad se ljepota života ispremiješa s njegovim sranjima. Smisao života je pronaći smisao i u boli, težini, nemiru. Smisao života je dati mu smisao. I to je tako individualno, tako osobno, tako transformirajuće.
Naravno da se onda u mom životu pojavila osoba koju znam otprije ali se nismo godinama čule. Na kavi koju smo spontano dogovorile ispričala mi je svoj put koji je, kao i moj, bio ispunjen kaosom. Pružila mi je uvid u drugačiji pogled na ono što mi se dešava. Pogled iz duše.
Koliko sam duboko pala, znat ćete kad saznate da sam u tom osjećaju za kojeg sam naprosto htjela da nestane, guglala „my life is falling apart“ tražeći riječi utjehe, ili možda, tek supatnika. I naravno da sam ga našla. Gutala sam blog o tamnoj noći duše, gutala sam ga ko što sam nekoć gutala milka čokoladu tražeći mir.
Recept za tablete i dalje mi je bio u torbi.
U nastojanju da budem onakva kakva sam bila nekad, izdala sam sebe koja sam postala.
Recept za tablete i dalje mi je bio u torbi.
Ne možeš shvatiti i prigrliti tuđu bol – bol svojeg djeteta, bol svojih klijentica, bol svojih prijateljica, ako nikad ne osjetiš i ne prihvatiš svoju bol.
Recept za tablete i dalje mi je bio u torbi.
Ne želiš ti živjeti uvijek sretan i radostan život. Najljepše si stvari stvorila u svom neizdržu. Bol jača tvoju kreativnost. Bol ti pruža divan kontrast. Bol nisi ti, ona je tvoja učiteljica.
Recept za tablete i dalje mi je bio u torbi.
Ne želiš ti uvijek sretan život. Ti želiš ispunjen život. A to znači da ćeš ponekad dobiti i ono što ti se ne sviđa. Rasteš.
Recept za tablete i dalje mi je bio u torbi.
Dok god bježiš od svojih sjena i svoje tmine, nema šanse da svijetlo vidiš onakvim kakvo jest.
Di mi je recept za tablete?
Pao je negdje. Zametnula sam ga. Izgubila sam ga. Predala sam se. Funkcionirala i dalje. Radila, stvarala, brinula o djetetu, izlazila pomalo. I dalje sam tu. Ima dana kad ne želim ustati iz kreveta ili izaći iz svoje sobe. Nekad izađem, bezvoljno, ali izađem. Nekad ostanem. Utapam se u toj boli svoje duše. Pa se opet dignem. Promatram rušenje. Svojih uvjerenja. Svojih krutih stavova. Rušenje svega što sam bila i mislila da moram ostati. Ili možda nikad to nisam ni bila?
Znala sam tada i u tom trenutku da ovo što osjećam nije bolest koju moram istjerati iz organizma. To je moj život. Moja duša. Kao leptir koji izlazi iz čahure gusjenice, kao se rasporim prerano, moja krila neće se razviti. Ostat ću na podu s tim krilima.
Rasporene čahure. Nasilno pozitivnih misli. Naguranih obaveza. U moranju. U pritisku. Uvijek aktivna, aktivna aktivna. Sretna, sretna, sretna. Nesalomljiva.
Pa fakat i jesam nesalomljiva. Kao i grana drveta, idem skroz do dna, pa se opet uzdižem, rastući malo više prema nebu. Zagrljena sa svojom tminom. Prijateljica sa svojom boli. Prisutna sa svojim neizdržom. Tu su oni svi, ali oni nisu ja. Ja sam duša.
I da, opet se češće smijem. Ali isto toliko i plačem. Opet imam valove entuzijazma, ali gotovo uvijek ih prate valovi totalnog umora. Nemam pojma i dalje kuda to sve vodi, ali napokon, napokon, napokon sam sposobna BITI sa sobom. Prigrliti to da možda nikad neću biti „najbolja verzija sebe“. A možda to već i jesam sada.
Kad sam ljuta vičem. Kad sam tužna plačem. Kad sam nemirna, nemirna sam. To sam ja. Napokon, napokon, napokon. Napokon se vidim. Tama i sjena. Svijetlo i mrak. Nemir i mir. Nezavršeni projekt. Ja. Mi. Život. Nesavršena, ali voljena. Čak i dijelovi koji mi se ne sviđaju – voljeni su.
Disclaimer: Ovo je samo MOJA priča, tvoja priča je samo tvoja. Želja mi je samo osvjesiti žene, ljude, da postoje situacije koje su nam teške i da postoje neizdrživi trenuci. Nisam stručnjak niti psihijatar i stoga ne mogu ja procjeniti kome je potrebna pomoć u vidu lijekova, a kome ne. Meni pomaže psihoterapija koja uvažava i duhovni aspekt, vjera, ples, pisanje i čitanje. No vjerujem da svatko može pronaći svoje načine. Nadam se da će ovo nekome biti inspiracija da porine dublje u sebe i da se počne prihvatiti, ali i dalje mislim da je dobro i potrebno potražiti stručnu pomoć.
Originalna objava na aportal
