Ivka Armanda Todorović

(Pre)osjetljivost, karantena, opaka ambiciozna i jogina

Nedugo sam čitala na jednoj grupi senzibilaca kako se neki više straše izlaska iz karantene i povratka na staro, nego što im je loše u samoj karanteni. I odmah pomislila – potpisujem. Daleko od toga da mi odgovara neizvjesnost bez posla i ikakvog znanja i saznanja o tome kad ću ponovno moći ostvarivati svoje pravo na rad u pravom smislu te riječi. Nije stvar u tome. Stvar je u tome da, kad sam se umirila i primirila, shvatila sam da ja zapravo ne želim povratak na staro.

Razmišljala sam i kontemplirala o ovoj temi puno zadnja skoro pa dva mjeseca, iako mi je meditacija pala u drugi plan. Meditirala sam ili plesom ili radom jer sjesti, umiriti se i smiriti buru misli i emocija, naprosto mi nije bilo moguće. Šetala sam s djetetom, pila kavu ispod drveta, mučila samu sebe pokušavajući smisliti sve moguće ishode i moje potencijalne odgovore na iste, ali ništa pametno nisam smislila. Iz karantene ne izlazim ništa pametnija, ništa mudrija niti ništa bolja nego što sam bila onog dana kad su nas stavili pod moto #ostanidoma.

Promatrala sam sebe i promatrala sam druge i zaključila kako je većina ljudi koje ja znam, otprilike zapadala u iste faze kao i ja. Od faze mogu sve i doma, preko faze idem se sad malo opustiti i posvetiti obitelji pa do faze u kojoj se slogan #ostanidoma zamjenio sloganom #ostaninormalan.

No, može li se zaista ostati normalnim u ovim nenormalnim okolnostima i što, zapravo, normalno jest. Ne smatram sebe normalnom osobom. Jako sam osjetljiva i emotivna, od novinarke preko instruktorice pole dancea došla sam do poduzetnice i onda se opet vratila na to da je baš lijepo biti i „samo“ instruktorica, „samo“ plesačica. Osim toga, imam u sebi jednu opaku podvojenost, kao dva lika u meni. Nekad sam jednu od nas zvala stroga učiteljica, danas ju zovem opaka ambiciozna, a ona druga je jogina, opuštena i željna samo životnog protoka i užitka. Boginja. Iako su mi i jedna i druga u životu koristile na svoj način, priznajem, sretnija sam kad jogina prevlada. Onda se prepuštam ženskoj energiji u sebi, osjećam svoj poziv snažno i malo me brinu materijalni problemi ovog svijeta. I dalje sve doživljavam i proživljavam jednako intenzivno, ali nekako s užitkom, guštom i slobodom tog prepuštanja.

I jedna i druga primjetile su da sam posljednjih godina nekako izgubila onu odlučnost i kormilo svog života prepustila, ne nekom drugom, nego svemiru, Bogu, životu. Mnogi koji me poznaju rekli bi nema šanse, ali ja znam da jesam. Kako su dolazile prilike, tako su dolazile i neprilike a ja sam ih nekako propuštala kroz sebe, istovremeno bivajući promatračem, snažnom ženom i jadnicom koja samu sebe sažaljeva. Mislim da su se te promjene događale meni ili za mene, nije to sad važno, ali shvatila sam da, ma koliko se trudila, radila na sebi, radila posao, bila uporna, davala 300 posto, neke se prilike nisu dogodile. Neke sam stvari propustila, a neke mi nikad nisu ni postale dostupne. Je li to za moje dobro? Vjerujem da jest. Vidim li već sad za koje dobro? Ne, pojma nemam. Ali odabirem vjerovati da su za moje dobro.

U tih nekoliko godina, totalno sam ponekad propustila svoju intuiciju. Osjetila sam što mi govori ali želja mi je pomutila osjećaj „from the gut“. Naprimjer, osjetila sam odmah da osoba preko puta mene nije osoba s kojom ću imati otvorenu i normalnu suradnju, ali tolika je bila želja za predmetom dogovora da sam, gotovo svjesno, zanemarila svoju intuiciju. Ali „it is what it is“, vjerujem i da to nije neki veliki problem, to će me dovesti do nekog rasta, ponovno i ispočetka.

U doba ove izolacije spoznala sam da sam zapravo ista kao i uvijek, samo me muče drugačija pitanja. Isto se osjećam ponekad super, ponekad koma. Isto intenzivno doživljavam sve podražaje izvana i iznutra i isto trenutno, nemam pojma hoću li vodstvo prepustiti jogini ili ambicioznoj opakoj. Sad naginjem jednoj, sad drugoj. Sad bi osvojila svijet kroz online platforme, sad bi uživala u djetetu, vrtu i beskonačnim šetnjama. Sredina? A di je ta sredina?

No, i da želim, neke stvari možda ne mogu imati. To je ono što sam posljednjih godina spoznala. Možda će nekome zvučati kao pesimizam i kao nekakvo odustajanje od snova, ali ja to zovem zrelost i mudrost. Mislim, negdje u sebi još uvijek mislim da samo ako se dovoljno potrudim mogu biti ženski Steve Jobs, ali u suštini osjećam da to baš i nije istina. Stoga, odlučujem se za fleksibilnost. Odlučujem se za prepuštanje. Odlučujem se za neki osjećaj u meni koji mi kaže – e sad je previše. Stani.

I nije to lako, vjerujte mi, nije lako. Neki se obogate i budu klasično „uspješni“ s puno manje rada i truda i znanja od onog kojeg sam ja ili ti uložila u svoje znanje, svoj osobni razvoj, svoje mogućnosti i svoj posao. Znaju li se bolje prodati? Ili je pitanje naprosto boljih prilika? Ili čega već? Nije ni važno. Važno je tu opet to povjerenje. Da je za mene bolje možda ovako.

Ne, opet kažem, nije to ni pesimizam niti odustajanje od snova. Samo prilagođavanje. I nova paradigma koju slijedim. Stara je bila – daj sve od sebe, a nova je daj koliko možeš u ovom trenutku, a bez da se slomiš.

Istina je da u zadnje vrijeme ne radim previše. Ali je istina i to da sam u neka vremena radila sumanuto. Visila u dvorani, smišljala nove treninge i radionice, radila na marketingu, delegirala, franšizirala, promovirala, netvorkirala. I znate što? Nisam imala nimalo bolje rezultate nego sada.

I tako me ova korona nije promjenila. Ista sam. I imam osjećaj da nije promjenila većinu ljudi oko mene. Odnosno, promjenila me onoliko koliko su me mijenjali i drugi izazovi u mom životu.

I tako sam neki dan pričala s prijateljicom i naglas izgovorila rečenicu – Jbt, to je život. Sve ovo što nastojimo ispraviti, popeglati, sporavnati, natjerati da stoji uspravno i ravno. Sve ono što čekamo da se složi. Sve je to život. Kaos. Bol. Tuga. Radost. Veselje. Red. Disciplina. Popuštanje iste. U trenutku kad priznamo sebi da je život mix crnog i bijelog, boli i radosti, uspjeha i neuspjeha i ponekad svega toga istovremeno, omogućit ćemo si da budemo sretni. Jer ne postoji onaj sveti newagerski trenutak u kojem sve kockice sjednu na mjesto jer smo tako ružičasto mislili. Malo sjednu ovdje, malo se rastepu tamo.

I da, kad sam dobro, kad sam stvarno okej, onda znam da nikako drugačije ne bih ni živjela.

Istovremeno je blagoslov i prokletstvo, osjećati sve tako intenzivno, netko je rekao. I jest. U karanteni i bez nje, opet sam to ja. I opet je to život.

Objavi komentar