Ivka Armanda Todorović

Skočiti ili zakočiti?

Nedavno sam čula jednu staru, milijune puta spominjanu priču koja kaže da su Bogovi izmislili ljubav kako bi se malo zabavili jer smo im mi smrtnici postali predosadni. Iako ne vjerujem u mitove, legende i ostale priče za malu djecu, ova je toliko luda da bi mogla biti istinita. Možda stvarno zapravo i postoji taj Kupid koji ima svoj luk i strijelu i luta okolo gledajući koga će pogoditi svojom strelicom, da bi uskoro kroz tu osobu počeli kolati slatki, ali opasni otrovi.

U zadnje vrijeme intenzivno razmišljam o tome kada je i zašto zaljubljivanje postalo tako teško. Kada je taj osjećaj, a to i jest jednostavno osjećaj, postao toliko kompliciran, vječito štovan, a po novome i izbjegavan od mnogih. I može li se on zapravo „izbjeći“? Možeš li provjeriti Kupida, na vrijeme vidjeti gdje ide ta njegova otrovna strelica i cimnuti u drugu stranu. Pa neka pogodi nekog drugog, mene neće.

Kad smo kod izbjegavanja, je li zaljubljivanje uvijek u pogrešnu osobu, na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme zapravo izbjegavanje one prave stvari. Razmišljam o prijateljicama koje su same, kao i ja, i slažem situacije u glavi. Ili je „On“ oženjen, ili živi predaleko, ili je druge vjere i „nekompatibilne“ nacionalnosti ili je jednostavno jedan od onih vječitih dječaka koji svoju zlobu i neodgovornost opravdavaju nezrelošću i još sve to dobro upakiraju baš tim nezrelim, dječačkim šarmom. Nije li tako najlakše? Zaljubiti se u bajku, u nemoguću ljubav, u slatku patnju koja je inspirirana zabranjenom ljubavi Romea i Julije. Ne daj Bože da tako tragično i završi. Ali neće, završit će onom dobrom starom rečenicom kojom su nam isprali mozak još dok smo bile male: „I tako su živjeli sretno i veselo do kraja života.“ Aha, baš! A unutar tog sretnog života 343 222 puta su se posvađali oko toga tko će oprati suđe, 433 250 puta je on nju naljutio svojom nepažnjom, isto toliko puta ona njega svojim prevelikim potrebama, a u međuvremenu je on 6 puta izgubio i ponovno pronašao posao, a ona je 3 puta nabila koju kilu previše i zapustila se, rodila dvoje djece (ajmo reći da je to neki prosjek) i 5 puta spremajući kofere grandiozno najavila svoj odlazak. I ostala.

Ali ne, nitko nam nije pričao o tome kad smo bile male. Da jest, onda nijedna od nas ne bi čekala taj nevjerojatni, spektakularni i „bezproblemski“ hepi end. Ipak, ako je kriviti mame, bake i djedove što su nam čitali priče u koje i sada potajno vjerujemo, zašto nismo same i zašto ne čekamo princa na bijelom konju, nego se predajemo konjima. Koji čak nisu ni bijeli… I kad dođemo do nečega, što bi mogao biti barem bijeli konj, naglo postajemo gazele i bježimo u suprotnom smjeru… Iako spominjem samo žene, slična se stvar vrlo lako aplicira na suprotni spol – ako je ljubav ono što tražimo, odakle dolazi strah?

Vjerovali ili ne, za to postoji vrlo jednostavno znanstveno, bio-kemijsko a opet psihološko objašnjenje. Spremni? Dakle, kad se zaljubimo, svaka stanica u našem tijelu počne vibrirati (to je onaj topli val koji osjetimo op.a.). Nekim tempom koji je različit od osobe do osobe strah koji smo gomilali u sebi tokom godina, lagano se aktivira kako bi se pomaknuo da ga može, malo po malo, zamijeniti ljubav. Lijepo, ali…. Ali, ako se ta „zamjena“ događa prebrzo i količina straha koji se počeo kretati odjednom je prevelika i, kako bi sačuvala mir i sigurnost, osoba se odluči ne upustiti u odnos ( to jest bježi glavom bez obzira op.a.) Druga stvar koja nas tjera od onoga čemu zapravo težimo jest naš gospodin EGO. Ego se hrani strahom,a izjeda ga bilo kakva mogućnost potkopavanja slike koju stvara o sebi samom. Kad se zaljubiš, uslijed svih tih mogućih i nemogućih kemijskih reakcija, gubiš kontrolu. Otprilike kao da se auto za čijim si volanom prebaci na auto pilota i koliko god stisneš kočnicu, trzaš mjenjač ili stišćeš volan, nema pomoći – auto je u petoj i maksimalnom brzinom juri svuda osim po tebi tako poznatoj i sigurnoj autocesti.

Da, tako je to sa zaljubljivanjem. Izgubiš kontrolu nad vozilom, „šofer-šajba“ ti je jako zamućena pa ne vidiš kuda ideš, srce ti lupa, a adrenalin kola tijelom. Nema autoceste, nema znakova, nema ograničenja brzine i nema benzinske na kojoj bi se moglo stati i odmoriti. A nema ni onih malih telefona što postoje u tunelima pa da samo podigneš slušalicu i vikneš upomoć. Zato se mi tako bojimo i zato često ostajemo zatvoreni na sigurnom, okruženi svojim hobijima, svojim knjigama ili omiljenim filmovima, surfajući po portalima, radeći i živeći svoje živote. Jer, ako se maknemo iz tog sigurnog svijeta, mogli bi biti povrijeđeni. Zato je bolje zadržati taj osjećaj kontorole koji je tako siguran i opuštajuć, i odbiti razumjeti da ni tada vozilom ne upravljamo mi nego svi oni koji su nas jednom povrijedili, sve one rane koje smo zadobili dok je u u jednom ili dvaput autom upravljao autopilot i sva ona ljubav koju smo dali, a nismo primili nazad.

I što sad? Kad smo učili pisati zadaćnice u školi, naučili smo da svaki dobar tekst ima uvod u temu, razradu teme i na kraju – zaključak.
Ja nemam zaključak. Zapravo sam po ovoj temi, kao i većina nas, poput one enciklopedije 1000 zašto. Samo mi fali drugi dio – 1000 zato. Svi se mi bojimo i strah je temeljni dio svakog od nas. Kad ti se Kupid približi, a ti stojiš na rubu ponora kojem se dno ne nazire i ne možeš raspoznati što je zapravo dolje, nema pravog odgovora. Ostaje samo ono čuveno šekspirovsko pitanje: Skočiti ili ne skočiti?
Znam koji je moj odgovor. A tvoj?