Ivka Armanda Todorović

Spoznati sebe kroz Tijelo

Od davnina su se žene pokretom služile kao genijalnim načinom da se okupe, da se međusobno podrže i da zajedno proslave taj dan i uspjeh koji su postigle u svojim obiteljima i zajednicama. Zamišljam ih kako su se okupljale oko vatre, možda uz neko bubnjanje i slobodno i divlje kružile bokovima, mahale rukama, uživale u svojoj slobodni, seksualnosti i zavodničkim kretnjama bez muških pogleda. Ne, nije ovo tekst kontra muškaraca, ovo je tekst pro žena, ili možda bolje pro ženske slobode.

Negdje putem, zagubio se taj običaj, zamišljam, jer su žene izgubile taj osjećaj slobode. Negdje u vrijeme progona vještica, zamišljam, žene su prestale biti vještice i postale su zarobljenice nametnutih normi i pravila gdje se pravo žensko smatralo poniznom, tihom i skromnom  osobom koja se po ničemu ne ističe osim prema svesrdnoj podršci muškarcu i podizanju obitelji. Ako i ne uspije u podizanju obitelji vjerujem da je osjećala kako nije ispunila svoju svrhu niti kao žena, niti kao čovjek.

Stiglo je doba prvog vala feminizma, u kojima su mnoge i danas zapretene, misleći da moramo biti kao muškarci da bi se izborile u tom muškom svijetu. Feministice su morale tada. Jesu. Ma što tko rekao o tome. Morale su suspregnuti ženske osobine i istaknuti samo muške kako bi dokazale da možemo i moramo imati pravo na rad, pravo na glas i pravo na odabir. I na van smo ga dobile još tada. Ali, drage moje, duga je još borba ispred nas.

Neka me ispričaju svi koji više znaju o povijesti, nije mi namjera baviti se povijesnim činjenicama, već valovima naše ženske borbe. Ne samo da imamo pravo glasati, raditi, zarađivati, već i pravo da budemo ono tko jesmo. Da uzimamo prostor. Da dišemo glasno, govorimo glasnije i vičemo najglasnije. Pravo da hodamo svijetom obučene kako želimo bez straha da će nas netko zbog toga uzeti za ruku i dati nam „ono što smo same tražile“.

Namjera mi je svojim tekstom, svojim poslom i svojim životom pokazati svakoj ženi da ima pravo biti slobodna, seski i tjelesna a bez da to tamo netko doživljava pozivom na silovanje ili željom da bude kažnjena. Jašem sad na valu koji je započeo užasan čin u Zadru, ali na tom valu jašem već godinama jer godinama promatram žene koje ostanu osupnute kad otkriju da je njihovo tijelo tu. Da je ženstveno. Da je seksualno. Gledam već godinama žena i žena kako zaplaču kad otkriju da se njihovi bokovi mogu pomaknuti na „krivi“ način i da je to dobar osjećaj. Da užitak nije rezerviran samo za seksualne odnose s drugom osobom, nego da je užitak nešto što naše tijelo prirodno osjeća.

I čemu sve, kad jedan ovakav događaj koji će doživotno oštetiti žrtvu, osim toga šalje poruku svim djevojčicama – ne talasaj, ne privlači pažnju, ne oblači se ovako ili onako jer – netko te zbog toga ima pravo napasti. Teku mi suze. Ne samo za nju nego za svaku ženu koja je danas možda tek djevojčica i kojoj će se to usaditi u misli, u tijelo, u podsvjesni um. I onda će, možda, ako bude dovoljno hrabra, negdje u nekoj dvorani, plesanjem shvatiti što joj se dogodilo. I plakat će godinama nakupljene suze olakšanja i saznanja da se u noj skriva ta sočna i slatka sloboda – njena autentičnost.

Ti prvi koraci u plesu oko šipke, kako ga mi učimo, izgledaju potpuno benigno. Malo kružiš bokovima, osjećaš se kao lopata, instruktorica nešto priča, ali ti ne čuješ ni nju, niti muziku jer se koncentriraš da poloviš te krugove kad su već bokovi navikli da se stalno kreću u kvadratima. Ili sjede. Onda se osjećaš totalno blesavo gledajući Nju kako se slobodno izvija po podu, šipci, pa čak i fotelji, a kad dođe na tebe red ili se stisneš ili hihoćeš kao mala djevojčica koja je upravo vidjela nešto što nije smjela.
Neke žene već tad otkriju svoje otpore. Stanu u kut misleći da ovdje nešto ne valja. Misleći možda i da rade neku grešku, zašto su uopće došle i kakve su to gluposti oko ženske seksualnosti kad je seksualnost namijenjena spavaćoj sobi. A možda ni tamo.
A neke već nakon nekoliko tjedana otkriju otpor i počnu plakati. Kao da se odvrne neki ventil, neka knedla u grlu popusti. Popusti ta težnja da budemo svima sve, a sebi nikad ništa. Osjeti nakon nekoliko mjeseci kako je divno zaplesati. Kako je genijalno zamahnuti kosom. I još ju uvijek možda bude malo sram. Još uvijek kaže svom okruženju da ide na pilates ili suvremeni ples i još se uvijek sapliće o svoja uvjerenja da ona nije ženstvena, da nije seksualno biće, da nije senzualna i „tipično“ žensko. Na kraju priče, ona se uvijek bolje snalazila među muškim prijateljima.

Ima i onih kojima ta nježnost dođe sasvim prirodno. Koje se utope u tim mekanim kretnjama i napokon negdje nisu krive što su nježne, mekane i ranjive pa se brzo prepuste. A onda zapnu na stepenici ka bržoj muzici, na onoj stepenici koja pokazuje da biti žensko ne znači samo biti mila, nježna i draga, nego i vještica. Opaka, ljuta, ranjena i snažna žena koja kroči sigurno i čiji glavni pokretač je užitak, ljubav prema sebi i sloboda kojoj teži. Kad pronađu svoje samopouzdanje, žene se sutraše i požele vratiti na početak. Neke. Ali one koje izdrže fazu u kojoj to još ne razumiju, postanu svjesne svih tih djelića mozaika koji čine jednu ženu. I iako su ti djelići za svaku različiti, na kraju svega, mozaici su slični. Jer sve smo mi bića od krvi i mesa, i dok god od krvi i mesa bježimo, skrivajući se samo iza duše, ne možemo uzdići niti dušu. Jer tijelo je najbolji i najlakši pomagač u duhovnom razvoju.

Sjetite se samo svih vježbica u yogi ili onih koje pomažu kod anksioznosti. Kad su takvi napadi u pitanju, što činimo? Obraćamo se tijelu i njegovim osjetilima: diši, obrati pozornost na sve što čuješ i sve što osjećaš dodirom, osvjesti tijelo od stopala do glave. Ista je stvar i s relaksacijom. A dakako je ista stvar i s plesom. Ako se prepustimo tijelu, emocijama bez cenzure, osjetilu sluha, dodira, disanju i muzici, prepustit ćemo se životu.

I ako spoznamo sebe kroz tijelo, ako maknemo iskrivljenu percepciju ženske seksualnosti koja nam je nametnuta, ako si damo to pravo da budemo žene, sa svim „tipično ženskim“ osobinama, možda, ali samo možda ćemo i našim kćerima predati to naslijeđe.