Ivka Armanda Todorović

Svaka mama svoju priču ima. Ovo je moja.

Sjećam se prvog trenutka kad sam shvatila da sam postala mama. Nije to bilo nako plusića na testu, niti nakon prvog pregleda niti onda kad sam vidjela Njegove obrise na ultrazvuku. Do tog trenutka nisam niti bila svjesna što se događa. Bilo je to onda kad su ga prvi put položili na moje tijelo i kad sam s mužem prvi put ugledala njegovo ličeko, male sitne rukice i nogice. Bio je to trenutak snažno ispunjen adrenalinom i ljubavlju, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet u tvojim rukama.

A onda je počeo moj osobni pakao. Počelo je majčinstvo i unatoč svemu pročitanom, na njega nisam bila spremna. Mrzila sam osjećaj svog tijela. Debelog, vodenastog, krvave stare spavaćice u bolnici koja se ljepila na mene. Hormoni su me potpuno obuzeli i ono što sam nekad voljela, moja osjećajnost, pretvorilo se u otežanu okolnost koja mi je ionako teške trenutke pretvarala u još gore. Vito je imao žuticu, što samo po sebi nije bilo tako strašno, ali ta žutica nas je u bolnici držala dva tjedna. 

Nikad nisam voljela bolnice. Još ih uvijek ne volim i ma da sam znala da trebam bito sretna što nisam u bolnici zbog neke teške bolesti, već zbog predivnog iskustva rađanja novog života, u meni se sve lomilo. Promjene raspoloženje, žene koje su na krevetima pored mojih samo dolazile i odlazile i moja totalna nemogućnost da se ponašam ikako drugačije nego kao potpuna neznalica koja se trudi dobiti peticu iz zalaganja. 

Dojenje nam nije išlo. Bila je to muka za oboje. Iz nekih anatomskih razloga, a onda i zbog žutice koja je Njega tjerala u san, a mene još dublje u ludilo, kao i zbog toga što naprosto nisam mogla spojiti sebe s tim iskustvom.

Ali, kao dobra curica, kakva sam uvijek bila, davala sam sve od sebe da sve uspije i da napokon dobro ide. Vapila sam za time da mi neka od sestara dodje i kaže – mama, dobro vam ide, beba je dobila na težini. No, to se nije dogodilo, a odlikašica u meni padala je još dublje u ponor.

Mrzila sam to što su me svi zvali Mama. Ja nisam Mama, nisam njihova mama i još uvijek, usprkos tom malom biću koje je ležalo pored mene i većinu vremena vrištalo, imam svoje ime, svoje prezime i svoj kakav takav identitet i to što sam se u jednoj sekundi pretvorila u samo mamu, raspizdilo me baš kao i osjećaj da nešto ne radim dobro.

Došli smo doma, ali ništa nije bilo lakše. Suze od radosti izmjenjivale su se sa suzama od bijesa ili tuge ili muke, a moje kompetencije vezane uz Majčinstvo bile su, činilo se, sve manje i sitnije. Užasno sam puno plakala. I On je užasno puno plakao. Nalazili smo se u lijepom stanu, okruženi ljudima koji nas vole, imali svu pomoć ovog svijeta, a opet smo djelovali kao da prolazimo kroz svoje osobne krugove pakla. Jedan po jedan. Dan po dan. Noć po neprospavanu noć. 

Još uvijek me prođe jeza od tih dana i srce počne ubrzano kucati. Druge žene se tako brzo snađu, što to nije u redu samnom? Jesam li razmažena? Ili možda luda? Imam sve, a kao da nemam ništa. Tolike žene ne mogu imati djecu, a evo mene, s laganim porodom i laganim začećem, blagoslovljene zdravim djetetom a ne mogu se sabrati.

Trajalo je to. Kažu da traje nekoliko tjedana no ja imam osjećaj da je trajalo puno duže. Jer ovo uzburkano razdoblje nastavilo se potpunim gubitkom sna, i buđenjem svakih sat, dva slijedeće dvije godine. Otežano time što sam ja nasilno htjela vratiti staru sebe, staro tijelo, stari život i staru slobodu. Nikad mi nije sjelo do kraja da više nisam ona koja sam bila. Postala sam mama. 

S vremenom, ljubav prema tom biću je počela bujati. Ne mogu reći da ga nisam voljela od početka ali to nije bio neki osjećaj zaljubljenosti, radi kojeg si spremna buditi se 456 puta po noći, dojiti čak i ako se zbog toga osjećaš kao govno i ponašati se kao da ti ništa nije teško. Nope. I danas nije taj osjećaj. Ali, malo po malo, ljubav je počela bujati. Počela je rasti.

Odlikašica u meni više nije bila tužna jer nije zaradila peticu iz zalaganja. Počelo mi se polako fućkati za tuđe procjene. Trajalo je više od dvije godine. Ne istim intenzitetom, ali s izmjenama jačeg i slabijeg osjećaja da ne valjam. Da nisam dobra mama. U vrtiću. Kod doktorice. U parkiću. Kad imaš temperamentno dijete i nastojiš ga što manje sputavati, stvarno pomisliš da s tobom ili s njim nešto nije sasvim u redu. “mama, niste zadovoljili. Vratite dijete nazad.”

I polako sam naučila. U svijetu koji procjenuje majke na svakom uglu i u svakoj prilici, ne možeš biti pobjednica. Ako previše brineš, onda si helikopter mama. Ako puštaš slobodu, onda si nemarna. Ako se baviš djetetom, previše si revna. Ako se nr baviš s njim, previše si lijena. 

Pa si sebična. Ili si žrtva. 

Pa si se previše zapustila. Ili si, kako se samo usuđuješ, uzela previše vremena za sebe. 

Vaga je uvijek na drugoj strani. Kao mama, NIKAD nećeš zadovoljiti. Jer kritetija nema. 

Malo po malo, počela sam promatrati sebe. Da, sebe. Kad utišaju svi ti glasovi okoline, što meni paše? Kad se JA osjećam dobro? I kad sam počela tome prilagođavati svoj život i svoje roditeljstvo našla sam put iz tog pakla i kaosa. I počela doista vidjeti svoje dijete. Predivno, nesavršeno, prepuno mana i vrlina. Moje je dijete raslo.

Danas je dovoljno da mu čujem glas u igri s klincima ispred zgrade, a da se raspametim od ljubavi. I danas procjenjujem svoje postupke i važem svoje odluke. Jesam li ga razmazila? Jesmo li dosljedni? Jesmo li izabrali pravi način dopustajući mu možda malo više slobode nego ostali roditelji svojoj djeci?

Nikad ne postoje jednoznačni odgovori o tome kako odgojiti svoje dijete. Kao što ne postoji jedna metoda kako biti dobra mama. Nema je. Budeš li ono sto jesi doći ćeš najbliže tome. Sačuvš li sebe u kaosu roditeljstva prepoznat ćeš i autentičnost svog dijeteta. 

Majčinstvo. Psihički poremećaj. U jednom trenutku si luda od svega i zelis pobjeci na drugi kraj svijeta, a vec u slijedećem znaš da te ni divlje zvijeri ne mogu odvojiti od tvoje djece. Preplavljena poptunom ljubavi osjećaš da ne možeš voljeti više. Ali možeš. To saznaš već dan poslije. Danas uvijek vise nego jučer, a sutra više nego danas. 

I zato svim mamama, i onima koje će to tek postati, sretan Majčin dan. Da uvijek pronađete način da budete svoje i nađete svoj put i da isto prenesete na svoju djecu!