Search here!

Ivka Armanda Todorović

Teror trenda pozitivnog razmišljanja

Moj posao me tjera u bezbroj socijalnih interakcija. Namjerno kažem tjera jer sam u interakciji s ljudima i kad to želim i kad to ne želim. No, i radim ga upravo zato što volim ljude, obožavam žene, i najviše od svega volim ljudsku ranjivost i trenutke u kojima vidim osobu bez lažne maske. A to najviše primjećujem kad gledam kako se kreću – kroz ples. Ono što primjećujem u zadnje vrijeme, u sve više žena, ali u sebi samoj, tjeralo me da krenem razmišljati drugačije.

Od malih nogu rekla bih, sklona sam pozitivnom razmišljanju. Vizualizaciji. Ostvarivanju snova i želja i vječitom stanju sreće i radosti. To, što me zapravo dovelo do mnogih prekrasnih stvari u mom životu, u jednakoj me mjeri dovelo do stanja anksioznosti, čestog nezadovoljstva i nastojanja da pobjedim svoju preosjetljivost, emotivnost i općenito intenzivnu empatiju. A isto, osobito u zadnje vrijeme, primjećujem i kod mnogih ljudi u svom bližem, ali i širem krugu.

Što je to što nas je natjeralo da se danas, kad imamo sve, osjećamo loše? I što je to, što nas je navelo da mislimo da možemo i da moramo sve? Da nekako, i iz nekog razloga, imamo pravo na to da budemo vječito nasmijani i sretni, da nam život ide kao po špagici i da je jedini put kojim bi trebali ići – put stalne sreće. Što sreća zapravo i jest?

Rekla bih da veliku ulogu ovdje igra takozvani Entiltenment sindrom koji se danas pripisuje Milenialsima, ali svi mi koji koegzistiramo u tom trenutku zajedno s njima (nama – ne znam koja je točna dob za to, pa ne znam ni koja sam ja, haha), potpali smo pod taj utjecaj vječite sreće i zadovoljstva. Strašno mi je sjelo kad sam slušala što o tome govori psihijatar i autor knjige „Ima li života prije smrti“, Robert Torre, koji je povukao paralelu između toga što danas smatramo dobrim životom i našom vjerom u Isusa Krista.

Ja nisam klasična vjernica. Odnosno, vjerujem u Boga, vjerujem u Dušu, vjerujem u nešto veće od nas i vjerujem u Isusa i njegovu poruku svijetu. I baš tu  u tome Torre vidi veliku pogrešku. On kaže kako vjerujemo u Isusa, ali nikako ne bismo željeli živjeti njegov život. Ako gledamo na Isusa kao Boga koji nam je došao pokazati kako biti čovjekom, onda definitivno trebamo na njega gledati kao na autentičnu osobu koja se rodila u siromaštvu, odabrala da bude neprihvaćena od društva u cjelini i na kraju svega, dopustila da je u 33. godini života bičuju i zatim i pribiju na križ. Lako je vjerovati u Isusa i štovati njegov život kao parabolu, kaže Torre, no kako bi bilo da istinski počnemo živjeti onako kako je on živio i prihvaćati poruku koju nam je on poslao?

S druge strane, new age filozofija, koja ima svoj smisao definitivno i koja nam možda čak i govori ispravne stvari, danas je iskrivljena do krajnjih granica. Možda griješim, ovo su samo na kraju i moja promišljanja, ali moramo li mi kao pojedinci imati sve da bismo bili sretni? Mislite li doista da ako samo nešto dovoljno želiš, možeš to i ostvariti? I ako da, što će se dogoditi s ljudima koji to ne uspiju? Jesu li onda oni sami krivi jer svi možemo sve? Možemo li doista svi biti Bill Gates ili Steve Jobs ili Majka Tereza? Ne bih baš rekla.

A što onda možemo?

Utopiti se u beznađu života i cviliti nad svojom sudbinom? Pa, možemo i to. Ali možemo isto tako i malo presavinuti svoje misli i tendenciju da imamo pravo na sve i to na više načina. Ako si duhovna osoba; vjeruješ u Boga, dušu, višu silu, onda možeš razmišljati  o tome na način da tvoja duša, Bog ili štogod već ima neki plan koji ti u ovom životu moraš proći. Ne mislim pri tom da je sve van naše moći, mi odabiremo svoje reakcije na neki događaj, a samim time i daljnji tijek tog događaja, slijedećih događaja i svog života općenito.

Ako pak nisi duhovna osoba, onda jednostavno možeš prihvatiti da je život takav kakav jest i, kao i u gornjem slučaju, prepustiti se životu i nastojati iz njega izvući za sebe najbolje što možeš. Možeš vjerovati u slučajnosti, a ne sudbonosne susrete, u sreću u „luck“ smislu, u dobre gene i whatever. Ne prepustiti se očajavanju i – svi su mi krivi stavu – nego dati najviše što možeš, u trenutku u kojem jesi, s onime što znaš.

I tako dolazimo da je suština pozitivnog razmišljanja zapravo u oba slučaja ista. Vjerovati u sebe, da možeš se izboriti s nedaćama koje su ti dane. Pozitivno razmišljanje ne znači zatvarati oči pred realnosti, već je krajnji cilj da smo pozitivni u toj realnosti. Da gledamo sebe izvana i shvaćamo da su ti padovi, „loši“ osjećaji, tuge, krize, tragedije i nedaće potpuno prirodni dijelovi života. Razmišljati pozitivno značilo bi da znamo da ne moramo uvijek i stalno biti – pozitivni.

Zvuči kao suprotnost, ali ja to vidim tako. Sva bol i nezadovoljstvo koju osjećamo dolazi iz te težnje da je uvijek sve super. Iz instagramičnih života i još jadnijih citata u kojima sve viče think pink ili sam si si kriv što si bolestan, što si ostala bez posla, što si se rodila u Africi i sad si gladna i žedna i ne možeš pozitivnim razmišljanjem postati sita.

Terorizirali smo sebe pozitivnim razmišljanjem i isterorizirali smo pozitivno razmišljanje. Ono je krucijalno i bitno za jedan životan, ispunjen i snažno proživljen život. Ali na drukčiji način. Kad prihvatimo da život nije savršen i kad prihvatimo da je on ispunjen svakakvim izazovima i težinama, onda te težine i izazovi nisu više toliko teški. Odnosno jesu, ali puno je teže neprihvaćanje života takvim kakav jest. Pozitivno razmišljanje nije – Ja sam super. Pozitivno razmišljanje je – ja nisam super, ali mogu s tim.

O tome pričaju ljudi iz svih grana duhovnosti, pa čak i oni koji se bave zakonom privlačenja. Samo ih se ili krivo shvaća, ili su iz kompleksnosti života izvukli samo jednu crticu i onda je pojednostavili do beskraja, a samim time i učinili kompliciranijim. Kapitalizam. Pokreće svakakve valove .

Taj val koji se pokrenuo, pokrenuo se iskrivljeno. Jer svaka duhovnost spominje patnju, ali od nje ne čini nešto oko čega treba dramiti, od čega treba bježati i čemu se treba sakriti. Najviše stanje za mene bilo bi da joj se mogu smijati, i zabavljati se kako me događaji i okolnosti grade u osobu kakva jesam. To za mene znači biti pozitivna. Moći priznati da nije sve super, i znati da će opet biti, pa opet neće, pa opet hoće i tako dalje.

To ujedno i znači živjeti autentično. Jer samo stav koji odbija nametnuti teror (iskrivljenog) pozitivnog razmišljanja može te dovesti do toga da budeš brutalno svoja. Pa onda sama svjesno navlačiš maske u određenim životnim situacijama kad je to potrebno. Ali se s njima ne poistovjećuješ i skidaš ih kad si sama sa sobom ili s ljudima s kojima si doista opuštena i u povjerenju.

Biti pozitivna osoba znači ne utapati se u jadikovkama, ne tjerati sebe preko granica mogućnosti i ponavljati si da moraš biti dobro i kad nisi. To je samo program koji nam usađuju – da moramo biti ovo ili ono. Moramo promatrati svijet kroz ružičaste naočale i ponavljati da je sve super. Mislim zapravo i jest super. Baš tako kako jest.

Biti pozitivna ne znači da se stalno smiješ. Da si uspješna po svim svjetovnim kriterijima. Da ti život ide kao po špagici. Biti pozitivna znači da se možeš smijati i manama života i svojim manama. Isplakati kad ti treba. Biti očajna, pa vidjeti svijetlo. Prihvaćati. Raditi najbolje sto znaš i smanjiti očekivanja od same sebe. Uživati u procesu kad možeš. Slaviti život kad je lijep, preživjeti kad nije. Prihvatiti sebe.
Biti pozitivna osoba ne znači uvijek misliti o svemu pozitivno i negirati stvarne okolnosti, emocije, doživljaje, boli. Biti pozitivna znači da se uvijek na kraju nasmiješ. Prije ili kasnije. Na minutu ili 17 sati.

Disclaimer:

  • Biti pozitivna nekad znači i potražiti pomoć jer si upala u depresiju iz koje ne vidiš izlaz.
  • Biti pozitivna za tebe ne mora značiti za tebe isto što i za mene.
  • Ne tražim savjete, ali rado slušam tuđa viđenja i mišljenja.

Objavi komentar