Umjetnost polaganog življenja
Nisam sigurna bi li ovo nazvala umjetnošću ili naprosto vještinom, ali definitivno je nešto čemu težim. Polagano življenje. Znam da puno nas misli da volimo život u petoj brzini, ali koliko je tu istinske težnje za time i ljubavi prema takvom životu, ali koliko nametnutog standarda prema kojem se smatramo uspješnima onoliko koliko smo zauzeti.
Čak je i sama produktivnost postavljena na iskrivljene temelje i hrpa sitnih stvari koje napravimo kroz dan, a nisu bile na našim to do listama, ostaju samo beznačajne stvari. Beznačajne a zapravo neprocjenjive.
Zagrljaj. Šalica kave. Disanje. Sjedenje ili ležanje u tišini. Mirisanje cvijeća. Guštanje u čaju. Čaša vina. Gledanje u dijete. Razgovor s prijateljicom. Distrakcije ili cilj života?
Kako sam kao učiteljica plesa spontano postala učiteljicom ženstvenosti, a samim time i učiteljicom seksualnosti, senzualnosti i gušta koji si žene često ne dopuštaju, tako sam s vremenom počela shvaćati da sve to nije moguće ako ne usporimo. U početku je to usporavanje išlo kroz pokret i tu sam vidjela koliko znači kad plešeš polagano i koliko polagane kretnje omogućuju da pokret doživiš i proživiš, osjetiš ga svakom porom i počneš otkrivati emocije koje pokreti bude. A sad, 12 godina nakon početaka moje učiteljske misije, počinjem promatrati koliko bi mi ta sporost koristila u mom životu.
Kad prigrliš polagani život postaješ prisutnija, svjesnija, bogatija, ispunjenija. Postaješ senzualna i taj osjećaj nosiš duboko u sebi. Tu senzaciju uranjanja u sve što činiš.
Paralelno s tim počela sam primjećivati enormnost izazova sporog življenja. Trenutke spokoja zbog takvog žvota prekidaju trenuci osjećaja nedovoljnosti. Osjećaja neproduktivnosti i osjećaja da će te drugi preteći, pregaziti, da ćeš ostati malena ispod zvijezda. Jer veličina se danas ne mjeri veličinom tvog srca, brojem zagrljaja, trenucima inspiracije, poljupcima, prisutnošću i unutarnjom ljepotom. Mjeri se iznosom na računu, kućama, autima, društvenim statusom, reckama na dasci ispunjenih ciljeva, vanjštinom, popularnošću, brzinom i instagram feedom ispunjenim osmjesima. Da da, svi ćemo reći da to nije tako, da mi zapravo ne težimo tome, ali kad smo sami, kad se osjećamo anksiozno, tužno ili nedorečeno, što je tome pravi uzrok? Očekivanja od sebe, života i drugih, trčanje prema ciljevima i grabljenje prema uspjehu čije mjerilo, čak i kada mislimo da jesmo, nismo postavili sami.
Je li danas uopće moguće živjeti polagano? I kad bi čak i odbacili sve te lažne uspjehe i težnje za njima, bismo li mogli – usporiti?
Kad pogledam bih li mogla, mislim da će biti izazovno. Jer ručak neko treba skuhati, suđe se treba oprati, djeca se trebaju namiriti, odvesti, dovesti, povesti. Da da, baš to, djeca. Prenosimo li na njih histeriju koju su nama prenijeli i toliko puta potvrdili i nametnuli? Treba li našoj djeci još jedan izlet, još jedna vanškolska aktivnost, još jedna ocjena više, još jedna kvačica na beskonačnoj to do listi? Kad je najvažnije postalo samo uposliti djecu na sto načina kako im na trenutak ne bi bilo dosadno i zašto ih tako često lišavamo one dokolice za kojom i sami žudimo?
Svi mi nekad moramo požuriti da bismo stigli. Nešto ostvarili. Nešto dovršili ili tek započeli. I to je sasvim ok. Ali, kad polagano postane samo nešto što prakticiramo eventualno na ona dva tjedna godišnjeg onda prestajemo živjeti i samo trčimo. Trčeći u svaku aktivnost, propuštamo je. A sve zato jer nas je netko nekad uvjerio da to tako mora biti. Da je to život. Suvremeni svijet. Da ćemo, samo kad požurimo, brže stići na cilj. I onda biti vrijedni. Dovoljni. Uspješni. Popularni. Cijenjeni. Divit će nam se.
I to je ok. Ali polagano je ipak bolje. S uživanjem. I divljenjem trenucima u kojima samo jesmo. Ja želim vjerovati da se možemo okrenuti naglavačke i ponovno živjeti polagano.
Senzualnost. Polaganost. Ovaj tjedan sam ju odabrala za sebe. Svaki dan i svaki tren kad poželim obaviti 1001 stvar i stići na 1001 mjesto ponovit ću si mantru – polagano. Tko je samnom?
