Voljeti svoje tijelo, a ne odraz u ogledalu
Jednom sam prilikom u dvorani pitala žene prije treninga neka digne ruku ona koja je potpuno zadovoljna svojim tijelom, točnije svojim izgledom i pogledom u ogledalo. Od desetak žena u dvorani, samo je jedna digla ruku. Ako ćemo iskreno, nisam sigurna da je bila iskrena.
U doba kad hashtagovi #selflove i #bodypositivity naprosto skaču iz paštete ili instgrama i tik toka, sve manje žena zapravo misli da vole svoje tijelo. Zapravo, sve manje nas vjeruje da voli same sebe. Možda je to sve još jedna iluzija nametnuta od strane društvenih mreža, možda je stvar u tome da je ljubav prema sebi, briga o sebi i ljubav prema vlastitom tijelu postala još jedna nametnuta obaveza i još jedna stvar na to do listi koju mi žene, a osobito mame, ne stižemo ili nemamo kapaciteta ili energije ispuniti.
A možda je problem ipak malo dublji….
Ne vole li žene doista svoje tijelo? Uvjerena sam da mnoge žene to misle jer naprosto ljubav izjednačuju sa sviđanjem. Postavlja se imperativ da, ako volim svoje tijelo, mora mi se sviđati sve na njemu. Što je, u mom svijetu, totalni bullshit. Meni se ne sviđa moj nos, ne sviđaju mi se cice koje nakon dvoje djece vise do pupka (barem se ja tak osjećam), a ne sviđa mi se trenutno ni trbuh jer sam papala puno zadnjih par mjeseci i sad se raširio.
Znači li to da ne volim svoje tijelo? Ne, ja ga obožavam. Jer kad bi sviđanje bilo pretpostavka za voljenje, onda niti jedna od nas ne bi uređivala obrve, radila nokte, šminkala se ili bojala kosu. Sve bi naprosto samo bile točno takve kakve jesmo bez potrebe za uljepšavanjem. Dakle drugi ekstrem bio bi da ne volim svoju kosu ako mi se, naprimjer, ne sviđa njena boja, pa je odlučim promjeniti. Je li to tako?
Možeš voljeti svoje tijelo bez obzira na to kako ti pojedini dijelovi izgledaju u ogledalu. Možeš uživati u svemu što ti daje, cijeniti ga zbog užitka, ljubiti ga jer je rodilo tvoju djecu, voljeti ga jer pleše, trči, kreće se. A slobodna si i dalje da ti se ne sviđa pojedini dio, koji se tiče samog izgleda. U skladu s tim, je li ljubav prema tijelu uvjetovana izgledom? Danas da. Patrijarhalni pogled na ženu kao objekt a ne subjekt, te osuđivanje i ocjenjivanje vrijednosti žene kroz vanjski izgled dovelo nas je do toga da je nešto pozitivno i predivno, kakva je ljubav prema tijelu, postalo nešto potpuno ovisno o izgledu tog tijela. Ako tijelo pak promatraš kao predivan organizam i tvoj dom, onda vidiš da je ono više od samog izgleda. I voliš kao nešto što je više od tvog izgleda.
U svom radu sa ženama, uvijek to ističem kao izrazito važno. Odvajanje izgleda od samog tijela. Odvajanje sviđanja od ljubavi. Jedno može bez drugog. Prema izgledu možemo biti neutralni, svoje mane možemo samo prihvaćati, a i dalje možemo osjećati ljubav prema tijelu.
Ako pak zarinemo u drugu stranu. U problematiku stvarnog nedostajanja ljubavi prema svom tijelu, ponovno tražimo korijen u patrijarhatu, pogledu na sebe same i na našu vrijednost, i idemo li dublje, doći ćemo do srama. Žene se oduvijek, čini mi se, učilo da je tijelo nešto loše. Počev od religija koje žensko tijello prikrivaju ili tome teže ( a gotovo svaka veća religija je takva) preko društva koje na žensku seksualnost gleda kao nešto loše i prljavo, pa sve do nas samih koje smo odgojem prisvojile osjećaj da je tijelo ono koje izaziva, ne valja i da ga se treba sramiti. Bilo da smo doživjele neki oblik seksualnog zlostavljanja ili posramljivanja, bilo da naše tijelo ne odgovara trenutnoj modi ili da imamo neki vanjski nedostatak koji je svima vidljiv, naučile smo se sramiti.
Svaka od nas, ako se tome posveti, može se sjetiti malih ali važnih događaja u svojoj prošlosti kad smo prvi put naučile da je naše tijelo nešto loše. Možda si trrčala bez majice godinama s prijateljima u djetinjstvu dok jednom nije netko rekao da obučeš majicu. Možda si plesala kružeći kukovima kao mala djevojčica dok odjendopm netko to nije proglasio kao nepoželjno i ružno. Možda si naprosto, kao ja, rano razvila grudi još nespremna za poglede muške okoline pa si ih skrivala jer si se osjećala neugodno ili kao da izazivaš. Nisi htjela te poglede. Ne još, možda ne nikad, a nisi ih mogla izbjeći i za to si počela kriviti svoje tijelo. Ne one koje gledaju, nego svoje tijelo. Sebe.
Ja se sjećam tog događaja i često o njemu pričam. Na igralištu sam tijekom odmora radila zvijezde. Taj sam dan slučajno imala haljinu. Bila sam tek četvrti razred, ali bila sam visoka (sad nisam više, stao rast ubrzo). Dan je bio kao svaki drugi, imala sam haljinu kao svaku drugu i radila sam ono što radim često, igrala se. U jednom trenutku do mene je došla učiteljica koju nisam poznavala i rekla: „Curica oprosti, hajde prestani raditi zvijezde, skupili su se dečki iz viših razreda i gledaju ti gaćice.“
Na sto razina ovo je tu curicu posramilo. Kao prvo, učiteljica koja mi je prišla i to rekla, nije se obratila ekipi koja je buljila u dječje gaćice, nego meni. Kao drugo, moje gaćice koje sam do sada doživljavala kao normalan dio odjeće, odjednom su postale problem. Moje tijelo, do sad obožavano, korišteno bez razmišljanja, postalo je problem.
Godinama nakon svega ovog, držala sam se pogrbljeno i skrivala sam svoje tijelo od svijeta smatrajući ga lošim i ne voljeći ga. Kad se na taj sram naljepi i pogled na ženu kao vanjštinu, a ne na njeno cijelo biće, i pogled na njeno tijelo ili kao sramotno ili kao nedovoljno lijepo ( a upravo na tome počiva cijela beauty industrija danas), onda je normalno da nam se izgled našeg tijela prestane sviđati i da ga počnemo mrziti ili u najboljem slučaju misliti da ga ne volimo jer nismo njime ili nekom njegovom fazom apsolutno i potpuno zadovoljne.
Rješenje je u odvajanju ljubavi od sviđanja, voljenja svog tijela od potpunog zadovoljstva njegovom trenutnom fazom. Rješenje je u uživanju u tijelu, a ne samo u tome kako ono izgleda. Micanju fokusa s izgleda na to što ti tvoje tijelo pruža takvo kakvo jest, danas. Rješenje je u polaganom i nježnom liječenju duboke traume koju danas nosi skoro svaka žena i dopuštenju da tvoje tijelo bude seksualno, slobodno, golo, zakopčano, ali bez srama. Korak po korak, mi smo te koje ćemo to promjeniti za naše kćeri. Ali promjena počinje od nas. Sada. Za njih u budućnosti.
