kako sam prestala tražiti savršenstvo i počela živjeti roditeljstvo
Danas sam intenzivno razmišljala ili čak bi bolje bilo reći – osjećala kako još nisam spremna biti mama dvoje djece i kako nisam ni sada, u sedmom mjesecu trudnoće, sigurna jesam li to ikad željela.
Jasno, jesam na onoj idealnoj razini, u kojoj sretna obitelj ima dvoje djece – curicu i dečka, ali kad sam iskrena…. Kad sam skroz iskrena prema sebi, zapravo bi rekla da to nisam željela, da nisam spremna i da mi je jedno dijete zapravo dovoljno. Takvo priznanje najšešće prethodi i uzokuje osjećaj krivnje i grižnje savjesti jer uopćeno je mišljenje da bebe u trbuhu osjećaju sve, a osobito osjećaju da nisu željene. A tko želi da se njegovo dijete osjeća neželjeno? Baš nitko.
Zbog toga puno mama ovakve emocije proguta i potrpa ispod tepiha, misleći i nadajući se da beba ne osjeća ono što smo progutale i da ne može zaviriti ispod tepiha. Tako sam i ja to prvo poželjela. Želim da osjećam to što osjećam. Želim sama sebe uvjeriti da sam spremna i da jedva čekam. Da sam super sad kad polako moram smanjiti posao i mnoge druge stvari koje volim. Da već sada osjećam snažne majčinske emocije prema biću koje raste u meni i brojim dane kad ću ju upoznati. Jedva čekam pelene, plač, neprospavane noći i svu dramu koja s tim kod mene ide. Htjela sam potrpati to bilo gdje, samo da ne osjećam. Jer tko želi da se njegovo dijete osjeća neželjeno? Baš nitko. Pa tako ni ja.
No tu smo gdje jesmo. Rastužilo me to.
No onda sam se sjetila kakve sam sve emocije imala s Vitom (koji će sada 5 godina) i koliko sam se svega bojala. Nisam od onih žena kojima je transformacija u majke išla bez problema i lako. Od onih sam kojima je sve teško palo. Gubitak slobode, samoća, odvojenost od posla, gubitak tjelesne forme, poludjeli hormoni. Sjećam se da nisam imala osjećaj zaljubljenosti u njega kad se rodio. Osjećaj zaljubljenosti i ljubavi postajao je snažniji kako je vrijeme prolazilo i kako smo se nas dvoje upoznavali.
Osjećaj zaljubljenosti i ljubavi još više je rastao oslobođen rastom mog samopouzdanja u roditeljskoj ulozi i kako sam učila prepoznati sebe kao mamu, često drugačiju od većine mame s kojima sam se susretala. Do tada je moj strah od toga da učinim nešto pogrešno bio jači od moje intuicije i od mene same i moj karakter i osobnost nisu dolazili do izražaja u mom odgoju.
Vodila sam se onime što kažu stručnjaci, a to što mnogi od njih govore stavlja na roditelje prevelik teret i prevelika očekivanja. Nravno, često je ono što kažu i kontradiktorno i onda se nađeš izgubljena u svemu zaboravljajući i to TKO SI TI u onome što činiš.
A onda se u meni nešto prelomilo. Ne sjećam se točnog trenutka, ali sjećam se da sam naprosto prestala. Stala sam sa svom histerijom. Prestala sam od sebe očekivati savršenstvo. Počela sam i tu iskazivati svoju autentičnost i sve što radim usklađivati sa svojom prirodom. Počela sam živjeti roditeljstvo. Sebe. I svoj odnos s djetetom gledati kao predivnu školu života i osobnog razvoja. Pustila sam da me odnos uči o meni.
Maknula sam se od osjećaja krivnje jer ne radim sve by the book“, jer sam drugačijai počela uživati u tome što ja jesam kao mama. Uživati u svom sinu i puštati da se ljubav razvije. Dopustiti si i ljutnju i frustraciju zbog promjena u mom životu i želju da opet budem sama i slobodna.
I tako je dijete koje nisam planirala, nisam željela iviše od svega i lduo zavoljela već u trbuhu, postalo je prirodno moja najveća ljubav, najveći učitelj, najluđa avantura i vječiti sadržaj na mom dnevnom popisu zahvalnosti.
Zašto sve to pišem?
Zato što mislim da svijet i mi mame same, pred sebe stavljamo nemogući zadatak savršenstva. Zatrovane time da sve što pomislimo, osjetimo i doživimo od trenutka začeća pa do kraja života oštećuje i psihički sakati našu djecu. Stavljajući se time u nastojanje da sve što pomoslimo, osjetimo i doživimo od trenutka začeća pa do kraja našeg života oštećuje i psihički sakati našu djecu. Stavljajući se time u u nastojanje da naše misli, emocije i djela budu bezgrešni, prestajemo biti svoje.
Počnemo zataškavati emocije jer emocije nisu nešto što baš uvijek možeš predvidjeti i usmjeriti onako kako ti želiš. Nekad se jave mimo naše volje i našeg nastojanja. Iskrenost je važnija od savršenstva. I svi mi roditelji, baš svi, negdje ćemo pogriješiti.
I ako to osvještavamo, ako sebe mijenjamo, ako tažimo svoju autentičnost – to neće oštetiti našu djecu. Te će ih greške osnažiti za život.
Sve ono „dobro“ što učinimo, postat će njihova sloboda i samopouzdanje, A sve naše greške koje možda na njima ostave tragove, postat će stepenice za rast. Osobito ako im mi pokažemo kako i mi imamo te stepenice i kako ih autentično, ranjivo i iskreno prelazimo. NITKO ne zna sve o majčinstvu i roditeljstvu i NIČIJE misli, emocije i djela nisu dovoljno čisti da bi odgojili savršenu djecu.
Baš zato, savršeni ljudi ne postoje. Ali postoje autentični, ranjivi i slobodni.
Zato ako si trudna ili si tek rodila, ma čak i ako si mamam već mjesecima ili godinama, a jave ti se zbrkani osjećaji, nemoj ih potiskivati. Osjećaš što osjećaš. Promatraj zašto to osjećaš, koja je podloga tih osjećaja, pa pronađi i osjećaje i misli koji su pozitivniji. Ispiši i jedno i drugo, izbaci sva sranja na papir. A onda promjeni fokus. Usmjeri se na nešto drugo. I pusti da te roditeljstvo uči kako biti roditelj. I kako biti TI.
Vjerujem da za našu djecu nema većeg naslijeđa od toga da ostanu slobodni i svoji. Sa svim zbrčkanim emocijama, mislima i akcijama kojih će u njihovim životima biti puno. Kao i u našim. Oni gledaju? Vide li pravu tebe?
