MOJA RUTINA ZA (SUPER)MAME I (SUPER)ŽENE
Kao prvo, mislim da istovremeno ne postoje superžene i da je svaka žena superžena. Isto je i s mamama.Zašto volim ovaj portal i tekstove na njemu je upravo to – sve mi jesmo i nismo super. Sve imamo svoje svijetle i tamne trenutke, dobre i loše reakcije na dijete, muža, posao i život općenito i dobre i loše priče koje pričamo sebi. I zato nismo supermame ni superžene jer smo ljudi. Istovremeno, mogućnost da se izdigneš iz svoje muke koliko god bila velika ili mala daje ti pravo koristiti epitet super. Nadam se da se razumijemo. Ako ne, pročitajte opet, ima smisla.
Otkad znam za sebe bila sam baš takva – ne dvolična u smislu licemjerstva, nego s dva lica, dve unutarnje borbe, tuga i radost, optimizam i pesimizam, strah i hrabrost, vjera i sumnja. Nemam pojma da li se svi tako osjećamo jer većina nas to ne pokazuje na van, ali samnom je tako. Danas želim s vama podijeliti kako se nosim s anksioznpšću, nekom čudnom tugom, koju uvijek nosim u sebi, bez obzira na životnu situaciju i trenutak, kao i s pravim životnim izazovima.
Rođenje djeteta palo mi je strašno teško i u tim emocijama bilo je malo ili nimalo sreće. Sve ovo, uz razgovor s psihologicom, spasilo me iz muka mog uma i emocija, ali najviše od svega spasilo me prihvaćanje, a onda i voljenje sebe baš takve. Kad prigrliš najgore dijelove sebe, tek tada oslobađaš najbolje. Još uvijek to učim i osvještavam gdje sebe krivim što nisam bolja mama, hrabrija poduzetnica ili predanija supruga, a onda to mijenjam. Ne samo mijenjajući sebe, nego i osjećaj koji imam spram sebe… Pa krenimo od toga..
1. Kako bi razgovarala sa svojim djetetom/ prijateljicom / nećakinjom u toj situaciji?
Ovu metodu mi je predložila moja psihologica, a pročitala sam je nedavno i u jednoj knjizi i super mi je kliknula. Ona pomaže da osvjestiš na koje si sve načine zapravo zločesta prema sebi i da pronađeš za sebe utjehu, nježnost i ljubav kakvu pronalaziš za voljene ljude oko sebe . Kad imam neku situaciju u kojoj se krivim ili kad se ne osjećam kako bi htjela, pričam ili pišem – draga Ivka, razumijem da se tako osjećaš….. i kreće. Možda na prvu zvuči malo budalasto, ali radije bi bila budalasta i sretna nego „normalna“ i nesretna.
- Afirmacije i Uvjerenja
U jednom smislu ova metoda je nekako ocrnjena, ali to je najčešće samo zato jer ne sjeda svakome i zato jer je ljudi banaliziraju i krivo koriste. Ja nisam naivna da mislim da samo ponavljanjem neke rečenice u koju ne vjerujem mogu promjeniti svoj život i/ili osjećati se bolje. Ovako ja to radim sa sobom i osjećam da mi pomaže: sjetim se neke rečenice negativne koju si ponavljam uvijek ispočetka. Odaberem uvijek neki strah za koji smatram da zapravo nije realan. Napr: Bojim se da nikad neću biti dovoljno uspješna. I onda ju gledam. Zašto se bojim? Tko mi je to rekao? I kako bi bilo da se ne bojim. Onda zatvorim oči i prizovem taj filing… Moći, slobode, hrabrosti. Uh. I iz tog filinga izgovaram kontra rečenicu. Odabirem osjećaj uspjeha i uspjeh mi dolazi s lakoćom. I kroz dan zapravo promatram te misli koje mi se vrzmaju i osvještavam negativne koje se ponavljaju. Kad doista malo pogledaš… Nije li bolje pričati si lijepe priče nego ružne? Što imamo od ružnih? Neko će reći da nemamo ništa ni od lijepih, ali osjećaj je sto put bolji. Probajte samo ovaj dio s osvještavanjem. I sad se vratite gore. Zamislite da vašem djetetu uvijek iznova ponavljate te negativne rečenice. Što bi to učinilo njegovoj mudrosti, moći i samopouzdanju? - Zahvalnost
Uh… Najljepši i najtransformativniji osjećaj na svijetu. Nedavno sam negdje pročitala rečenicu: na čemu biste danas zahvaljivali kad biste znali da sutra nestaje sve ono na čemu se danas niste zahvalili? Kakvo osvještavanje. Sjetila sam se banalnosti poput vode, tuširanja, perilice za veš ili suđe. Krova nad glavom, djeteta, muža, prijateljica. Sunca, dana, noći, mjeseca, kiše. Neke stvari koje totalno uzimamo zdravo za gotovo. Ovo je super jer ne zahtjeva trud, ne moraš ako si umorna pisati, samo prije spavanja ili dok eležiš pored klinaca osjećaš zahvalnost za sve što imaš. Fakat je feelgood osjećaj. - Vizualizacija
Sjećate se svog djetinjstva? Što smo radili kad nismo radili ništa? Jesmo li sjedili i razmišljali kako ne valjamo, kako svijet ne valja, kako će sve biti užasno? Ne. Maštom smo ulazili u neke druge svjetove, pozitivne, blesave i lude i – osjećali smo se super. I vizualizacija je danas prenategnuta i rastegnuta, ali ona je prekrasna stvar. Zamišljanje onog što želiš instant proizvodi dobar osjećaj. Mašta nam je dana kao preteča idejama, a ideje preteča realizacijama. Svi proizvodi i izumi jednom, su bili vizualizacija. I ne ne vjerujem da je dovoljna, ali potiče akciju koju radiš s motivacijom i željom.
Kad sam još bila na faksu, a to je bilo prije petnaestak godina, prvi sam put vizualizirala i napravila svoj vision board. Opisala sam u detalje što želim raditi, u kakvoj tvrtki, s kakvim ljudima. I to sam ostvarila. Svojom akcijom, ali i akcijom svoje podsvijesti jer me vuklo nešto baš da napravim to, to i to, odem tamo, odlučim tako. To je moć podsvijesti za koju ja vjerujem da je ispunjena slikama koje non stop gledamo i mislima koje non stop mislimo. Bitno je da u toj viziji i na toj ploči budu stvari koje vas inspiriraju, koje bi vas pomele s nogu i – ono najbitnije – koje vjerujete da su ostvarive. Napr ja bih rado da imam krila i letim po svijetu, ali ako ne vjerujem da to mogu ostvariti neće mi ploča pomoći. J Opisujte ili ljepite slike najdivnijih ciljeva, želja, osjećaja, svega što želite biti i imati. Maštajte, gledajte u ploču, radite i ove ostale stvari i djelujte. Kad djeluješ iz te perspektive, puno je ljepše, lakše i veselije. Nema tu nikakve magije. TO je čista motivacija, djelovanje na podsvjest i podržavanje sebe. Opa… Možda ipak je magija? - Prisutnost
Ovo mi je veliki izazov. Pokušavati biti prisutna u svemu što činim. Ili bar u nekim stvarima. Teško je biti prisutan čitavog dana, ali nije tako teško krasti male trenutke prisutnosti. Naprimjer, ja to radim dok perem suđe baš zato jer mi tada prisutnost ne dođe spontano. Mrzim prati suđe. A moram. Jer moj muž nema šanse da u perilicu stavi lonac. (hahahaha). I onda ga perem osvještavajući trenutak, pjenu, toplu vodu. Fora je.
Postoje i stvari u kojima sam potpuno prisutna s lakoćom. Kad čitam ili plešem ili radim svoj posao. Važno je pronaći takve stvari jer one su za mene poanta sretnog života. Ostvaruju nas. Nije bitno je li to nešto što radite za život iako je divno kad jest. TO može biti hobi. Ali ugurajte ga u svaki slobodni trenutak u svom životu. Ako nemate slobodni trenutak, stvorite ga. - Meditacija. Ples. Fizička aktivnost.
Sve što ove gore stvari rade na svjesno razini, ove tri stvari rade na nesvjesoj. Meni su postale dijelom života toliko da ne mogu zamisliti dan bez njih. Meditacija smiruje moju divljinu u glavi. Nije mi laka i prirodna, ali svaki put je lakša i prirodnija. Ponekad mi prođe u nervozi i borbi, ponekad u mislima, ponekad u plaču. Meditiram samo dišući svjesna sebe i okoline u tišini, a meditiram i slušajući vođene meditacije. Najdraži kanal mi je Honest Guys na Youtubeu. Često zaspim u meditaciji. I vjerujte mi da sam sve osim mirna u glavi. Kompulzivna sam, mozak uvijek ima 4000 tabova otvorenih i vječno si „nekaj gruntam“ (kaže moj muž). Baš zato mi je meditacija super jer me smiruje ali i dopušta mi osjećanje bez misli. Zato često u meditaciji osjećam tu tugu i plačem ili osjećam strah i bol.
Fizička aktivnost može biti ples – kao što je meni ili može biti bilo što drugo. Tu se jednostavno događaju kemijske reakcije koje nas bez muke preobraze u sretniju osobu. To je jedna stvar. A meni je ples i nešto drugo. Izražavanje emocija bez misli. Dopuštanje da se isplačem bez da znam uopće zašto, da se izdivljam na podu ili na šipci, i ostanem nekad čak i poderanih koljena ali potpuno čiste glave. Dogodi mi se da u dvoranu uđem tjeskobna, istresirana i nikakva a izlazim pitajući se što mi je zapravo bilo. To je strast koja preobražava. Nađi to. Probaj nešto, pa još nešto pa opet probaj i naći ćeš. A i imat ćeš uberkul zanimljiva iskustva.
Raditi sve ove rutine ne znači potiskivati. Emocije su predivna stvar. Ranjivost je ono što život čini životom. Zatvaranje tuzi ili strahu znači zatvaranje sreći i radosti. To su jedna vrata u dva smjera. Raditi sve ovo samo znači ne podržavati konstantno programe i misli koje nas unesrećuju i kad za to nema razloga i olakšavati sebi teške trenutke pozitivnim govorom. To je to kad si sebi prijateljica. Prava prijateljica je iskrena, ali i uvijek pronalazi za tebe ljubav i riječi utjehe.
Život je prepun izazova. Uvijek se nešto mijenja i događa i nije lako na svaku promjenu gledati pozitivno i vjerom u pozitivan ishod. Ali dok se čupaš iz bilo koje situacije, puno je bolje da tražiš stvari koje jesu dobre, nego da stalno gledaš u ono što ne valja i ponavljaš si da ne valja. Učiniš sve što je u tvojoj moći da promjeniš situaciju koja ti ne odgovara, ali to činiš u drugačijoj energiji. Ja naprimjer trenutno nemam pojma gdje će moj studio za ples nastaviti raditi. Dakle, drama. Ali shvatila sam da tražiti prostor i smišljati rješenja mogu u stresu, strahu i negativnosti ili u zahvalnosti, vjeri, nadi i radosti. Odabrala sam ono drugo. Lakše mi je. To ne znači da me ponekad ne ulovi panika, ali trudim se misli koje mi je izazivaju zaustaviti. Kao Scarlet iz Zameo ih vjetar… Sutra ću misliti o tome…
Ne pada mi na pamet da nekome pametujem niti mislim da sam otkrila toplu vodu. Oduvijek volim pomagati ženama da se osjećaju bolje, sretnije i slobodnije i ako će nekome ovo koristi, nitko sretniji od mene! Stvarno ima stvari koje nam mogu olakšati teške dane i velike promjene, čak i onda kad se izlaz ne nazire. I nemam vremena – to je samo isprika. Ovo se sve može raditi usput, u hodu, u autu, s djecom. A meditacija nekad iziskuje 10tak minuta. Koliko smo na društvenim mrežama?
Čestitam svima koje su došle do kraja teksta i javite se ako što pomaže!
Ovdje pronađi tekst u originalu, na superportalu supermame.hr
Ivka za supermame