Ivka Armanda Todorović

Ples kao proces rada na sebi – plesanje Emocionalne Ikone Tuge

Postoji 12 ikona (vjerojatno i više) do kojih sam ja došla u svom plesu i proučavanjem pokreta stotine žena koje su plesale samnom. I baš svaka nam je ponekad potrebna. I baš svaka ponekad dolazi prirodno a ponekad je namjerom, načinom kretanja i muzikom možemo probuditi u nekom trenutku. Kad se sve integriraju naš je život slobodno kretanje od jedne do druge i one se izmjenjuju u skladu u toku jednog dana, tjedna, mjeseca ili godine.

Tužne mi ikone daju priliku da osjetim svoju sjenu i tamnu stranu, da prebolim neki prekid odnosa ili posla ili bilo čega drugog, daju mi snagu u osjećaju snage u tuzi, vjeru u moć i hrabrost kad sam ranjiva.
Moćne mi ikone daju mogućnost da napravim nešto za što mi treba hrabrost, da osjetim koliko sam moćna i sposobna, da odradim neki posao koji možda inače ne bih jer bih se bojala da nisam dovoljno kompetentna ili da otresem od sebe osobe, događaja i misli koji me opterećuju i „piju“ me.
Zaigrane mi ikone pružaju laku energiju, bilo da se igram sa svojom djevojačkom i dječjom nježnoću, bilo da se prepuštam bezbrižnom glupiranju i igram se sa životom, bilo da se predajem zaigranosti svojeg ženstvenog seksipila i uživam u flertu sa životom.
Seksipilne i senzualne ikone omogućuju mi da pronađem kontakt sa svojom zdjelicom, sa sočnosti svoje seksualnosti, sa slobodom koju nosim u sebi i uživanjem u životu.

Plešući mogu osjetiti svoju nemoć i moć, svoju slabost i snagu, svoj strah i svoju hrabrost, mekoću i predavanje – sebičnost i uzimanje, a sve to činim oslobađajući svoje tijelo kroz pokret i muziku i lišavajući sebe svih okvira u koje me smjestilo društvo ili u koje sam smjestila sama sebe.

Upravo sam jučer prošla kroz nešto što mi je užasno teško i to upravo plešući. Zatvorila sam oči pustila sam Christinu (You lost me), osjetila sam muziku, duboko prodisala kroz svoje srce i krenula pokretati svoje tijelo. Kretnje su mi bile male, stisnute i dosta brze, dok nisam osjetila snaćžnu i intenzivnu tugu i bol. U svijetu u kojem se tuga, bol i ostale „negativne“ emocije smatraju samo smetnjama kojih se moramo brzo rješiti, ili porukama koje moramo brzo isčitati i pročistiti, pravi mi je blagoslov plesati. Jer kad plešem, u njima mogu samo biti. I bivanjem u toj emociji, moj je pokret postao polagan, razvučen, velik.. Uzimala sam prostor svojim rukama, bokovi su se širili po dvorani, a srce se otvaralo. Zapravo su se otvarala prsa, puno više nego što su  to činila posljednjih sati, neposredno prije plesa, kad sam pokušavala nasilno odgournuti svoje negativne misli obuzeta željom da budem okej. Da napokon budem okej.

Samo sam pustila. Znala sam kakva mi pjesma treba i kakvu emociju želim probuditi. Da nisam znala odabrala bi različite pjesme i pustila da tijelo samo ispriča priču o onom što mu je potrebno. U tom trenutku mom tijelu i mojim emocijama bila je potrebna muzika koja će podržati tugu i izvući je na površinu. Tugu, introvertiranost, potrebu da budem sama u svojim emocijama, potrebu da jednostavno odustanem od borbe i da se predam vlastitoj nemoći. To je jedna od ikona za koje vjerujem da postoji u svakoj ženi, i koja se budi plesom. Ikona je to koju najčešće potiskujemo, jer smo naučene i uvjerene, da je važno uvijek se osjećati dovoljno moćno da nešto promjenimo. Realnost je da se nekad osjećamo nemoćno, da se emocije nekad prelijevaju iz ko zna kojeg i bilo kojeg i više razloga. Ne znamo uvijek izvući iz sebe konkretnu ranu, analizirati je i doći do nekog racionalnog zaključka. Nekad smo u situaciji koja se čini bezizlaznom i onaj mudar dio nas zna da nije bezizlazna, da je prolazna i da će se rješiti, ali ponekad ne želimo biti mudar dio, želimo biti iracionalne, bezizlazne i jednostavno se valjati u svojoj nemoći.

Kako je dobro valjati se malo u svojoj nemoći! Znam da zvuči kontradiktorno, ali zapravo je odmarajuće. Ne mogu, ne želim i ne trebam trenutno ništa napraviti po pitanju svoje nemoći i tuge. Osjećam ju. Prisutna sam s njom. Teška mi je i želim je zatrpati hranom, izlaskom, cigaretom, racionalizacijom, ali neću. Pustit ću je da bude tu. Da ja budem ona.

U plesu, upravo mi ta Ikona predstavlja jednu od najprirodnijih. U životu, ne baš. Zašto bismo tu ikonu budile u životu? Jednostavno je. Ona je mekana. Protočna. Dopušta. Prihvaća situacije kakve jesu čak i kad su teške i naporne. Ona je introvertirana i okrenuta sebi. Iako je bolna, nježna je i smirena u toj boli. Nedavno sam pisala tekst u kojem sam rekla da sam Umorna. E ona je baš taj tekst. Priznanje. Prihvaćanje. Osvještavanje.
Ako je nema dovoljno, onda smo stisnute. Postavljamo se u kockice, gutamo svaku lošu emociju i odrezane smo od vlastitog tijela.

Ako je ima pak previše, što se može dogoditi u nama koji smo anksiozni po prirodi i koji se nosimo s nekim teškim situacijama trenutno u životu, ona nas preuzme. Vjerujem da su blaži oblici depresije baš zapravo proizašli iz utapanja u ovoj ikoni. Lako nas to utapanje preuzme i odvede u samosažaljenje, nezdravi oblik unutarnje majke. Jadna ja stav. Oduzima nam želju za druženjima, zatvara u jadikovanje i općenito nas vodi u duboku nesreću i nezadovoljstvo. Ako je ima previše, ne možemo vidjeti tugu kao emociju koja će proći ne možemo osjetiti introspekciju i upoznavanje sebe kroz tu tugu nego joj se potpuno predajemo trajno.

Propuštanjem tuge kroz sebe plesom, proživljavanjem tuge i na kraju instrospekcijom i dugotrajnim upoznavanjem sebe uvijek iznova, držimo ovu ikonu u balansu. Prihvaćamo ranjivost kao dio ljepote života i tugu kao još jednu predivnu boju u dugi emocija. Povezujemo se sa svojim ranama i najdubljim i najskrivenijim dijelovima sebe. Učimo uvijek iznova voljeti i te dijelove. Jer bez njih nismo potpune, one su dio naše dubine.

Kad je ima previše, onda možemo i pozvati plesom neku drugu ikonu u svoj život i pokret. Naprimjer ikonu radosne i zaigrane djevojčice ili ikonu bahate moćne žene, zavisi o tome što nam u tom trenutku treba.