Search here!

Ivka Armanda Todorović

Tijelo, emocije i mentalno zdravlje

Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razrješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život.

Jako sam puno čitala na temu trauma, no sve se knjige, teorije i tekstovi uglavnom fokusiraju na ono što zovemo ranom traumom, one rane koje su nastale u samom početku našeg života, u onom vremenu za koje kažemo prve tri su najvažnije. Traume koje su nam zadali distancirani, toksični ili nesvjesni roditelji. No istina je dakako, kao i obično, puno dublja od toga.

Naime, mislim da su traume nastale tako rano u djetinjstvo uvjetovane stanjem naših roditelja, ali s druge strane i nizom sitnih okolnosti koje čak ne moraju ni značiti roditeljsku grešku. Već kao vrlo maleni, mi imamo svoju percepciju svijeta oko sebe, svoj doživljaj stvari i svoje velike emocije koje još ne razumijemo, ali itekako osjećamo. I onda jedan pogled ili riječ, koja čak i nema toksičnu konotaciju, u nama stvori ranu. Dolazak brata ili sestre, trenutak samoće kad nam je bilo potrebno društvo ili samo neka promjena u rutini i već je nastala trauma.

I kad kažem da je stvar dublja, onda mislim i na to da traume ne nastaju samo u našem djetinjstvu. Traume se naslažu jedna na drugu od najranije dobi pa nadalje i uopće ne moraju značiti neke teške trenutke u klasičnom smislu. To su naprosto samo događaji koji su nas u tom trenutku obilježili, povrijedili i uklesali se u naše tijelo kao rane. I te rane bole. Čak i kad radiš na sebi, čak i kad razgovaraš, čak i kad si svjesna sebe i svijeta oko sebe, rane i dalje peckaju. Ostale su zabilježene u našem tijelu, a mi ih uporno okušavamo riješiti.

I uspijemo. One zarastu, osuše se, nisu više krvave, ali ožiljci ostaju. I onda kad nam netko svojim pogledom, riječju ili nehotičnim djelom začačka po starom ožiljku, mi ponovno krvarimo. A kako krvarimo može nam odrediti postojanje.

Mnogi od nas će se praviti da krvi nema. Nastaviti sve u životu kao da ništa nije bilo. Zatvorit će se u svoj svijet, u posao, ovisnost, televiziju, neki odnos. Nestat će u glavi. Mnogi od nas ranu će trpiti i osjećati, ali jednostavno se praviti kao da ne postoji, tako unoseći krv i tamo gdje boli nema. I mnogi od nas tako će proživjeti čitav život. Ponekad sretniji, ponekad nesretniji, zavisi o tome je li rana zatvorena ili se opet otvorila.

Neki će pričati o rani. Osjetiti je emocionalno ili umno. Izanalizirati je do besvijesti, dok više ne bude imala tako veliku snagu nad njima. No problem s ranom jest što ona nije u umu, nego u tijelu. Sve su rane tjelesne rane. A tijelo ne pruža krajnje rješenje i razrješenje, ali može pružiti nešto drugo. Dopuštanje. Osjećanje. Prepuštanje. Melem.

Zato istinski vjerujem da pravog mentalnog zdravlja nema bez tijela. Ono nam je dano kako bismo živjeli u njemu, a ne daleko od njega, odsječenih glava i srca zakopanih u betonu neizraženih emocija. Dok nismo spremni istinski zaroniti u emociju, tijelom, do tada samo ljepimo flastere i umom liječimo ono što je puno dublje od misli. Mi sami. Naši osjećaji, naše zabilješke, naše traume. Kad uđeš u tijelo nemaš se više gdje sakriti. Svi su osjećaji tu. Nema nikog da te spasi. Nema cigarete, nema netflixa, nema čaše vina, nema ničega, samo gola ti.

I rekla bih, nema konačnog rješenja. Barem ga ja još nisam osjetila (otkrila). Tijelo naprosto pruža mogućnost da samo uvijek ispočetka susretnemo svoju ogoljenu bit i emocije bez zadrške. Tijelo nam pruža mogućnost da se nasmijemo do suza ili da isplačemo dušu. Tijelo nam pruža mogućnost da te emocije onda mentalno rastvorimo ili ne. I uvijek je tu za tu mogućnost. Svaki put kad kliknemo u krivi file (ili pravi, zavisi kako gledaš), svaki put kad se ona rana ponovno rastvori i svaki put kad gubimo sebe, zaron u tijelo vraća nas duboko, duboko unutra.

Znale bi o tome puno više yoga majstorice i znale bi to dobro objasniti s one stručne strane. Ja znam samo ono što sam sama prošla i što još uvijek prolazim. Emocije kroz pokretanje tijela, kroz ples. Znam i ono kad ih ne želim osjetiti, pa ostanem prisutna od ramena prema gore, odsječena tijela iako znam sve što znam i probala sam sve što sam prošla. Jer i za to treba imati kapaciteta kojeg nemaš uvijek u životu i u svakoj situaciji.

No kad uspiješ skupiti hrabrosti i ući u svoju esenciju, mogu se dogoditi čuda. Pokretanjem trupa u velikim krugovima i prsima potisnutim prema gore, otvorit ćemo srce doslovno i metaforički. I ako uz to uspijemo zanemariti blebetanje uma, prsa će postati poput propusne membrane i bez da znamo zašto točno, osjetit će neke stare i neke nove boli. Boli, ali i ljubav. Nema djelomične propusnosti. Punoća boli je jedina koja omogućuje punoću radosti, ljubavi i ljepote.

Ako pokrenemo svoju zdjelicu, kukove, bokove, u velikim krugovima, lomeći ustaljenost obrazaca kretanja i puštajući da u nama krckaju kosti srasle s ustezanjima, malenošću i mizoginijom, osjetit ćemo ekstazu i užitak. I opet bol. Jer pod jarmom patrijarhata i ranjavanja ženske biti tisućljećima godina naši su kukovi postali kocke umjesto krugovi. Tvrdi umjesto mekani. I zato tako to boli. Doslovno i metaforički. Imaš osjećaj kao da želiš natjerati planinu da se pokrene. A zapravo samo pokrećeš neizraženu sebe. Sebe malu činiš velikom. Sebe slomljenu osjećaš lijepom. Sebe racionalnu puštaš u emotivni vrtlog.

Uz to sve, tu je i muzika. Odabirom prave još više golicaš emocije i tjeraš ih na površinu. Tugaljiva će pjesma svojim stihovima poškakljati tvoja sjećanja na neprežaljenu osobu, strastveni metal razbudit će ljutu tebe, a neka lagana melodija sa snažnim basom zavući će ti se u zdjelicu i potaknuti je na još više užitka.

I sve je to jednostavno. Jednostavno ali i teško. I nije uvijek sve u mindsetu, sve u glavi, sve u forsiranju sebe na promjenu. Nekad je u bivanju. Nježnom glasu koji zna da će doći vrijeme, ali nije još. Šapatu koji ti dopušta i da budeš slaba. Pokretu malom, malo većem, pa još malo većem. I dodiru. Puno dodira. Na duhovnoj i tjelesnoj razini.

Nježno prema sebi. Uvijek. Tijelo zna.

Objavi komentar