Možeš imati sve. Ali kako i pod koju cijenu?
Dan žena je prošao, a krilatica – „žene mogu imati sve“ ostaje vijesti u zraku. Nema ništa loše u tome da želimo imati sve, i trebamo imati pravo imati sve, ali treba znati da „imati sve“ zahtijeva velike promjene u društvu, zakonu, obiteljskim odnosima i – našim glavama.
Ja sam s prvim djetetom odlučila imati sve. To je značilo da sam radila punom parom, aktivirala sam svoje selo (bake s jedne i druge strane) i mužu djecu prepuštala brojne večeri. Gazila sam, ne , galopirala sam kroz život i balansirala poslom i djecom brakom i vremenom za sebe. Naizgled, imala sam sve. I onda sam pala. U totalno pregorijevanje na svim poljima. Dvije godine nisam imala volje za ništa.
Na van, sve je izgledalo isto. Ja, nasmijana, moja djeca, moj brak, moj posao. A moj se interijer urušavao do te mjere da mi je za najmanju odluku oko djeteta ili posla trebalo nekoliko sati. Do te mjere da mi je psihoterapeutica umjesto terapije razgovorom predložila posjet psihijatru i okretanje medikaciji. Bila sam u potpunom manjku serotonina i zadovoljstva iako sam imala sve. Sve što sam ikada htjela.
Taj prijedlog moje terapeutice bio mi je šok. Nekako sam vjerovala da mi tablete nisu potrebne. Možda je to i pitanje predrasuda koje sam imala. Sa strahom u srcu i odlučnošću da sam spremna i na tablete, okrenula sam broj psihijatrice. Brzo me primila, zvučala sam loše i odmah sam se uputila u njen ured. Nakon upoznavanja ispričala sam ukratko sve svoje emocije i kaos u kojem se trenutno nalazim. Nije prošlo pola sata i izlazila sam iz ordinacije s receptom u ruci. Dijagnoza anksiozni poremećaj. Propisana terapija.
Krenula sam prema ljekarni. Ali nešto u meni nije mi dalo mira. Bila je to rečenica koju je doktorica izgovorila. Nešto kao: „razumijem. Očito je da imate anksiozni poremećaj, što je danas potpuno normalno. Naime, ovaj život kakav vodimo jednostavno nije moguće izdržati.“
Želim li ja živjeti život za koji mi trebaju tablete samo da ga preživim? Ne zbog neke jače dijagnoze i problema s mentalnim zdravljem, ne zbog neke traume niti zbog istinske potrebne da se kemija u mozgu izbalansira nego samo za postojanje u životu koji sam si sama izgradila?
Moj je odgovor u tom trenutku bio da ne želim onda takav život. I stala sam pred samu sebe pitajući se – gdje sam pogriješila?
Vodila sam se krilaticom da mogu imati sve, iako mi je društvo stavilo na leđa teret majke i supruge. Kažem teret, jer prema našem balkanskom mentalitetu, a i šire, žena još uvijek drži tri ugla kuće. Mogla sam ja otići na posao, ali prije toga sina u vrtić jer sam dobra mater, pa naravno i pripremiti ručak (jer tko će ako neću ja), a onda i sve ostalo pripremiti kako bi moje selo (bake i muž) najjednostavnije čuvali sina. Svaki drugi petak nisam radila previše kako bi, dok je sin u vrtiću, očistila cijeli stan. Tako je vikend bio za nas dvoje i za našu obitelj. Uz to bih naravno, smislila gdje ćemo ići taj slobodan vikend. Brinula sam o tome imamo li doma svega što trebamo, vodila računa o vrtiću i obavezama, brinula je li sin jeo sve što mu je nutritivno potrebno. Brinula sam o svom braku i stalno smišljala kako da bude bolji, planirala vrijeme i aktivirala selo da muž i ja negdje odemo i gradimo naš narušen odnos ispočetka. Depilirala sam se i manikirala redovno, odlazila na masaže tu i tamo i ostavljala i vrijeme za frendice.
Teret koji sam preuzela nije samo odgovornost pritiska društva niti toga što moj muž očekuje od mene. Ja naprosto nisam bila spremna odustati od izvrsnosti u svim svojim ulogama. Željela sam imati sve a to je značilo da sam željela biti Majka s velikim M, dobra ženica i supruga, uspješna poslovna žena s bogatim društvenim životom i predivnim brakom.
Kakav bullshit sam sama sebi prodala. Ja, koja osnažujem druge žene, sama sam sebe uvjerila da moram imati sve kako bi bila vrijedna i da svaka moja uloga mora biti savršeno uklopljena u savršenu sliku mog savršenog života. Moje duboko uvjerenje uvjetovano ranije navedenim balkanskim mentalitetom, podebljano muževim očekivanjima u skladu s njegovim odgojem i ukrašeno transgeneracijskim teretom snažnih žena vođa kakve su karakteristične za moju obitelj dovelo me do ruba ponora. Ponora teške depresije i anksiozno poremećaja. Čas sam bila na vrhu titrajući od pokušaja da ispunim to do listu, čas sam bila na dnu zakopana u netflix i čokoladu samo da na trenutak ne osjećam ništa. Ne osjećam ništa. Samo da ne osjećam ništa.
Imala sam sve. Nisam više znala tko sam ja.
Ja, koja druge žene učim da se izbore za sebe i da mogu imati sve potpuno sam se razočarala u sebe. I onda sam stala. Sa tog svog mini dna, pogledala sam gore i shvatila sam da uopće ne želim više prijeći sve te stepenice nazad do vrha imanja sve. Predala sam se. Djelomično naravno. Shvatila sam u tom trenutku da je transgeneracijski i društveni program po kojem žena koja ima sve nosi teret s lakoćom i uopće ga ne smatra teretom i dalje duboko u meni. I dalje sam negdje duboko htjela biti kurva u krevetu, dama u društvu i majstorica u kuhinji. Negdje duboko i dalje sam svoju vrijednost vidjela kroz sve ono što činim za sve ljude oko sebe.
Shvatila sam da to više ne želim. Više ne želim imati sve. I krenula sam rušiti sve kockice koje sam tako brižno slagala da postanu moj život.
U poslu sam prestala izrabljivati samu sebe.
U braku sam prestala biti i zavodnica i rješavatelj problema.
Otpustila sam sliku mame koja sam htjela biti i postala sam mama kakva mogu biti.
I opet sam se čudila. I dalje se čudim. Odlazim iz kuće i i dalje imam potrebu sve pripremiti da se muž lakše snađe. Nekad se oduprem, a nekad ne. Ali sam toga svjesna i to mi je važno.
Ponekad hodam po prašnjavom stanu i prljavom podu i neću čistiti. Puštam da se neko drugi sjeti.
Neke dane umjesto da radim, ležim u buljim u prazno. Propuštam neke prilike. Ne ostvarujem sve ideje odmah i sada. Odbijam projekte. I osjećam da bi mogla više.
Ali ne želim. Liječim se.
Dala sam mužu kućicu brige o prvom djetetu. Jako mu loše ide i opet me sve pita. Ne shvaća koliko mi je važno da me se ništa ne pita i da nije poanta u odrađivanju nečega nego o vođenju računa da se to nešto odradi. Znam da bi ja to mogla brže i lakše ali želim naučiti prepuštati ne samo zadatke nego i razmišljanje o tim zadacima.
Ne planiram više vikende i druženja tako žurno kao nekad. I onda manje idemo okolo jer s bebom i drugim djetetom to ipak zahtijeva neku organizaciju. Ali ježi ga. Navikavam se.
Ja i dalje želim imati sve. Ali za to, stvari se JOŠ moraju promjeniti. Društvo mora početi gledati na tate kao ravnopravne roditelje. Očevi trebaju ići na bolovanje jednako koliko i mame. Mame moraju integrirati novo uvjerenje da tate mogu sve što i mame (osim dojenja naravno). Tate moraju preuzeti BRIGU na sebe, a ne samo AKCIJU. Ja moram odustati od povijesne slike matere i patrijatrhalne slike žene žrtve koja umire od umora jer zadovoljava sve svoje uloge gotovo savršeno.
Nove postavke patrijarhata nisu da je ženama mjesto uz kuhinji i da je mama najvažnija u svakom smislu. Nove postavke patrijrhata jest da žena mora biti sve – i kurva u krevetu i dama u društvu i majstorica u kuhinji i savršena mater i uspješna karijeristica.
Tako smo opet izvukle deblji kraj. I tu počinje sve. U promjeni tih postavki u nama, u muškarcima, a onda i u društvu. Mijenje potrebe da dajemo sebe 100 posto u sve. Jer ako se daš 100 posto u obitelj i 100 posto u karijeru, koliko se dugo možeš davati dvostruko? Ja kažem – promjenimo omjere? Nekad će postotak ići u korist obitelji, a nekad u korist karijere. Sva sreća, djeca neće patiti. Jer ako im ti daš 60 posto, ostalih 40 nadoknadit će netko drugi. Vrtići, aktivnosti, prijatelji, bake, dede ili očevi.
Da, možeš imati sve. Ali nemoj izgubiti sebe.
