Okrećem se prema unutra
Upravo čitam tekst u čijem naslovu stoji – „jedna je žena 3 dana ležala gola“… Svi znamo taj tekst jer ga je bilo nemoguće izbjeći, to je tekst koji je napisala liječnica iz KB Dubrava, govoreći istinu o našem zdravstvenom sustavu. I tekst koji u meni izaziva posebnu jezu.
Ne, ne mogu reći da sam prestrašena, iako je strah prisutan unutra, u mom srcu, više sam otvorena za mogućnost da se i meni dogodi takav scenarij. Iako se trudim odvojiti od medija, sve informacije koje držim da su bitne, dođu do mene, pa tako i ova. Gola žena tri je dana ležala na hodniku. To bi mogla biti i ja, već ove zime, s djetetom u trbuhu još uvijek ili s istim tim djetetom na svojim prsima. Gola. Na hodniku neke bolnice. Bez ikog svog, bez podrške kad sam najranjivija.
I što s tim?
Gorljive pristalice new age pozitivnog pogleda na život reći će mi da ne mislim na to, da ću TO privući, da samo budem pozitivna. I ja bi to rekla u nekoj fazi svog života, sad mislim drugačije.
Ne možeš pobjeći od realnosti koja jest takva kakva jest. Moguće je da ću se naći u bolnici. Gola na nekom hodniku. Bez ikog svog. Moguće je da se bojim i da to nije samo zabrinutost koju osjećam unutra. Moguće je da će ovaj porod biti potpuno drugačiji od mog prvog poroda. Jer, u nekom trenutku povijesti, nekom je bilo moguće biti u koncentracijskom logoru na rubu gladi.
Upravo zbog toga jer je moguće, ne utapam se u mislima straha iako priznajem strah kao emociju. Tražim slamku spasa u sebi. Molim se za snagu, onu iznutra. Tražim način da probudim lavicu. Prisjećam se svih žena nekad tamo davno, prije nego sam ja postojala, ali i sada dok ja postojim, koje rađaju u ratnom stanju, koje su rađale u logorima. Prisjećam se možda svojih nekih pretkinja koje su bježale pred ko zna kim, možda gole i bose, trčećim korakom i držeći u naručju svoju tek rođenu djecu.
Mogu ja to.
I afirmiram. Ali ne afirmiram na način da sama sebe zavodim iluzijom da je sve super, već afirmiram da je moje tijelo dovoljno moćno da izdrži što treba. Da je moja djevojčica s razlogom došla baš sada, baš meni. Afirmiram da je moja duša izabrala ovaj trenutak da donese novi život na svijet. Afirmiram ono unutra. Ono moje. Ono duboko. U to vjerujem. Vanjski je svijet takav kakav jest. Kaotičan. Nenormalan. Novo normalan. Borben. Podijeljen.
