Trebala bi moći imati sve.
Svi koji me poznaju znaju da često plačem. Plačem kad sam tužna, plačem kad sam ljuta, plačem kad me dirne nečija priča, plačem na filmove, a otkad sam trudna, plačem i na reklame. Do sada me na taj ganuti plač uvijek potaknula neka izlizana holivudska ljubavna priča za koju sam zapravo već unaprijed znala kako će završiti. No ovaj put, na plač me potaknuo Robert De Niro u ulozi Bena Whitakera, u filmu Pripravnik. Ne moram reći da me bilo jako sram i unatoč povećem trbuhu, utonula sam duboko u fotelju, brišući suze neprimjetnim pokretima ruke.
Nitko to ne zna bolje od Tebe.
Ne bih htjela nikome pokvariti film s detaljnim opisom radnje i zapleta koji su se događali, ali dovoljno je reći da je mlada poduzetnica bila „pod prijetnjom“ toga da CEO preuzme njenu kompaniju koju je sama stvorila, kako bi investitori bili zadovoljni i kako bi spasila svoju obitelj. Na stranu to što su u pitanju milijuni kakve teško da ću ja osobno uspjeti namaknuti svojim biznisom (ali, doduše, tko zna), no kad sam ju vidjela kako pokušava prožvakati da će netko drugi imati posljednju riječ kad je u pitanju njen posao, koji je stvarala sama, suze su tekle bez mogućnosti zaustavljanja.
Zamislila sam si tu situaciju i srce mi je pucalo na pola, a empatija dosegla neslućene razmjere. U glavi sam vrtila filmove, kako bih se ja osjećala kad bi meni netko uzeo mogućnost odlučivanja iz ruku i vrtila sam sve one situacije kad sam pomislila – Ajme kako bi dobro bilo da mi netko makne odgovornost iz ruku. A ne, ne. Moj san, moj posao, moja beba… Moja vizija!
Daleko od toga da se slažem da treba delegirati i da treba imati povjerenja u ljude s kojima radiš i omogućiti da posao funkcionira čak i u tvojoj odsutnosti, ali ipak, ono što ti vidiš i osjećaš, ne može ni najveći poslovni stručnjak na svijetu. Ti osjećaš dušu svog posla.
Budi ponosna na uspješne žene.
Rečenica koja kaže da je žena ženi vuk, ne može biti toliko izlizana koliko je često istinita. Ako je žena uspješna poduzetnica ili „karijeristica“ (čak je i to pogrdna riječ, nije li?), optužuje ju se da zanemaruje svoju obitelj. Ako je žena posvećena svojoj obitelji i užuiva u tome, ostvarujući se na taj oi brojne druge načine iako službeo ne radi, onda joj se predbacuje nekakav antifeminizam. Uglavnom to čine – druge žene. Ženska zavist i osuđivanje može ubosti snažnije i jače od bilo kakve muške uvrede ili podcjenjivanja.
Poduzetnica u filmu proživljava upravo to – osuđivanje drugih mama jer nije ista kao one. Ne stiže uvijek po svoju kćer već to odrađuje tata, ne kuha, ne pere i nema je često kod kuće. To osuđivanje i zamjeranje koje sam tako prepoznala, pravi je trenutak za izjavu Bena Whitakera (Robert De Niro) koja me natjerala u novi nalet plača.
Sjeo je pored dotičnoh „osuđivačica“ i pitao ih nisu li ponosne na ženu koja umjesto njih ruši staklene stropove dokazujući ono što već davno ne bi trebalo dokazivati – sposobnost žena da budu uspješne u poslu a ne odriču se obitelji.
Kad se samo sjetim koliko sam puta bila predmetom osuđivanja drugih žena, a koliko me to tek čeka jer ću i dalje uz svoju bebu, nastojati živjeti svoj san i ostvarivati se na poslovnom planu. U trudnoći možda više no ikad, doznala sam koliko se žene (nažalost su to češće žene nego muškarci) vole petljati u tuđe živote s bezbrojnim dobronamjernim savjetima u koje su blještavo upakirane osuda i stav „ja znam bolje nego ti“.
Nikad se nisam osjećala dijelom takvih ženskih ekipa, smatrajući da je to što sam autsajderica zapravo moja krivica, nisam dovoljno žensko da pričam o ženskim stvarima. Volim kuhati, ali nikad mi nije bilo zanimljivo satima raspredati o receptima i volim svoj dom, ali njegovo je uređenje, vođen je i briga o njemu nešto što radim s guštom i sporedno, kao usput, paralelno žonglirajući svojoim bogatim poslovnim i društvenim životom, treninzima, hobijima i druženjem s mužem. I ne, ne osuđujem drukčije od sebe. Ni ne spominjem ih. Sve dok me puštaju na miru.
Kako bi bilo da mi žene, a sada govorim generalizirajući, malo jedna drugoj postanemo prijateljice i podržimo one koje čine ono što mi ne možemo, ne želimo ili ne trebamo, a itekako je korisno? Kako bi bilo da učimo jedna od druge bez pametovanja s jedne i osuđivanja s druge strane? I da parafraziram Lennona: „Imagine all the women…“
Trebala bi moći im
ati sve.
Taman kad su mi se suze u očima mrvicu osušile, holivudski blokbaster ubio me s novom rečenicom starog pripravnika,
tako jednostavnom, a opet tako kompleksnom – trebala bi moći imati sve.
Muški poslovni uspjesi nekako uvijek idu ruku pod ruku s brojnom obitelji i djecom. Je li to uvijek slučaj sa ženama? Ne
baš. Kod nas je često – ili ili. I mi se moramo s time nositi. Kao da je jedini izbor ili ćeš biti dobra majka i supruga, ili ćeš biti poslovna žena. Ako se odlučiš biti oboje, nešto će patiti. Ili tvoj posao ili tvoja obitelj. Ili još jedan ili – ili ćeš patiti ti.
I zato danas žene pod teretom novog feminizma koji nas dobro uči u teoriji, a mi ga loše primjenujemo u praksi često na sebe preuzimaju sve u poslu i u obitelji, ostavljajući malo mjesta zadovoljstvu jednim i drugim i prepuštajući se iscrpljenosti i umoru.
Muškarac koji se odluči sudjelovati u kućanskim poslovima malo više nego je uobičajeno, jednako kao žena ili čak više od nje, u našim će krugovima brzo ispasti papak. No je li to doista tako? Možemo li mi žene, koje imamo toliko potencijala da mijenjamo svijet, a tek smo ga počele ostvarivati, preživjeti u ljubavi s papcima? I kada će se maknuti stigma s muškaraca koji su s nama preuzeli svoj dio odgovornosti u funkcioniranju obitelji i doma općenito. Može li se odgovornost podijeliti na dva dijela? I mogu li tada svi – imati sve?
I Lennon mi opet zvoni u glavi: You may say, I’m a dreamer…
