Search here!

angels body and emotions Tag

Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razrješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život.

Nevjerojatno je da se u današnje vrijeme spominjanje seksualnosti i senzualnosti na google objavi cenzurira. Nevjerojatno je da u današnje vrijeme postoje žene koje vide sliku dviju trudnica uz šipku i to ih asocira na mračni strptiz klub. Nevjerojatno je da te iste žene muškarac koji ne vidi u tome striptiz klub zabavlja i čudi. Nevjerojatno je da djeca i danas misle da je roza boja samo za curice, a plava samo za dječake. Nevjerojatno je da tamo neki muškarci u tamo nekoj europskoj vladi misle da nakon silovanja žena njima mora dokazati da je silovana da bi smjela pobaciti. Nevjerojatna je količina licemjerstva koja nas okružuje.

Kad sam bila malena curica, uživala sam u pažnji koju sam dobivala. Osjećala sam da sam predivna i pametna, hrabra i vesela, osjećala sam kao da sam jedno sa svojim tijelom i mogla sam satima provesti osjećaju se totalno slobodno, ne razmišljajući kako izgledam dok nešto radim, je li mi se podigla suknjica ili sam otkrila nešto što „ ne bih smjela“. Nisam razmišljala o tome da su moji bokovi nešto loše, mogla satima plesati i vrtiti guzu, ne razlikujući tu vrtnju i migoljenje od vrtnje i migoljenja, naprimjer, ruke.

Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.

I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.

I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.

Postoji 12 ikona (vjerojatno i više) do kojih sam ja došla u svom plesu i proučavanjem pokreta stotine žena koje su plesale samnom. I baš svaka nam je ponekad potrebna. I baš svaka ponekad dolazi prirodno a ponekad je namjerom, načinom kretanja i muzikom možemo probuditi u nekom trenutku. Kad se sve integriraju naš je život slobodno kretanje od jedne do druge i one se izmjenjuju u skladu u toku jednog dana, tjedna, mjeseca ili godine.