Za svaku djevojčicu koju je društvo natjeralo da se srami žene u koju se pretvara

Kad sam bila malena curica, uživala sam u pažnji koju sam dobivala. Osjećala sam da sam predivna i pametna, hrabra i vesela, osjećala sam kao da sam jedno sa svojim tijelom i mogla sam satima provesti osjećaju se totalno slobodno, ne razmišljajući kako izgledam dok nešto radim, je li mi se podigla suknjica ili sam otkrila nešto što „ ne bih smjela“. Nisam razmišljala o tome da su moji bokovi nešto loše, mogla satima plesati i vrtiti guzu, ne razlikujući tu vrtnju i migoljenje od vrtnje i migoljenja, naprimjer, ruke.

Nastavi čitati

Kako Tvoji najveći tereti postaju Tvoje najveće prilike za rast

Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.

I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.

I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.

Nastavi čitati