Search here!

autentičnost Tag

Koliko smo zapravo plodne ne otkriva broj djece koju smo rodile ili uopće naša plodnost samo u smislu rađanja, već naša sposobnost i mogućnost u koju smo zakoračile da rađamo iz svoje ženske snage i moći. Naša mogućnost da kao žene mijenjamo koncepte koji su u nas unijeli stotine programa i ograničenja i da prihvatimo da sve ono što se smatralo našom slabošću – emocije, promjene, menstrualni ciklus, majčinstvo i hormonalne turbulencije – može predstavljati našu najveću snagu.

Nevjerojatno je da se u današnje vrijeme spominjanje seksualnosti i senzualnosti na google objavi cenzurira. Nevjerojatno je da u današnje vrijeme postoje žene koje vide sliku dviju trudnica uz šipku i to ih asocira na mračni strptiz klub. Nevjerojatno je da te iste žene muškarac koji ne vidi u tome striptiz klub zabavlja i čudi. Nevjerojatno je da djeca i danas misle da je roza boja samo za curice, a plava samo za dječake. Nevjerojatno je da tamo neki muškarci u tamo nekoj europskoj vladi misle da nakon silovanja žena njima mora dokazati da je silovana da bi smjela pobaciti. Nevjerojatna je količina licemjerstva koja nas okružuje.

Nastupilo je neko ludo i čudno razdoblje u našim životima, i to svi vidimo, osjetimo i znamo. Od straha koji se širi medijima, preko kaosa u bolnicama, pa sve do kvarova tehnologije i zbrke u komunikaciji, ali i nekakvog protresanja odnosa. Odnosa s drugima ili onog kojeg imamo same sa sobom. Čak i astrolozi kažu da je sad vrijeme da se sruše stari obrasci i da se pripremimo na promjene, pa je tako, po meni, i pravo vrijeme da probudimo divlju ženu. U slučaju da ona u nama (trenutno) spava. Pa što to znači?

Neki dan sam imala jedan dan bez djeteta, muža i bez obaveza i odlučila sam se osloboditi čak i bilo kakvog rada po kući tipa kuhanje i slične sitnice i posvetiti cijeli dan čitanju na terasi. Imala sam spremnu knjigu od Deepak Chopre (duhovni učitelj za kojeg nisam ni znala da piše neku vrstu romana) no međutim nakon nekoliko poglavlja shvatila sam da se samo mučim. Znam da u garaži imam hrpu knjiga i naprosto sam krenula dolje i tražila neki love story jednostavni roman da me okupira za taj dan. Pronašla sam njega ali oko mi je zapelo i za još jedan naslov – Strah kao lijek.

U radu s jednom poznatom i priznatom psihoterapeuticom, uz mnoge druge stvari, zagrebla sam u ono što se naziva rodnom ideologijom. Pri tom mi ne pada na pamet pričati o političkom aspektu ovoga, ili se nedajbože baviti (ne)ispravnošću i (ne)potrebi Istambulske konvencije, nego se više osvrnuti na stvarne situacije u kojima se ona događa i iznijeti neka svoja razmišljanja o granicama između rodne ideologije i nečega što se naziva muškom/ženskom energijom.