Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper
empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper
odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se
još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je
ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon
izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.
I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli,
najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa,
koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me
koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.
I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim
mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.
Zamisli da novac nije issue. Da ga imaš. Što bi radila? Čime bi se bavila? Znam da će sad neke ko iz topa izbaciti da ne bi radile ništa, ali to je čista laž. Da da je laž je. Jer baš kao što trebamo odmor, avanture, bliske ljude, trebamo i rad. Trebamo i želimo se osjećati korisno, smisleno i potrebno. I zato – postavi si pitanje što bi radila da si zauvijek financijski zbrinuta? Tu leži tvoja svrha. I da, ona je sputana jedino strahovima, pravilima i društveno nametnutim standardima, a s druge strane s time da od onog što je tvoja svrha ujedno mora biti i tvoj način zarade. A ne mora.
Mnoge žene s kojima sam ja radila osjećaju teret svojih uloga, bez obzira na godine. I taj je teret vidljiv u svakom pokretu tijela, zbog toga se, vjerujem, i kaže da pokret nikada ne laže. Nastavi čitati →
Danas se jako puno priča o ženskoj energiji. Netko će znam, reći da je to samo trend, ali taj netko će isto reći puno drugih stvari i vjerojatno komentirati jako bitne vijesti na portalima poput kojoj su zvijezdi izvirile gaćice ili uporno tupiti da je svijet ružno mjesto i da nema smisla biti dobar. Ok, sad generaliziram, ali činjenica je da je sve tako netko jednom zvao trendom. I širenje pismenosti i borbu za pravo glasa žena. Feminizam je isto trend, koji se ponavlja već stoljećima. Eto, zadržalo se. Hahahahaha! Nastavi čitati →
Prije nekoliko dana bila sam na eventu prekrasnih i zanimljivih žena iz Kluba crvenih cipela. Već dugo nisam bila okružena s toliko snažnih, pametnih i elokventnih osoba (osim naravno u dvorani na treningu) i ostala sam oduševljena. Oduševljena razinom stava tih žena i ljepotom crvenih cipelica svih formi, oblika i visina peta. I da, ja sam obula svoje, koje su čamile u ormaru već neko vrijeme i jedva čekale svoju priliku. Mislim da nije bilo bolje od ove.
Čine li cipele ženu? ili 15 centimetara?
Iako sam se jedva dovezla do eventa i kasnila više od pola sata jer sam se nadobudno odlučila i za vožnju u spomenutim platformicama, osjećala sam se bolje no ikad. Mislim da je ženstvenost i seksipil stvar unutarnjeg osjećaja, što ću i elaborirati, ali ima nešto u tih 12 i 15 cm (mislim na cipele naravno ;- )) što te čini da se osjećaš nekako sexy.
Već dugo planiram posjetiti Klub, ali ovaj put nisam odoljela unatoč obavezama. Najveći razlog dolasku bila je tema, koja me uvijek iznova fascinira – ženstvenost. Malo je riječi ili izraza koje mogu izazvati toliku količinu različitih mišljenja, stavova i pogleda na isti pojam, a ženstvenost je svakako na vrhu liste tih pojmova. Zašto je tako?
Baš kao što je netko jednom davno rekao, ljepota je u očima promatrača, tako je i sa ženstvenošću, ona je u očima onoga/one tko je gleda odnosno u srcu, zdjelici, duši one koja je osjeća. Nekima je to pogled, nekima način kretanja, nekima energija osobe kojom zrači, a nekima čak i bespomoćnost ili gluma iste, odjeća, cipele ili manikirani nokti. Tisuće je objašnjenja jer je i tisuće pogleda na tu osobinu, pridjev ili emociju…
Ženstveni pridjevi
I baš to pitanje je zapravo je li ženstvenost osobina, pridjev ili emocija? Može li se usporediti s ljepotom, debljinom, visinom, dužinom kose? Ili možda s elokventnošću, pameću ili nedostatkom iste, snagom ili sposobnošću? Ili je ženstvenost jednostavno emocija koju nosimo u sebi ili nam nedostaje?
Nedavno sam držala govor na Tedx Maksimiru o plesu oko šipke kao svojoj strasti i kao duhovnom pokretu među ženama, a između ostalog, ispričala sam i jednu priču..
Prije nekoliko godina jednom sam tjedno odlazila posebnoj i provokativnoj psihologici čiji mi tečaj, kako ga je ona zvala, pomaže još uvijek kad sam u dilemama ili se izgubim u strahovima. Imala je jednu super osobinu koju toleriraš samo nekima, dok je drugima zamjeraš – znala me dobro isprovocirati. Kako sam u toku „tečaja“ imala zadatak opisati sebe, između svih mana i prednosti, ona se zadržala na ženstvenosti. Pitala me kako znam da sam ženstvena, u usporedbi s kime sam ženstvena? Kakva sam u usporedbi s njom? Ja sam stala na milisekundu i kao iz topa ispalila. U usporedbi s nikim. Tada još nisam znala, ali sam intuitivno osjećala, da je ženstvenost za mene emocija. I kao što mi nije potrebna druga osoba da bih znala jesam li tužna, sretna, ljuta ili živčana, tako mi ne treba druga osoba kako bih znala jesam li ženstvena. Ja NE ZNAM jesam li ženstvena, ja svoju ŽENSTVENOST osjećam…
Biti žensko, a muško si
Na Klubu cipelica, između ostalog raspravljalo se i je li ili nije naša ženstvenost ovisna o muškarcu s kojim smo u partnerskom odnosu bilo kojeg oblika ili o muškarcima općenito i tu se isto polemiziralo. Činjenica je da muškarac može naglasiti ili zagušiti ženstvenost, odnosno to može učiniti odnos, a ne muškarac. Ako muškarac prepušta ženi svu brigu o poslu, financijama, kući, pokvarenim uređajima ili pregorjelim žaruljama, kao i kuhanju, peglanju, spremanju i odgoju, čvrsto sam sigurna da će se ženstvenost te žene u odnosu polagano umanjiti. Ne umrijeti, ali ako je žena u odnosu i muško i žensko i ako mora koristiti što više svoje muške energije, ona polagano smanjuje žensku kako bi opstala i zajednica i ona sama. Time se prirodno smanjuje polaritet muško ženske energije u odnosu, ali ne smanjuje se bit žene. Naravno, ukoliko ju ona iznutra osjeća. Tako da, slažem se djelomično s time da muškarac ima utjecaj na našu ženstvenost, ali samo u konkretnom odnosu.
Žena je u svojoj biti ženstvena, a da li to osjeća često ovisi o njoj samoj. Osobine koje se smatraju ženstvenima ili neženstvenima su jednostavno prividi i naši doživljaji toga, ali prava ženstvenost je osjećaj koji imaš u sebi ako ga razvijaš i njeguješ, bez obzira peglaš li košulje, imaš li velike grudi, popravljaš li kućanske aparate ili ih koristiš. Ja obožavam biti u muškom društvu, volim te rasprave i muške teme. Volim popravljati uređaje i volim aute, natjecanja, volim zarađivati, a nokti mi često izgledaju grozno jer zaboravim na manikuru (sjetim se ja kasnije, ne brinite, ali dogodi se). No to me ne čini manje ženstvenom jer ženstvenost osjećam i nikada se ne borim za to da bi Mi i Oni trebali biti jednaki. Jednostavno nismo.
Od fajterice do ženstvene fajterice Upravo to otkrila sam kroz ples. Naime, uvijek sam se tjerala na vježbanje i konstantno uplaćivala članarine teretanama koje sam vidjela samo taj jedan put – pri upisu. A onda sam otkrila da postoji način vježbanja koji će me veseliti više od samih rezultata. Iako zabavnost istog ima veze s time, imaju i konstantni izazovi, ali najveći razlog jest što taj način vježbanja, omogućujući mi kružne pokrete, protezanje, dodir i muziku glasnu da para uši uz koju se krećem, poštuje moju žensku bit. Nekima omogućuje da ju uopće otkriju, a meni je omogućila da ju počnem poštivati.
Uvijek sam bila „fajterica“, pomalo bahata dok sam bila mlađa, i sve žensko smatrala sam slabošću. Vječiti stav „ ja sve mogu sama“ doveo me do odnosa u kojima sam i radila sve sama – za sebe i za dečke s kojima sam izlazila. Stajala sam čvrsto s obje noge na tlu, ali ono što nisam vidjela jest da je to tlo načinjeno od stakla. Onda sam otkrila svoju slabost i ranjivost, koju dugo sebi nisam htjela priznati jer – ja sam žena, ali stav i glava su mi muški i, iako sam se osjećala seksipilnom, bježala sam od svoje ženske prirode. Kroz ples sam spoznala da je ženstvenost osobina koju nosim u sebi i da u njoj nema apsolutno ništa loše. Ulazivši sve dublje i dublje, otkrila sam da to nije osobina, nego osjećaj. Stalan ili nestalan, ovisi o prilici, on postoji neovisno o tome s kim sam, gdje sam i što radim. Razlika je samo u intezitetu.
Kao „fajterica“ koja je sada malo nježnija i blaža, ali još uvijek jest borbena, uvijek sam i uvijek ću, dok možda ne dođem do neke nove spoznaje koja će me promjeniti, izazivati muškarce. I s time sam se borila kad sam otkrila svoju ženstvenu stranu, kao sad se moram skupiti i zašutiti u nekim trenutcima. No prihvaćajući djeliće sebe kroz život, prihvatila sam i tu fajtersku i izazivačku stranu. Dakle, volim izazivati. Izazivam stavovima i raspravama jer ih volim, izazivam svojom snagom i energijom koje imam u neograničenim količinama i svojom sposobnošću i ambicijom. Ne iazazivam zapravo muškarce, nego muževnost u njima. Ako je On dovoljno muževan da uživa u meni i mojim „muškim“ osobinama, onda je dovoljno muževan i da me otvori kako bi vidio moju ženstvenost.
Kad popustim, to nikad nije zato jer sam ja ženstvena ili on muževan. Popustim jer procjenim da mi je ljubav važnija od pobjede. Ponekad. Ponekad se borim do kraja. Da, rekoh vam da sam takva… Ali borila se ili popuštala, izazivala ili nježno tepala, uvijek sam ženstvena. Svoju ženstvenost osjećam u zdjelici koja čuva moju seksualnost, koži kroz koju osjećam senzualnost i srcu koje mi daje nježnost ili snagu, sve prema potrebama trenutne situacije. A ples, ples i pokret to sve vuče iz mene.
Dakle, ako se krećete kao žena, imate dolje ono što ima žena, ako ste se rodili kao žena, onda ste žena, a ženstvenost je emocija koja postoji u vama, na vama je da je istražite, produbite, zaronite u nju i na kraju je poklonite sebi i drugima. Ili ne.
