imati, biti, plesati…

Mnoge žene s kojima sam ja radila osjećaju teret svojih uloga, bez obzira na godine. I taj je teret vidljiv u svakom pokretu tijela, zbog toga se, vjerujem, i kaže da pokret nikada ne laže. Nastavi čitati

Sve što želiš, s druge je strane straha.

„Sve što želiš, s druge je strane straha.“ Ovaj citat nedavno sam našla negdje u bespućima interneta, odnosno naletila na njega dok sam tražila nešto drugo. I, kako se to obično dogodi, našla sam ga u trenutku kad mi je bio najpotrebniji, u trenutku promjene, napuštanja zone ugode ili, iz druge perspektive, u trenutku kad je bilo potrebno zatvoriti oči i skočiti.

Nije prvi puta da sam u takvom trenutku, ali, imam osjećaj da je svaki novi trenutak koji dođe nekako veći, luđi i dramatičniji nego prethodni. I ono što je najzanimljivije, dolazi u vrijeme kada moja beba, moj Angels slavi svoj četvrti rođendan.

Ja sam drama queen, to znaju svi koji me poznaju. Svaki ću stres na kraju iznijeti na leđima i izaći jača i hrabrija, ali dok se to ne dogodi, bježite od mene! Onaj koji ipak ne može nigdje pobjeći, ili bar to (još) ne želi je moj muž, koji je aktivni sudionik moje najnovije drame, ovaj, promjene. Neki dan sam bila toliko umorna i prestravljena, da sam ga gnjavila sa sto sumnji. Dok nije poludio i rekao: hej, sjećaš li se ti uopće 2011.?!

Prvi Angels Trening

Prvi Angels Trening

Oh sjetila sam je se. I još uvijek je se sjećam. Napustila sam posao i s Dolores, mojom partnericom, krenula u avanturu zvanu Angels. U veljači 2011. nisam imala pojma što me čeka, samo sam znala da je ovo što radim jedino što želim raditi, za što sam stvorena, što mi je najveća ljubav. Osim toga, i ispunjavanje najobičnije uplatnice bilo mi je enigma. Prvi Angels treninzi bili su održavani u dvorani u kojoj su se preko noći odvijali partiji, a nogice je nakon treninga trebalo prati domestosom ili alkoholnim octom. Smrdljiva svlačionica bila je kad ispod, a šipke su bile postavljene tako da si trebao biti veći akrobat da se ne porežeš na nešto nego što bi trebao biti da se popneš na šipku. I tada, u tim uvjetima, imala sam svoje Angelsice kojima niti to nije smetalo. Što ti je energija.

Svaki novi izazov bio je ponovno jednako težak i pun upitnika nad mojom glavom, a tako je i danas. Ne, ne želim vas sada preplašiti niti vas želim obeshrabriti, samo želim reći da je ne postoji osoba koja ne osjeća strah. Ta mala riječ, a velika emocija, sve nas baca u bedove i tjera da se povučemo. Pri pogledu na ljude koji zrače i uspješni su, većina nas misli kako oni ne osjećaju strah. No to je čista laž.

Svi se bojimo. Strah je emocija koju ne treba ocjenjivati predznacima. On je takav kakav jest, a što ćemo mi s njim, to je već drugi par rukavica…

Osjeti ga!
Kako sam navela i u prethodnom odlomku, strah doživljavam kao emociju. To je osjećaj koji nas može, ali i ne mora paralizirati i najbolji recept da nestane (jednog dana) prije nego se ponovno pojavi (jer to je neizbježno) jest da ga osjetiš. Slijedeći puta kad osjetite strah, nemojte bježati na kavu, zapaliti cigaretu, otići na trening ili pospremiti stan. Dajte si dozvolu da ga osjetite, makar samo na desetak minuta. Cijelim svojim bićem – i fizičkim i duševnim i emotivnim. Možda ćete osjetiti grč u želucu, možda trnce pod kožom, a možda suze u očima. Sve je to ok. Nemojte ga pokušati objasniti niti otjerati. Samo ga osjetite.

Imenuj ga!
„Čega se ja točno bojim?“, pitanje je koje si trebate postaviti. Uzmite bilježnicu ili prazan list papira i pustite tok misli, neka same idu. Kad ne razmišljamo puno o tome, nego samo zapisujemo misli bez pravog reda i puštamo da samo lete na papir, najveća je mogućnost da će se na njemu pojaviti ono podsvjesno ili čak potisnuto. Ponekad ćete, čitajući zapisano, prasnuti u smijeh ali i male nas stvari mogu uplašiti. Tek kad ih vidimo napismeno možemo ih osvjestiti kao male stvari, do tada, čine se kao kuća velikima.

Analiziraj ga!
Kako sam djevica po horoskopu, ovaj mi je dio najslađi. Moja metoda su „grančice“ odnosno fancy naziv za to bio bi – mind maping. Dakle, napišeš svoje ime i staviš ga u krug iz tog kruga neka izviru linije. Na kraju tih linija napišeš svoje strahove. Iz vakog „straha“ pustiš da izviri par novih linija s oblačićima pa u njih napišeš kako to možeš rješiti ili to će se najgore dogoditi ako to ne rješiš. Postavljajući pitanje:“ i što onda?“ doći ćeš do kraja svog problema i shvatiti da se čak i u najgorem slučaju neće dogoditi ništa što već nisi prošla / prošao. Veliki strah upravo je postao malen.

Skoči!
Ili nemoj. Ali nemoj se gristi, mučiti, pretumbavati misli s jedne na drugu stranu. I ne učiniti nešto je odluka. Ali bolje skoči. Ja navijam za skokove. Skokove u nepoznato. One koje te čine živim. One koji ti omoguće da doista živiš a ne samo dišeš, jedeš, spavaš i piških ( i zadovoljavaš ostale osnovne fiziološke potrebe). Kako sam pisala i davne 2009. kad sam pisala o ljubavi, to je kao ponor kojem ne vidiš dna. Možda je dolje nešto grozno, pa ćeš se malo i razbiti. Ali možda, možda, možda je nešto genijalno, savršeno, ludo i stvoreno baš za tebe. Imaš li hrabrosti NE saznati?

I malo motivacije by One republic. Pjesma koja me vodi kad mi je teško:
„I lived!“

Happy birthday Angels

Happy birthday Angels

Posvećeno svim Angelsicama i svim ljudima koji uvijek vjeruju u mene, čak i onda kad ja ne vjerujem u sebe. Hvala što me gurkate u te lijepe ponore! 🙂 Sretan nam Četvrti ročkas Angelsice!