Search here!

strast Tag

Dan žena je prošao, a krilatica – „žene mogu imati sve“ ostaje vijesti u zraku. Nema ništa loše u tome da želimo imati sve, i trebamo imati pravo imati sve, ali treba znati da „imati sve“ zahtijeva velike promjene u društvu, zakonu, obiteljskim  odnosima i – našim glavama.  Ja sam s prvim djetetom odlučila imati sve. To je značilo da sam radila punom parom, aktivirala sam svoje selo (bake s jedne i druge strane) i mužu djecu prepuštala brojne večeri. Gazila sam, ne , galopirala sam kroz život i balansirala poslom i djecom  brakom i vremenom za sebe. Naizgled, imala sam sve. I onda sam pala. U totalno pregorijevanje na svim poljima. Dvije godine nisam imala volje za ništa. 

U ovom svijetu u kojem je vanjska forma najbitnija i gdje je, kod odabira fitness programa važan samo rezultat, događa se fenomen u kojem žene vježbaju tri mjeseca prije ljeta, upisuju teretanu i odustaju nakon dva dolaska, ili jednostavno odustanu od pokreta sveukupno, prihvaćajući da njihovo tijelo nikad neće izgledati poput tijela mladolikih fitness guruica koje vrište sa insta feedova i skaču na insta storyima. Ja volim izgledati dobro i volim vidjeti svoje mišiće i volim da se forma vidi. No ono najvažnije mi je kretanje. Ne toliko zbog toga što razmišljam o zdravlju ili želim sebi produljiti život, već zato jer mi pokret predstavlja život. Zdravo tijelo je predivan dar koji ne iskorištavamo dovoljno, tojest ne iskorištavamo ga onako kako bi za nas bilo najbolje.

Otkad znam za sebe bila sam hiper. Hiper aktivna, hiper empatična, hiper željna uspjeha, hiper emocionalna, hiper anksiozna, hiper odgovorna (za ono što jesam i za ono što nisam bila) i hiper ranjiva. Sjećam se još na početku faksa sam bila kod psihologice i rješavala neki test iz kojeg je ona izvukla grafikon mojih stanja, emocija i raspoloženja i taj grafikon izgledao je ko što bi vjerojatno izgledao Pinokijev izvještaj s detektora laži.

I uvijek, ali uvijek mi je taj hiper zadavao najviše boli, najviše poraza i najviše stresa. Taj hiper koštao me poslova, karijera, odnosa, koštao me radosti, smijanja i koštao me hrpe prolivenih suza. Ali najviše me koštao mog duševnog mira. I to je jedino što se promjenilo.

I dalje je tako. Košta me svega, ali više ne plaćam svojim mirom. Ne uvijek, nekad je to valuta, ali puno puno rijeđe nego ranije.

Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo.

Dan sam započela na najljepši mogući način, kao i uvijek, zahvalnošću. Čak i kad sam loše volje do bola ili me nešto muči, ili imam hrpu obaveza, početak dana u osjećaju zahvalnosti nekako me uvijek vrati na pravi put i u bolje emocije, emocije koje su iskrenije a ne zatrpane bukom mojih misli...