test

„Mama, kad ćemo opet u na kotačićima stan?“ – ovo je postalo tjedno pitanje na usnama i umu mog četverogodišnjaka otkad nas je prvi put prijatelj pozvao da iskusimo čari kampera. Proveli smo vikend na Bledu i Bohinju, vozeći se od stanice do stanice, s prespavancima u prirodi i kilometrima prijeđenim dok smo budni. Ove godine nije bilo dileme. Obzirom na novopronađenu strast našeg djeteta, a i uživanje nas samih, odvažili smo se na prvo duže putovanje Kamperom.

Znam da se danas svi razbacuju s riječju autentičnost i to toliko da je zapravo mnogima ta riječ postala izlizana i dosadna i nekako im ide na živce. To je podebljano, sigurna sam, time što poznajemo dosta onih kojima su puna usta autentičnosti, a njihov privatni život potpuno je razlličit od onoga što objavljuju po mrežama. Ja tu autentičnost nazivam biti „brutalno svoja“, jer biti autentična nekad znači biti brutalno iskrena. I to najviše prema sebi.

Jutros sam se probudila ranije. Dovoljno rano da imam pola sata za sebe, prije nego ustane moj Zmaj. Uživajući u toplim zrakama jutarnjeg sunca, zujala sam po starim zapisima svog dnevnika. Za pisanje dnevnika koristim aplikaciju na mobitelu, iako više volim dobru staru tekicu, ali ovo mi je uvijek dostupno i pri ruci pa je našlo svoje mjesto u mom jutarnjem ritualnu. Otvorila sam nasumce neki mjesec u početku prošle godine i čitala. Bilo je tu svega. Promjena na poslovnom i privatnom planu, lijepih i manje lijepih događaja. Ali od svega onoga što se događalo izvana, najveće bure zapisane su o onome što se događalo u meni.

Upravo smo krenule prošli tjedan s novim upisima u naš glavni program koji je odavno narastao daleko od samog plesa oko šipke, otkrivanja seksipila i dobre zabave. Davno je prerasao fitness. I da, nije za svaku ženu. A opet jest. Kako to mislim? Pa da oslikam svoje misli, iskoristila bih misli naše instruktorice Saše. Ona je, pozivajući žene na besplatan intro sat, ovo napisala na svom profilu:

„Zamisli da živiš u jednoj sobi. Da stalno imaš jedan te isti pogled na sebe. Da nikada ne otvoriš vrata i ne zakoračiš dalje. U nove i nepoznate prostorije. Daleke, strane možda i odbojne. Ali samo na početku. Tih nekoliko puta dok se ne opustiš. Dok ne opustiš glavu i proširiš pogled. Dok korak ne učiniš sigurnijim. I kreneš. Otkriješ kutke u koje si davno zatomila brdo emocija, svoju moć, slobodu. Prozore s novim pogledom na sebe. Vrata kroz koja će ući nešto novo, a izaći sve ono staro, teško i nepotrebno.“

Ovih smo dana, opravdano ili neopravdano sad nije ni važno za temu, bili prisiljeni neko vrijeme provesti kod kuće. Ma koliko bili svoji i svjesni i ma koliko prije radili na sebi, te su okolnosti nešto potpuno novo za nas i tako su utjecale na našu psihu, tijelo i emocije. Na svakoga drugačije. Budući da živimo u svijetu u kojem je produktivnost visoko na cijeni, prvi nagon većine bio je – raditi još više, prebaciti posao online, postizati doma jednako ili više od onog što postižemo na poslu. Mnogi su upisali online edukacije, radili online treninge ili se pretvarali u vrhunske chefove i pekli kruhove, peciva, izmišljali nova jela.

Ovo je za mene nepresušna tema. I kako se mijenja moje tijelo, tako se u vezi nje mijenjaju i moji stavovi. Osim toga, upoznavajući puno žena i njihove stavove prema vlastitim tijelima, dolazim do zaključaka nekako više iz iskustva nego iz knjiga, teorija i self help priručnika. Ma da volim sve to, često takve teorije gledaju na ljubav prema tijelu dosta plošno, dok je odnos s tijelom, kao i svaki odnos, višeslojan, kompleksan i teško se može promatrati na pojednostavljen način.