Žene, praznik i poklon koji želimo
Drage žene,
Kako ste?
Bliži se „naš praznik“ ali nekako u srcu osjećam da smo još jako daleko od slavljenja ženskosti i žena u pravom smislu te riječi. Čitam danas javljanja ih sigurnih kuća – pišu žene o tome kako su tamo pobjegle od zlostavljača da bi i na tom „sigurnom“ mjestu bile zlostavljane od samih žena.
Boli me to čitati. Bole me mnoge stvari koje vidim oko sebe ili vidim preko društvenih mreža koliko još nismo slobodne / cijenjene / ravnopravne – samo zato što smo žene. Samo zato što smo biološki drugačije. Samo zato što našu unutarnji satovi pokazuju drugačije vrijeme od onog koje pokazuje svijet.
Svi samo pričaju kako je žena ženi najgori neprijatelj. I stvarno, nekad je doista tako. Ali ja se uvijek pitam – zašto? Što dovodi žene na društvenim mrežama do komentara ružnih o drugim ženama ? Što dovodi do toga da si ti na mjestu zaštitnice žena od nasilnih muškaraca, a ti odabereš sliti na njih još više nasilja? Što je to da žene tjera da jedna d
rugu omalovažavaju, ponižavaju, ogovaraju i obezvređuju?
Pitam se je li to pitanje roda, ljudske prirode koja zlostavlja slabijeg bez obzira na spol ili patrijarhalnog uvjerenja da su žene neprijateljice jer se bore ili za mušku pažnju ili za mjesto u muškom svijetu?
Čitam po portalima najave za ženska događanja na 8. mart i pitam se – zašto nas muškarci trebaju učiti kako da budemo žene? Zašto pored toliko žena koje imaju što za reći na gotovo svakom panelu za dan žena govori – muškarac?
I ne mislim pri tom ništa loše. Volim muškarce. Volim njihovu energiju. Volim ono što dobri muškarci daju svijetu, daju mom svijetu. Volim i mušku energiju u sebi. Ali kad je riječ o ženskim temama, želim čuti žene.
Njihov doživljaj, njihove priče, njihovo iskustvo. Jer naše žensko iskustvo, drugačije od muškog. Ma koliko se svi pravili da nije. Mi živimo u drugačijem ciklusu od onog u kojem živi svijet. Naša biologija namijenjena je stvarima koje svijet zapravo ne cijeni dovoljno. Da, izgleda da se cijeni majčinstvo, empatija, „mothering“ i briga o drugima, ali zapravo se samo uzdiže prividno. Kako bi se stvorila slika žene žrtve. Žene kao ideala brige za sve druge, a tek onda za sebe. Kako bi tako podržao kapitalistički i patrijarhalni sustav koji čovjeka, a ženu duplo, stavlja u svoju mašinu.
Ne, nije nam feminizam stavio to sve na grbače predivnih leđa. Nou. Nego ta mašina. Feminizam nam je dao pravo glasa, pravo izbora, pravo rada. A mašina nas je uzela u žrvanj uzimajući maksimum od našeg rada izvan kuće i u kući.
Zamislite svijet u kojem je kapital bitan, ali i ženin doprinos. Zamislite da je financijski istinski podržana žena koja odluči biti doma s djecom. Zamislite taj svijet. TO bi bio ravnopravan svijet. Kad bi se naše biološke mogućnosti izjednačile s našim društvenim pravima i kad bi se majčinstvo i ženska energija istinski podržale. Pa bi mi mogle saditi cvijeće ispred svoje kuće, a biti zbrinute financijski i sigurne.
Zašto su „tipično ženske“ osobine danas tako smlavljene i potisnute na margine? Zašto nježnost, empatija, emotivnost i odmor gledamo kao nešto nebitno i nevažno. Zašto život u tijelu nije dovoljno dobar kao život u glavi? Zašto se ples, emocija, doživljaji, iskustva i ljepota života cijene manje od teškog rada, rutine, krutosti i materijalnog?
Odgovor na ta pitanja, potražite u sebi.
