Što bi radila da imaš sve pare na ovom svijetu?

Zamisli da novac nije issue. Da ga imaš. Što bi radila? Čime bi se bavila? Znam da će sad neke ko iz topa izbaciti da ne bi radile ništa, ali to je čista laž. Da da je laž je. Jer baš kao što trebamo odmor, avanture, bliske ljude, trebamo i rad. Trebamo i želimo se osjećati korisno, smisleno i potrebno. I zato – postavi si pitanje što bi radila da si zauvijek financijski zbrinuta? Tu leži tvoja svrha. I da, ona je sputana jedino strahovima, pravilima i društveno nametnutim standardima, a s druge strane s time da od onog što je tvoja svrha ujedno mora biti i tvoj način zarade. A ne mora.

Nastavi čitati

Trebala bi moći imati sve.

Svi koji me poznaju znaju da često plačem. Plačem kad sam tužna, plačem kad sam ljuta, plačem kad me dirne nečija priča, plačem na filmove, a otkad sam trudna, plačem i na reklame. Do sada me na taj ganuti plač uvijek potaknula neka izlizana holivudska ljubavna priča za koju sam zapravo već unaprijed znala kako će završiti. No ovaj put, na plač me potaknuo Robert De Niro u ulozi Bena Whitakera, u filmu Pripravnik. Ne moram reći da me bilo jako sram i unatoč povećem trbuhu, utonula sam duboko u fotelju, brišući suze neprimjetnim pokretima ruke.

Nitko to ne zna bolje od Tebe.
Ne bih htjela nikome pokvariti film s detaljnim opisom radnje i zapleta koji su se događali, ali dovoljno je reći da je mlada poduzetnica bila „pod prijetnjom“ toga da CEO preuzme njenu kompaniju koju je sama stvorila, kako bi investitori bili zadovoljni i kako bi spasila svoju obitelj. Na stranu to što su u pitanju milijuni kakve teško da ću  ja osobno uspjeti namaknuti svojim biznisom (ali, doduše, tko zna), no kad sam ju vidjela kako pokušava prožvakati da će netko drugi imati posljednju riječ kad je u pitanju njen posao, koji je stvarala sama, suze su tekle bez mogućnosti zaustavljanja.

Zamislila sam si tu situaciju i srce mi je pucalo na pola, a empatija dosegla neslućene razmjere. U glavi sam vrtila filmove, kako bih se ja osjećala kad bi meni netko uzeo mogućnost odlučivanja iz ruku i vrtila sam sve one situacije kad sam pomislila – Ajme kako bi dobro bilo da mi netko makne odgovornost iz ruku. A ne, ne. Moj san, moj posao, moja beba… Moja vizija!

Daleko od toga da se slažem da treba delegirati i da treba imati povjerenja u ljude s kojima radiš i omogućiti da posao funkcionira čak i u tvojoj odsutnosti, ali ipak, ono što ti vidiš i osjećaš, ne može ni najveći poslovni stručnjak na svijetu. Ti osjećaš dušu svog posla.

Budi ponosna na uspješne žene.

IMG_3613Rečenica koja kaže da je žena ženi vuk, ne može biti toliko izlizana koliko je često istinita. Ako je žena uspješna poduzetnica ili „karijeristica“ (čak je i to pogrdna riječ, nije li?), optužuje ju se da zanemaruje svoju obitelj. Ako je žena posvećena svojoj obitelji i užuiva u tome, ostvarujući se na taj oi brojne druge načine iako službeo ne radi, onda joj se predbacuje nekakav antifeminizam. Uglavnom to čine – druge žene. Ženska zavist i osuđivanje može ubosti snažnije i jače od bilo kakve muške uvrede ili podcjenjivanja.
Poduzetnica u filmu proživljava upravo to – osuđivanje drugih mama jer nije ista kao one. Ne stiže uvijek po svoju kćer već to odrađuje tata, ne kuha, ne pere i nema je često kod kuće. To osuđivanje i zamjeranje koje sam tako prepoznala, pravi je trenutak za izjavu Bena Whitakera (Robert De Niro) koja me natjerala u novi nalet plača.
Sjeo je pored dotičnoh „osuđivačica“ i pitao ih nisu li ponosne na ženu koja umjesto njih ruši staklene stropove dokazujući ono što već davno ne bi trebalo dokazivati – sposobnost žena da budu uspješne u poslu a ne odriču se obitelji.

Kad se samo sjetim koliko sam puta bila predmetom osuđivanja drugih žena, a koliko me to tek čeka jer ću i dalje uz svoju bebu, nastojati živjeti svoj san i ostvarivati se na poslovnom planu. U trudnoći možda više no ikad, doznala sam koliko se žene (nažalost su to češće žene nego muškarci) vole petljati u tuđe živote s bezbrojnim dobronamjernim savjetima u koje su blještavo upakirane osuda i stav „ja znam bolje nego ti“.

Nikad se nisam osjećala dijelom takvih ženskih ekipa, smatrajući da je to što sam autsajderica zapravo moja krivica, nisam dovoljno žensko da pričam o ženskim stvarima. Volim kuhati, ali nikad mi nije bilo zanimljivo satima raspredati o receptima i volim svoj dom, ali njegovo je uređenje, vođen je i briga o njemu nešto što radim s guštom i sporedno, kao usput, paralelno žonglirajući svojoim bogatim poslovnim i društvenim životom, treninzima, hobijima i druženjem s mužem. I ne, ne osuđujem drukčije od sebe. Ni ne spominjem ih. Sve dok me puštaju na miru.
Kako bi bilo da mi žene, a sada govorim generalizirajući, malo jedna drugoj postanemo prijateljice i podržimo one koje čine ono što mi ne možemo, ne želimo ili ne trebamo, a itekako je korisno? Kako bi bilo da učimo jedna od druge bez pametovanja s jedne i osuđivanja s druge strane? I da parafraziram Lennona: „Imagine all the women…“

Trebala bi moći im970201_281083968697181_1020764863_nati sve.
Taman kad su mi se suze u očima mrvicu osušile, holivudski blokbaster ubio me s novom rečenicom starog pripravnika,
tako jednostavnom, a opet tako kompleksnom – trebala bi moći imati sve.

Muški poslovni uspjesi nekako uvijek idu ruku pod ruku s brojnom obitelji i djecom. Je li to uvijek slučaj sa ženama? Ne
baš. Kod nas je često – ili ili. I mi se moramo s time nositi. Kao da je jedini izbor ili ćeš biti dobra majka i supruga, ili ćeš biti poslovna žena. Ako se odlučiš biti oboje, nešto će patiti. Ili tvoj posao ili tvoja obitelj. Ili još jedan ili – ili ćeš patiti ti.
I zato danas žene pod teretom novog feminizma koji nas dobro uči u teoriji, a mi ga loše primjenujemo u praksi često na sebe preuzimaju sve u poslu i u obitelji, ostavljajući malo mjesta zadovoljstvu jednim i drugim i prepuštajući se iscrpljenosti i umoru.

Muškarac koji se odluči sudjelovati u kućanskim poslovima malo više nego je uobičajeno, jednako kao žena ili čak više od nje, u našim će krugovima brzo ispasti papak. No je li to doista tako? Možemo li mi žene, koje imamo toliko potencijala da mijenjamo svijet, a tek smo ga počele ostvarivati, preživjeti u ljubavi s papcima? I kada će se maknuti stigma s muškaraca koji su s nama preuzeli svoj dio odgovornosti u funkcioniranju obitelji i doma općenito. Može li se odgovornost podijeliti na dva dijela? I mogu li tada svi – imati sve?

I Lennon mi opet zvoni u glavi: You may say, I’m a dreamer…

Sve što želiš, s druge je strane straha.

„Sve što želiš, s druge je strane straha.“ Ovaj citat nedavno sam našla negdje u bespućima interneta, odnosno naletila na njega dok sam tražila nešto drugo. I, kako se to obično dogodi, našla sam ga u trenutku kad mi je bio najpotrebniji, u trenutku promjene, napuštanja zone ugode ili, iz druge perspektive, u trenutku kad je bilo potrebno zatvoriti oči i skočiti.

Nije prvi puta da sam u takvom trenutku, ali, imam osjećaj da je svaki novi trenutak koji dođe nekako veći, luđi i dramatičniji nego prethodni. I ono što je najzanimljivije, dolazi u vrijeme kada moja beba, moj Angels slavi svoj četvrti rođendan.

Ja sam drama queen, to znaju svi koji me poznaju. Svaki ću stres na kraju iznijeti na leđima i izaći jača i hrabrija, ali dok se to ne dogodi, bježite od mene! Onaj koji ipak ne može nigdje pobjeći, ili bar to (još) ne želi je moj muž, koji je aktivni sudionik moje najnovije drame, ovaj, promjene. Neki dan sam bila toliko umorna i prestravljena, da sam ga gnjavila sa sto sumnji. Dok nije poludio i rekao: hej, sjećaš li se ti uopće 2011.?!

Prvi Angels Trening

Prvi Angels Trening

Oh sjetila sam je se. I još uvijek je se sjećam. Napustila sam posao i s Dolores, mojom partnericom, krenula u avanturu zvanu Angels. U veljači 2011. nisam imala pojma što me čeka, samo sam znala da je ovo što radim jedino što želim raditi, za što sam stvorena, što mi je najveća ljubav. Osim toga, i ispunjavanje najobičnije uplatnice bilo mi je enigma. Prvi Angels treninzi bili su održavani u dvorani u kojoj su se preko noći odvijali partiji, a nogice je nakon treninga trebalo prati domestosom ili alkoholnim octom. Smrdljiva svlačionica bila je kad ispod, a šipke su bile postavljene tako da si trebao biti veći akrobat da se ne porežeš na nešto nego što bi trebao biti da se popneš na šipku. I tada, u tim uvjetima, imala sam svoje Angelsice kojima niti to nije smetalo. Što ti je energija.

Svaki novi izazov bio je ponovno jednako težak i pun upitnika nad mojom glavom, a tako je i danas. Ne, ne želim vas sada preplašiti niti vas želim obeshrabriti, samo želim reći da je ne postoji osoba koja ne osjeća strah. Ta mala riječ, a velika emocija, sve nas baca u bedove i tjera da se povučemo. Pri pogledu na ljude koji zrače i uspješni su, većina nas misli kako oni ne osjećaju strah. No to je čista laž.

Svi se bojimo. Strah je emocija koju ne treba ocjenjivati predznacima. On je takav kakav jest, a što ćemo mi s njim, to je već drugi par rukavica…

Osjeti ga!
Kako sam navela i u prethodnom odlomku, strah doživljavam kao emociju. To je osjećaj koji nas može, ali i ne mora paralizirati i najbolji recept da nestane (jednog dana) prije nego se ponovno pojavi (jer to je neizbježno) jest da ga osjetiš. Slijedeći puta kad osjetite strah, nemojte bježati na kavu, zapaliti cigaretu, otići na trening ili pospremiti stan. Dajte si dozvolu da ga osjetite, makar samo na desetak minuta. Cijelim svojim bićem – i fizičkim i duševnim i emotivnim. Možda ćete osjetiti grč u želucu, možda trnce pod kožom, a možda suze u očima. Sve je to ok. Nemojte ga pokušati objasniti niti otjerati. Samo ga osjetite.

Imenuj ga!
„Čega se ja točno bojim?“, pitanje je koje si trebate postaviti. Uzmite bilježnicu ili prazan list papira i pustite tok misli, neka same idu. Kad ne razmišljamo puno o tome, nego samo zapisujemo misli bez pravog reda i puštamo da samo lete na papir, najveća je mogućnost da će se na njemu pojaviti ono podsvjesno ili čak potisnuto. Ponekad ćete, čitajući zapisano, prasnuti u smijeh ali i male nas stvari mogu uplašiti. Tek kad ih vidimo napismeno možemo ih osvjestiti kao male stvari, do tada, čine se kao kuća velikima.

Analiziraj ga!
Kako sam djevica po horoskopu, ovaj mi je dio najslađi. Moja metoda su „grančice“ odnosno fancy naziv za to bio bi – mind maping. Dakle, napišeš svoje ime i staviš ga u krug iz tog kruga neka izviru linije. Na kraju tih linija napišeš svoje strahove. Iz vakog „straha“ pustiš da izviri par novih linija s oblačićima pa u njih napišeš kako to možeš rješiti ili to će se najgore dogoditi ako to ne rješiš. Postavljajući pitanje:“ i što onda?“ doći ćeš do kraja svog problema i shvatiti da se čak i u najgorem slučaju neće dogoditi ništa što već nisi prošla / prošao. Veliki strah upravo je postao malen.

Skoči!
Ili nemoj. Ali nemoj se gristi, mučiti, pretumbavati misli s jedne na drugu stranu. I ne učiniti nešto je odluka. Ali bolje skoči. Ja navijam za skokove. Skokove u nepoznato. One koje te čine živim. One koji ti omoguće da doista živiš a ne samo dišeš, jedeš, spavaš i piških ( i zadovoljavaš ostale osnovne fiziološke potrebe). Kako sam pisala i davne 2009. kad sam pisala o ljubavi, to je kao ponor kojem ne vidiš dna. Možda je dolje nešto grozno, pa ćeš se malo i razbiti. Ali možda, možda, možda je nešto genijalno, savršeno, ludo i stvoreno baš za tebe. Imaš li hrabrosti NE saznati?

I malo motivacije by One republic. Pjesma koja me vodi kad mi je teško:
„I lived!“

Happy birthday Angels

Happy birthday Angels

Posvećeno svim Angelsicama i svim ljudima koji uvijek vjeruju u mene, čak i onda kad ja ne vjerujem u sebe. Hvala što me gurkate u te lijepe ponore! 🙂 Sretan nam Četvrti ročkas Angelsice!

A da za promjenu, skinemo maske?

Upravo počinje Fašnik, a neke su stvari iste kao i prije nekoliko godina, kao i neki od mojih stavova. Što bi bilo kada bi, za promjenu u periodu mačkaranja, skinuli maske? Nastavi čitati